U svakom uređenom društvu država kontrolira minimum pravila u kojima se ostvaruje razvoj društvenih sloboda. Bez toga je priča o slobodama obična podvala iz koje onaj tko je nadmoćniji na tržištu i u institucijama nasilno arbitrira o temeljnim društvenim vrednotama
Pažljivim slušateljima i čitateljima kratke vijesti otprije nekoliko dana, da je kreditna agencija Fitch hrvatski kreditni rejting ostavila u kategoriji investicijskog smeća s negativnom prognozom za naredno razdoblje, nije promaklo da je jedan od razloga za takvu ocjenu i – procijenjena nestabilnosti aktualne vlade.
Ne treba se nitko u Hrvatskoj zanositi mišlju da analize Fitchu, ostalim kreditnim agencijama te vrhunskim investitorima rade analitičari tipa Rimac, Puhovski i slični nadrizanstvenici, jer takvi su mogući samo u Hrvatskoj. I zbog favoriziranja takve „pameti“ Hrvatska propada na svim područjima.
Inozemni kreditori i investitori, pa i tisuće poslovnih partnera hrvatskih trgovačkih društava ili sami imaju svoje servise, ili ih uredno dobivaju od svojih specijaliziranih agencija, obično naslonjenih na ministarstva vanjskih poslova, o tisućama detalja iz Hrvatske. A kompleksne analize rade interdisciplinarni timovi stručnjaka različitih profila.
Zbog toga su te zemlje i nacije uspješne, a mi još uvijek nismo.
Svatko tko se bavi politikom mora imati na umu da je stabilnost vlasti i nacionalnih politika svakomu investitoru najvažnija činjenica za bilo kakav razgovor o ulaganju u inozemstvu. Pritom sve ostalo spada u drugi, treći i deseti plan. Zbog toga stabilni režimi u svijetu, bez obzira na prigovore o ljudskim pravima i demokraciji, uredno posluju sa svijetom i ostvaruju ekonomski razvoj.
Ključ svih poruka svijetu je stabilnost, onda sve drugo.
Dakle, kako postići zadovoljavajući minimum elemenata koji bi mogao stranim stručnjacima biti siguran temelj za dugoročnije prognoze o stabilnosti vlasti i državnoga poretka. Ne smije se zanemariti činjenica da je Hrvatska na dnu svih svjetskih ljestvica relevantnih za realni razvoj društva, ponajvše zbog toga što se doslovno kompletna politička i državna paradigma mijenja nakon svake četiri godine.
Kako, dakle, najprije postići kratkoročnu stabilnost javnih i društvenih prilika u Hrvatskoj, a zatim dugoročnu stabilnost državnog i nacionalnog političkog poretka?
U prvom slučaju – dakle u slučaju hitnih, kratkoročnih mjera koje će olakšati stvaranje minimalno pozitivne društvene klime – ova vlada je već naslutila da zna što treba uraditi. To se ne postiže krupnim ekonomskim i investicijskim projektima, jer za njih treba vremena.
Hasanbegović nagazio skupine koje su Hrvatsku držale okovanom
Improvizacije koje su radili Milanović i njegov kabinet, sa zastrašujućim štetama po Hrvatsku, nitko razuman ne smije ni pomisliti raditi, makar se svodile i na obračun s Milanovićevom nakaznom zaostavštinom.
Takve pomake je nužno uraditi na navodnim perifernim politikama, koje su esencijalne i iznimno značajne za kompletnu nacionalnu politiku. A učinci se brzo vide.
Zlatko Hasanbegović je bez okolišanja počeo raditi svoj posao i točno u tom pravcu. Nagazio je u okviru svojih ministarskih nadležnosti na skupine koje su upravo na javnoj sceni držale Hrvatsku okovanom, a ovu vladu – kao i prilike u zemlji – činile nestabilnim.
Hasanbegović je izuzeo iz ruku jedne militantne i krajnje neugodne manjine, što u medijima što u kulturi, ono što on može, a bez čega oni ne mogu svoje primitivne i posve nekonkurentne usluge prodati nikome drugome izuzev najužem krugu istomišljenika i to na teret države.
Dakle izvan tržišnoga i bilo kakvoga relevenatnoga vrednovanja.
Iskreno se nadam da je sljedeći potez ministra Hasanbegovića – uz poporu saborske vaćine, a prije toga Vlade, pri čemu snažno naglašavam Most kao skupinu – uputiti hitan zahtjev HRT-u odnosno njegovu vodstvu za podnošenje cjelovitoga izvješća o radu i stanju u toj javnoj, prevažnoj nacionalnoj instituciji.
Zbog čega?
Samo kratkim pregledom recimo autorskih tekstova nas nekolicine iz Dnevno hr, Zlatko Hasanbegović i Oreškovićeva vlada mogu naći stotine isključivih razloga za trenutnu smjenu Gorana Radmana i cijeloga njegovog hijerarhijskog ustroja na Radiju i Televiziji.
To na što su ti ljudi srozali tu instituciju je nezapamćeno. HTV svakoga dana doslovce vodi propagandni rat protiv Vlade, pri čemu se služi eklatantnim lažima, poluistinama, manipulacijama i podvalama nedostojnim provincijske krčme.
To nije neznanje, iako je i ono pretežito u informativnoj strukturi, već klasična zla namjera sve do ozbiljnog razmišljanja o čitavome spektru odgovornosti pred državnim institucijama.
To je najbrži mogući način da se donekle – i to vidljivo – pokušaju stabilizirati odnosi u hrvatskome društvu. Pritom, naravno, ne treba zanemariti da će militantna grupacija nevladinih udruga sa snažnim međunarodnim vezama pokušati učiniti sve što je u njihovoj moći da zadrži svoju javnu govornicu pod kontrolom, niti treba zanemariti da će biti glasni po zagrebačkim ulicama i većini ostalih prorežimskih i potpuno neprijateljskih medija prema konzervativnoj vladi.
Novac i sve vlasnike medija staviti pod povećalo!
Ali to je najmanji problem. Neka viču.
Država im za početak treba poslati inspekcije, a početi pripremati novi zakon o udrugama građana, s rigoroznom kontrolom financiranja iz inozemstva i evaluacijom programskih ciljeva takvih udruga. Hrvatska očekuje i saznati koliko se puta ista imena najpozantijih antifašista pojavljuju u inicijativnom krugu stotina udruga, koje se formiraju radi iscrpljivanja državnog proračuna i stvaranja što šire platforme za financijske zahtjeve, kako u Hrvatskoj, tako i u EU.
To se mora objaviti hrvatskoj javnosti. Isto kao i konačno staviti na potpuni uvid javnosti stvarne vlasnike svih medija u zemlji.
To je izrazito bitan element opće društvene kulture i transparentnosti.
Hrvatska ne može utjecati na pisanje Jutarnjeg, Večernjeg ili Novog lista, niti može utjecati na informativni program RTL-a ili Nove TV, ali odgovorna vlast ima mogućnost i obvezu da prije svega vrlo, vrlo kompetentni ljudi u savjetodavnim institucijama i vladinim državnim agencijama mogu i na tom području snažno utjecati na pojavu nevjerojatnog neprofesionalizma, tendencioznosti, laži, podvala i kršenja svih mogućih profesionalnih normi gotovo svakoga dana.
U svakom uređenom društvu država kontrolira minimum pravila u kojima se ostvaruje razvoj društvenih sloboda.
Bez toga je priča o slobodama obična podvala iz koje onaj tko je nadmoćniji na tržištu i u institucijama nasilno arbitrira o temeljnim društvenim vrednotama. Jedini arbitar o minimumu vrednota hrvatskoga društva smije biti država.
Naglašavam da alternativa besramnom divljanju navodne ljevice u svim tim tijelima, savjetima i institucijama, pogotovo na HTV-u ili na nacionalnom Radiju ne smije ni u ludilu biti – stranačka paradigma „naših“, kako bi se ostvarili stranački interesi HDZ-a ili njegovih saveznika.
Ništa se neće postići ako se to uradi, dapače.
Svejedno je čiji je netko, ako je idiot, štetočina i nesposoban za posao koji radi.
Rigorozno kažnjavati prijevare kod primopredaje vlasti
Drugi niz postupaka koje sadašnja vlada mora odmah početi osmišljavati su projekti s dugoročnim djelovanjem, za čiju pripremu i realizaciju treba više vremena.
Nužno je donijeti pažljivo osmišljen zakon kojim će se urediti obveza Vlade da najmanje šest mjeseci prije isteka zakonskoga mandata mora svim organiziranim pretendentima na pozicije vlasti na predstojećim izborima omogućiti posve vjerodostojan pristup svim informacijama relevantnima za izradu i pripremu svojih političkih programa.
Usto, zakonski je nužno rigoroznim kaznama spriječiti svaku mogućnost varanja prilikom primopredaje vlasti, a slučajeve skrivanja važnih obveza, propusta i svega što utječe na državnu politiku i stanje zemlje naznačiti kao najtežu moguću zlouporabu funkcija i države, te rigorozno kažnjavati zatvorskim kaznama.
Najlošija moguća pretpostvka s koje obično lupeške politike, platforme i nakane zamagljuju oči javnosti jest da se u demokraciji jako puno stvari podrazumijeva, te da nije nužno normirati puno toga. Na žalost, u Hrvatskoj je nužno, zbog vrlo opasnoga naslijeđa komunizma i zbog toga što nije nikada provedena lustracija, te zbog izrazitoga nedostatka političke kulture, zakonski natjerati i najviše državne institucije na civilizirano ponašanje, jer se iz dana u dan možemo uvjeriti da se ništa što se podrazumijeva ne razvija u dobrom smjeru.
Tako bi se stvari u politici djelomično dovele na transparentan teren i izbjegle mogućnosti četverogodišnjega manipuliranja i laganja javnosti o pogreškama prethodnika. A s druge strane vlast na odlasku bi se spriječilo da “kosturima iz ormara” minira početke rada nove vlasti.
Međutim, temeljni pravac trajne stabilizacije političkog i državnoga poretka Republike Hrvatske je hitna priprema promjena izbornog zakonodavstva. Svugdje u svijetu se izborno zakonodavstvo drži ključnim mehanizmom za usmjeravanje državnosti i razvoja državnoga okvira za optimalno iskorištavanje nacionalnih potencijala.
Taj poredak i svi nacionalni potencijali izravno ovise o temeljnoj pretpostavci izravnog utjecaja najvećeg mogućeg broja državljana na strateške politike i smjernice razvoja zemlje. Što je potpuniji utjecaj nacije na zakonodavnu vlast, bolje funkcionira izvršna vlast i država općenito. Tu izuzetka nema. U Hrvatskoj je to posve suprotno.
Najvažnija reforma u nacionalnoj politici
Izborno zakonodavstvo je – umjesto državnim i nacionalnim – potpuno prilagođeno stranačkim interesima, pri čemu treba istaknuti kako se HDZ kao stranka koja baštini hrvatsku državnost nimalo ne opire sužavanju izbornoga tijela isključivanjem milijuna ljudi iz političkoga poretka. To je usporedivo s vojskovođom i ratnom strategijom prema kojoj se drži nevažnim imati nekoliko armija spremnih reagirati u svakom trenutku. Tko bi normalan sebi to dopustio?
S druge strane SDP kao formalni i programski nasljednik antihrvatske komunističke politike i baštinik neojugoslavenskih ideja i politika u Hrvatskoj, ima primarni interes isključiti milijune ljudi, posebno navodne dijaspore, iz procesa izbornoga odlučivanja, time i iz državnoga poretka zemlje. Jer izborno tijelo navodne ljevice čini zanemariv broj ukupnih državljana Republike Hrvatske.
Zbog toga se isključuje većina, čime se politička borba svodi u neregularne uvjete s nategnutim i posve neprincipijelnim savezima i ishodima.
Domoljubna koalicija i Most bi morali odmah prići rješavanju toga pitanja na dva temeljna pravca. Važnije reforme u nacionalnoj politici od te – nema.
Uz konzultacije s najboljim stručnjacima u zemlji, ali svakako i u inozemstvu s temeljitom analizom prakse međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, razmotriti način uvođenja cjelokupnoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, pod ravnopravnim uvjetima u politički poredak i izborni proces. To se jedino može kombinacijom proporcionalnoga i većinskoga modela, gdje bi proporcionalni model vrijedio za jedinstvenu nacionalnu izbornu jedinicu s koje bi se biralo najmanje dvije trećine Sabora.
Taj model je bio izborni model devedesetih godina u Hrvatskoj.
Bez liste za dijasporu i lista nacionalnih manjina
Po većinskom modelu bi se imalo birati najviše trećina Sabora i to u izbornim jedinicama koje bi činile županije i grad Zagreb. Naravno, to podrazumijeva eliminaciju liste za dijasporu i pravac usmjeravanja političkoga sustava u kojemu neće biti potrebne liste nacionalnih manjina.
Istodobno treba jako ozbiljno razmisliti o izlasku na izbore kao zakonskoj obavezi državljanima RH. Zašto?
Zbog toga što hrvatski narod stječe političke navike i demokratsku kulturu u Hrvatskoj tek dvadeset i pet godina, nakon godina totalitarizma i obeshrabrivanja milijuna ljudi u političkom djelovanju. To je praksa nekolicine jako uspješnih i razvijenih država sa stabilnom višestoljetnom demokracijom.
Temeljni preduvjet obveznosti, ali i svake ozbiljne namjere najviše moguće legitimacije državnoga poretka jest realno dostupna mogućnost svakome državljaninu – glasovati. Fizički, elektronski ili dopisno.
Pred novom vladajućom većinom su goleme obveze redefiniranja zapuštene države – i to u svim sektorima. Nijedna od navedenih stvari ne može čekati, niti biti izuzeta iz ukupnoga programa upravljanja zemljom. Ali neke obaveze su temelj za sve, neke nisu.
Tim prije ukoliko su divljački nasrtaji na Vladu snažniji i veći.
Važno je da aktualna vlada počne od temeljnih nužnosti, jer joj u svakom drugom slučaju preostaje golo vegetiranje i – nacionalni neuspjeh.
