Danima traju jauci i poprilična dreka tzv. bosansko-hercegovačkih medija i još takozvanijih bosansko-hercegovačkih političara zbog državnih odlikovanja Republike Hrvatske ratnim brigadama HVO-a, koja im je kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i Predsjednik Republike Hrvatske dodijelio i na svečanosti proslave Dana Pobjede uručio Zoran Milanović.
Pojam takozvani koristim zbog toga što se ne radi o bosansko-hercegovačkom nikom i ničem, ili u najboljem slučaju može se govoriti o ljudima i institucijama koje žive i djeluju na prostoru BiH.
Ali, baš nikakvo povijesno, političko i društveno pravo nemaju predstavljati se bosansko-hercegovačkim u državnom smislu. Posve suprotno.
Svaki takav pokušaj predstavljanja razara značaj i sadržaj pojma bosansko-hercegovački doslovno minirajući stupove na kojima taj pojam u državnom i društvenom smislu uopće može postojati i opstati. Ne može ništa biti bosansko-hercegovačko ako u tome, za to i uz to nema doslovno niti jednoga Hrvata. Bilo dobro, bilo loše.
U ovom slučaju se radi o sadržajnom konceptu bošnjačke razorne političke namjere i prakse, koja već dvadesetogodišnjom političkom upornošću i zadnjem slijepcu ukazuje na stvarne uzroke rata Muslimana i Hrvata. Tko je htio potražiti uzroke i odgovore u kaosu propagandnih informacija o događajima uoči i tijekom rata, kasnija bošnjačka politika mu ih je servirala nepogrešivo točno, servira i danas i u ovom slučaju.
Iako se bošnjački mediji i političari trude u prvi plan “zgražanja” i “čuđenja” zbog Milanovićevih uistinu državničkih postupaka i demonstracije tako nužne odlučnosti cjelokupne državne politike, jer je jasno da se takve odluke ne donose bez potpune suglasnosti predsjednika Republike i predsjednika Vlade, istaknuti “spornost” generala HV-a Mije Jelića, posve je jasno da se tu ne radi samo o Jeliću.
Čak najmanje o njemu i njegovoj “spornosti”.
Kako god Mijo Jelić nije postao meta bošnjačkih institucija ili pobošnjačenih institucija u BiH zbog njega samoga ili navodnih ratnih zločina, tako se i ne prigovara i jauče zbog njega, nego zbog odnosa hrvatske države prema kralježnici hrvatskog naroda u BiH, i uopće, koju se još od prije početka muslimansko-hrvatskog rata pokušava polomiti.
Jelića i čitav niz zapovjednika HVO-a se udaralo zbog politički planirane kriminalizacije hrvatskog naroda u BiH, koju se nastojalo ostvariti udarima na njegov stup – HVO, pa je upravo zbog toga odluka predsjednika Republike, daleko više od pukog iskazivanja zasluženog priznanja ratnim postrojbana HVO-a. To je jasna strateška politička i državna odluka Republike Hrvatske, prvenstveno jako upornom i agresivnom bošnjačkom rukovodstvu, ali nimalo manje i srpskom, te cjelokupnoj međunarodnoj zajednici.
Iako mnogi i u Hrvatskoj, a posebno jedan dio pripadnika generalskog zbora, prije svih Rojs, pokušavaju kao slonovi u staklenoj bašči ovu državnu odluku predstaviti Milanovićevim frajerlukom ostavljajući namjerno i častohlepno neizgovorenu poruku da su ga zatekli u birtiji i nagovorili na to upravo oni, Rojs prije svih, pokušavajući to uklopiti u već formiran stereotip o njemu, njegovom karakteru, nepredvidljivosti, vrijeme je početi tko već nije, pogotovo nakon iznimnog govora u Kninu, toga čovjeka bitno drugačije doživljavati, a istovremeno zamoliti Rojsa i slične da ga ne hvale ovako kako to rade.
Niti da ga ne napadaju kako to rade, kad rade, jer kako god su neki njegovi javno kritizirani postupci bile ozbiljne politike, tako je i ovo bila vrlo ozbiljna politika. Ne uviđati to, je duboko i neinteligentno podcjenjivanje Milanovića i politike uopće, a njegova državnička demonstracija tijekom proslave Dana pobjede se strahovito umanjuju neznanjem i vikom.
Nije Milanović tu odluku donio baš sad i bez iznimno dobrih i pouzdanih informacija prvenstveno o položaju Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici. To je važno naglasiti, jer upravo tajming odluke daje Milanoviću državničke reference. To znaju kreatori antihrvatskih politika, ne samo u Sarajevu, nego i saveznici Sarajeva. Prvenstveno zbog toga jauču bošnjački političari i mediji, kao što prvenstveno zbog istog razloga jauču Dačić i Vučić zbog navodne izdaje Pupovca i Miloševića uz nimalo slučajno isti povod – 25. obljetnicu Oluje.
Hrvatska ima puno slabosti koje treba dnevno kritizirati, za što je potrebno znanje ako se želi biti konstruktivan i koristan hrvatskom narodu, bilo s medijskih, bilo s političkih pozicija, no, jednako tako treba znati i pohvaliti značaj određenih poteza, a ne ih javnom paradom i galamom urušavati i banalizirati njihov značaj.
Konačno, jauci iz Sarajeva nisu jauci zbog “nepravde”, “neciviliziranog” postupka ili sličnih floskula koje navode, nego zbog svijesti da je ova Milanovićeva odluka jasna, da jasnija ne može biti poruka gradu i svijetu, pa i Sarajevu, da više ne može nitko, a posebno Bošnjaci, računati da će u važnijoj hrvatskoj politici imati potporu za svoje antihrvatske namjere i postupke. Odzvonilo je tome i upravo to je sva snaga odluke Predsjednika Milanovića.
Bit će na tom putu i dalje snažnih prepreka, jednako i na politici prema Hrvatima (čitaj: Bošnjacima i Srbima u BiH) kao i u politici prema Srbiji, gdje će prvenstveno Pupovac iz komfora mentorske, a ne institucionalne pozicije u koju je gurnuo Miloševića, pokušati gubitnički trend iskoristiti za podizanje prvenstveno sebi spomenika kao zaštitniku srpstva, ali i tvorca nekog novog srpsko-hrvatskog partnerstva u Hrvatskoj.
Zato kompenzira pred srpskom javnošću svoju opravdanu i puno godina zakašnjelu lekciju Dačiću ružnom porukom ministru Radmanu da mu Hrvatska neće biti patron. I jest, i hoće, i mora, toga je svjestan, zato je Milošević bio na proslavi Dana pobjede i zato tolika razina drskosti u javnom istupu.
U tome i Bošnjacima i Pupovcu gotovo podjednako koristiti glupa i rušilačka “kritika” s hrvatske strane, kao i jednako blesave pohvale bez sagledavanja dubine državnih postupaka. Pohvale u stilu predstavljanja Milanovićeve odluke kao “fućka mi se za Sarajevo”. To je uvredljivo i za Milanovića i za Hrvatsku, jer banalizira njegov postupak, jednako kako huškački nasrtaji na njega zbog njegovih pogrešaka, zapravo amnestiraju te pogreške.
I da završimo s onim takozvanim bosansko-hercegovačkim nazivom s početka teksta. Da je BiH uistinu država njenih triju suverenih naroda, u Kninu je na dodjeli odlikovanja ratnim postrojbama HVO-a, koje su branile i obranile tu zemlju trebalo biti nazočno državno rukovodstvo takve države i izraziti duboku zahvalnost Republici Hrvatskoj i svim zapovjednicima odlikovanih brigada. Jer to bi tek bila politička armatura te države.
Ovako je pojam bosansko-hercegovačkih prigovora, zahtjeva, jauka i ktitika – prazan i potpuno pogrešan, za razliku od hrvatske državne politike prema pitanju BiH, koja poprima sve ozbiljnije državničke i strateške sadržaje.
