U temeljima današnje hrvatske države nedostaje više od polovice njenog optimalnog legitimiteta, odnosno neposredno volje njenih državljana. To je temeljni problem hrvatske državnosti danas i razlog svih hrvatskih nevolja. Samo i isključivo to
Republika Hrvatska danas je usporediva s višekatnicom koja je izgrađena u dimenzijama dvadeset sa dvadeset metara, a temelji su projektom predviđeni i utvrđeni za dimenzije deset sa deset metara. Takva kuća je, ako se ne intervenira i to najžurnije moguće u same temelje i projektni elaborat, ostavljena za rušenje. Ili vremenskim utjecajem ili divljanjem njenih stanara. Kao i kuća, kao i stablo, kao i čovjek i svaka fizička pojavnost, država s obzirom na svoje institucionalne i teritorijalne predznake, mora počivati na temeljima. Jedini, isključivi i nepromjenjivi te-melj svake države, svake stabilnosti i suverenosti jest – njezin narod. To je jedina armatura za svaku državnu zgradu i društvenu nadgradnju. U temeljima današnje hrvatske države nedostaje više od polovice njenog optimalnog legitimiteta, odnosno neposredne volje njenih državljana. To je temeljni problem hrvatske državnosti danas i razlog svih hrvatskih nevolja. Samo i isključivo to. Svaka demokratska država, a Hrvatska se tako izričito izjasnila, nastoji prije svega svoju državnost trajno osigurati maksimizirajući načine i mogućnosti utjecaja, prije svega na izborima najvećeg mogućeg broja svojih državljana. U Hrvatskoj je danas sasvim suprotno.
Kontradiktornosti u Ustavu
Prvo, već u Ustavu Republike Hrvatske, protivno europskoj Konvenciji o ljudskim pravima, člankom 45., stavkom 2., sužava se politički i nacionalni legitimitet hrvatske države. U tom stavku piše: “U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvat-skoj imaju pravo izabrati tri zastupnika u skladu sa zakonom”. Prije toga u istom članku, samo stavak prvi, piše: “Hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo u izborima za Hrvatski sabor… te u postupku odlučivanja na državnom referendumu”. Trebali mišljenje Ustavnoga suda ili doktorat iz pravnih znanosti, da se vidi da je Ustav kontradiktoran u istom članku i to u dva posve suprotstavljena stavka? Ne treba. Ako Republika Hrvatska prije toga, člankom 32., stavak 2., jamči svojim državljanima pravo na slobodan izbor prebivališta i mjesta života bilo gdje u svijetu, s jamstvom da se može bilo kada napustiti domovinu i vratiti u nju, ostaje logično pitanje – zbog čega se nekome jamči i što znači to jamstvo, ako mu se usprkos tome, činom napuštanja domovine oduzima pravo na jednakost u odlučivanju s ostalim državljani-ma Republike Hrvatske? To je anakronizam, o kojemu hrvatska prav-na struka ne bi smjela šutjeti, makar morala povući korištenje prava europskog Suda za ljudska prava u Strasbourgu. A to je i sveta, autentična i jedina istinska provjera državotvornosti svih političkih aktera aktualne bitke za formiranje saborske većine. Samo i jedino to. Zašto sam ovo sve naveo? Zbog toga da pokažem na elementarnim pitanjima u čemu je problem oko čitavog niza prijepora, paralizirajućih polemika, sukoba i radikalnih suprotnosti u današnjem društvu i politici. U Hrvatskoj svaku političku ideju treba ocjenjivati maksimalan mogući broj hrvatskih državljana. To je ideal ne samo u Hrvatskoj, već u temeljima same ideje demokracije. S obzirom da je RH mlada država, a hrvatski narod nije imao povijesnu mogućnost, kao velika većina europskih naroda kojima pripadamo, stoljećima razvijati i nadograđivati svoju demokratsku i političku kulturu, jedan od modela državne intervencije u pravcu razvoja te političke kulture i kulture državnosti jest i obavezan izlazak na izbore. To koristi nekoliko izrazito demokratskih država, primjera radi, Belgija i Australija. Ako državu usporedimo s djetetom, a političku kulturu s odgojem djeteta, što je i prirodno i ljudski opravdano, lako ćemo naći razloge zašto je mogućnost izborne obveze u ovom trenutku vrlo važna za hrvatski narod i državu.
Navika političkoga odlučivanja
Nijedno dijete neće samo od sebe početi prati zube, neće se lako odreći omiljenih slatkiša, nije oduševljeno obveznim odsjecanjem naraslih noktiju, uređivanjem frizure ili redovitim pranjem, ali nitko ne postavlja pitanje dječje slobode prilikom kombinirane primjene i prisile u stvaranju takvih navika kasnije odrasloga čovjeka. Hrvatski narod nije imao mogućnost stvoriti naviku političkoga odlučivanja. Zbog toga mu država mora pomoći. Kao što mu je nužno pomoći stimuliranjem, čak i zakonskim i prisilnim isticanjem nacionalnih simbola prigodom blagdana, važnih društvenih događaja i slično. To je praksa odavno provjerena i potvrđena u svijetu, a danas je u Hrvatskoj posve normalno na državnim sveučilištima i u čitavom nizu javnih ustanova, da niti u jednoj dvorani nema grba, niti hrvatskih zastava na pročeljima. U Hrvatskoj danas, Ustav, to je, služi većinom kao pokriće za osiguravanje privida legitimnosti i legaliteta svojih i to najčešće vrlo uskih i često vrlo dvojbenih političkih ciljeva i odluka. A nažalost, prečesto je upravo zakonski okvir, pa i Ustav, razlog postojanja krajnje opasnih i destruktivnih antisuverenističkih političkih platformi. To je idealno tlo i za umotavanje otvorenih antihrvatskih i antisuverenističkih ideja, programa i ciljeva u zajednički nazivnik – politike. Legalne politike. Primjera radi, Milanović je više puta tijekom svoga mandata ponovio da je u Hrvatskoj od 1999. do 1995. godine bio građanski rat, tražeći razloge u “izbacivanju Srba iz Ustava” i sličnim potpuno neutemeljenim logičkim i političkim krivotvorinama i netočnostima, iako u izvorišnim odredbama Ustava, koje je on ultimativno zadužen štititi i svoju kompletnu djelatnost podvrgavati im, piše daje završno izvorište hrvatske državnosti “u pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.” Postoji li negdje u svijetu mogućnost da predsjednik vlade jedne zemlje osporava samo izvorište svoje nacionalne državnosti? Ne postoji, niti je uopće zamislivo.
Inicijativa Predsjednice
Zašto sam to naveo? Zbog toga da i na taj način pokažem koliko je u ovom trenutku svako pitanje nadgradnje hrvatske državnosti, bez obzira koliko bilo naizgled egzistencijalno, samo sporedno i sekundarno pitanje. To nikako ne znači, ponavljam, da ta pitanja nisu žurna, nisu vrlo važna. Jesu. Ali se mora poći od temelja. Želim istaći da je ključni razlog za eksploziju svih mogućih poremećaja u današnjoj Hrvatskoj isključivo u namjernoj opstrukciji i neuređenosti državnih temelja. To je zadaća svih zadaća, to je pitanje u kojem su integrirani svi zahtjevi za promjenama i svaka mogućnost razvoja zemlje i države. Ako Karamarko uspije formirati saborsku većinu, više je nego realno da neće u okviru te većine uspjeti inicirati temelj-ne promjene koje će kompletan državni i politički poredak moći legitimnim političkim postupanjima postaviti na trajno zdrave temelje. Kako onda dalje? Tek u tom slučaju otvorila bi se mogućnost primjeni političkoga kapitala iz pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. U Saboru, za svaku temeljnu promjenu koje nisu moguće bez promjena Ustava, nužno je imati dvotrećinsku većinu. Nju nitko u ovom trenutku nema, niti je može imati. Jedini način i pravac zahvaćanja u temeljne probleme države i državnoga poretka je – referendum. Ustav u članku 87., stavak 2., kaže da Predsjednik/ca Republike može na prijedlog Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava. Na prijedlog Vlade, naglašavam. Za taj prijedlog nije potrebna kvalificirana dvotrećinska većina potrebna za tzv. organske zakone, ili zakone Ustavnoga značaja. čak i ako vlada, zbog načina na koji će se nužno formirati bez kritične političke platforme, ne može donijeti takvu odluku, očekivano je da neće biti smetnja mogućoj inicijativi Predsjednice Republike za promjene Ustava, koju ako nema potpore vlade, Predsjednica može ponuditi nevladinim ili građanskim udrugama. U tom slučaju postupak za sazivanje referenduma bi bio drukčiji, moralo bi se prikupljati potpise, ali bi omogućio čak i članicama vladajuće koalicije potporu, ne samo javnu, političku, nego i snažnu logističku. Tu bismo imali konačno HDZ, ali i Kolindu Grabar Kitarović na presudnom ispitu. Temeljna promjena mora se odnositi na Ustavni članak, kojim se hrvatskim državljanima izvan granica zemlje ograničava pravo izbora i jednakost biračkoga prava. To je u potpunoj suprotnosti europskoj Konvenciji o ljudskim pravima.
Jednakost izbornoga prava
Da bi se osigurala jednakost izbornoga prava svim hrvatskim državljanima, nužno je promjenom Ustava izazvati niz zakonskih promjena, pa i u Zakonu o pravima nacionalnih manjina. A prije svega u Izbornom zakonu. Drugi članak Ustava koji je nužno promijeniti jest članak 72., koji određuje da Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 izabranih zastupnika. Hrvatski sabor ne treba imati više od 70 do 75 zastupnika. Utoliko je prijedlog Mosta da se broj zastupnika u Hrvatskom saboru, u okviru nužne programske racionalizacije funkcioniranja države koju oni opravdano zastupaju – nedovoljan. Zahtjev da Sabor ima, recimo, 75 zastupnika nužno implicira nove izbore, po novom Izbornom zakonu koji je produkt referendumskih ustavnih promjena i izvedenog zakonodavstva iz njih. Jednakost izbornoga prava koja se regulira Izbornim zakonom, a utemeljuje Ustavom, nužno znači i ukidanje famozne XI. izborne jedinice ili poznate liste za dijasporu. To je samo po sebi omča oko vrata milijunima hrvatskih državljana, razlog stalnog prijepora i razbuktavanja klasičnog rasizma prema “Hercegovcima”, ali i osnova duboke destrukcije ukupnih izbornih prava u Hrvatskoj. Izbornim zakonom se mora bitno promijeniti i način izbora za zastupnika u Hrvatski sabor. Teorija i praksa razvoja izbornih sustava u svijetu potpuno neupitno pokazuju, a to smo više puta navodili, da je najvažnija alatka usmjeravanja vlastite državnosti u željenom i optimalnom pravcu – izborno zakonodavstvo. Ako je tako, a svijet je potvrdio da jest izvan svake sumnje, onda je nužno najmanje dvije trećine zastupnika birati na jedinstvenoj nacionalnoj listi, proporcionalnim načinom izbora uz mogućnost primjene preferencijalnoga prava na najvišoj mogućoj razini. A jednu trećinu zastupnika bi se biralo navećinskom principu u županijama. Time bi izborno zakonodavstvo dobilo trajni i legitimni okvir kombinacije svih poželjnih i potrebnih političkih, zakonskih, ali prije svega i razvojnih elemenata na kojima je moguće maksimizirati razvoj političke i suverenističke kulture u Hrvatskoj. Naravno, obveza je države u tom slučaju omogućiti sve raspoložive i poznate modele glasovanja svakom državljaninu, od postojećeg pristupa izbornom mjestu, preko dopisnog do elektronskoga glasovanja. Istoga trenutka bi to značilo prestanak radikalnih ideoloških prijepora oko oblika i sadržaja hrvatske državnosti.
Destruktivno pravo
Primjera radi, ako je ljevici Tito temeljni simbol, a njegovi nasljednici i režim ideološko-programsko uporište, nema ništa legitimnije od toga da to provjere na takvim izborima. Ako pet milijuna Hrvata, u tom slučaju, odluči da je to Hrvatskoj potrebno – potrebno je. Ali, to na metati s nekakve avangardne pozicije samoprozvanog trajnog prosvjetitelja hrvatskoga naroda, sužavajući Hrvatima pravo na političko odlučivanje raznim smicalicama, samo dramatično zaoštrava probleme u zemlji i prijeti potpunim uništenjem ostvarene državnosti i demokratskog poretka. U tim okolnostima, nacionalne manjine nužno moraju ostati bez posve destruktivnog prava na osam zastupnika u Saboru. Pravo na osam zastupnika nije pravo koje Konvencije predviđaju kao kritični standard zašitite nacionalnih manjina, niti je to isključivo pravo. Čak i ovakav nedorečen i kontradiktoran Ustav o tome u članku 15. kaže, da se “zakonom može, pored općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor”. Dalde, može, ali – ne mora. S druge strane, u praksi europskog Suda za ljudska prava u Strasbourgu, u više presuda je u obrazloženjima navedeno kako suvremene i demokratske države mogu u slučaju evidentne štetnosti ili destruktivnosti prava, makar i iz okvira osnovnih ljudskih prava, ograničiti pa i posve suspendirati ne samo pojedinačna, nego i kolektivna prava određenim društvenim grupama. Sud isključuje mogućnost primjene takvog ograničenja u primjerima povijesnih okolnosti raseljenih naroda, kao što je hrvatski, grčki, mađarski i ukazuje na nelegitimnost takve suspenzije ili ograničenja. Upravo to se može primijeniti na ustavno ograničenje milijunima hrvatskih državljana na izbor tri zastupnika, ali i na realno destruktivno pravo manjinama da posebnim i neujednačenim izbornim modelom ostvaruju neprihvatljivu razliku u ostvarenim pravima u odnosu na ostale državljane. Tek na ovakvom pravcu promjena ustavnog i zakonskog okvira razvoj a nacionalne politike u Hrvatskoj, moguće je govoriti o svim ostalim funkcionalnim promjenama i otklanjanju golemih devijacija.
