Sablazan katoličkog svećenika don Josipa Delaša iz jedne splitske župe, a tim i Crkve, lebdi nad Hrvatskom.
PIŠE: Marko Ljubić/Foto:screenshot
Njegovo beštimanje izaziva zgražanje, skanjivaju se vjernici, javno se od njega ograđuje biskupija, oštro ga, a preko njega sve druge svećenike, upozorava novopostavljeni poglavar Hrvatske katoličke crkve Davor Božinović.
Javni dojam o “divljaku”, “primitivcu” katoličkom svećeniku dnevno održavaju kao udarnu vijest i pojačavaju sablazan novinari 24 sata, Dalmatinskog portala, N1 televizije, u zajednici s većinom ostalih “prokatoličkih” medija, kojima su navedeni mediji i novinari samo pravovjerne perjanice.
Briga za pravovjernost kršćana u Hrvatskoj, za civiliziranost nove crkve, po puno toga se već može konstatirati neke drugačije crkve pape Franje, kakva usprkos slutnjama još nije viđena još od sv. Petra i koja definitivno na paradigmi stvaranja novoga čovjeka, tzv. čovjeka 21. stoljeća i primjerenih mu novih vrijednosti, izaziva oduševljenje antiteista, lijevo-liberalnih internacionalista, a u nama posebno zanimljivom okviru i patrijarha Irineja i srpskog svetosavlja, pa je utoliko razumljivije zgražanje novoformirane prokršćanske matrice nad tim nesretnikom iz Splita. Mediji zborski prenose:
“Incident u župnoj crkvi Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u splitskoj Sirobuji završio je teškim riječima svećenika don Josipa Delaša. Prošlog tjedna je izvrijeđao policajce koji su ga došli upozoriti da se drži mjera Nacionalnog stožera civilne zaštite, danas se okomio na novinare, nakon što su novinarku Dalmatinskog portala napali i fizički”, pa se navode njegove histerične psovke i proklinjanja: “Neka vas đava nosi, ajte kvragu! Đavli, masoni, odnija vas đava što prije! Ajte ća, nemojte sr*t po nama, ajte ća!”
Da bi dobronamjerna javnost znala sve, navode se i ugroženi novinari i njihovi mediji te pripomoć Delašovih istomišljenika katolika pa se kaže: “Neposredno prije njegovog ispada jedan od ljudi iz crkve napao je novinarku Dalmatinskog portala koja je snimala okupljanje, izbio joj mobitel iz ruke i vratima crkve joj prikliještio ruku. Među napadnutima bila je i snimateljica N1 televizije, snimili su to novinari 24sata”.
Vidimo i sami o kakvim se dokazanim perjanicama prokršćanskih medija radi, a svi koji barem površno čitaju recimo Klauškog iz 24sata, ili čitav niz novinara i urednika N1, znaju o čemu govorim. Novo, novo, novo vrijeme, uzviknuo bi državni kulturnjak Igor Mirković pod ruku s još državnijim i kulturnijim Rajkom Grlićem, nova, nova, najnovija crkva i još novoji kršćani, a sve u procesu proizvodnje novoga čovjeka. Progresivca, naravno.
Je li don Josip Delaš divljak, sablazan, je li njegovo beštimanje novinara katolički primjereno i uzorno, te, je li to reprezentativno ponašanje Crkve u Hrvatskoj i treba li se crkvena hijerarhija posipati pepelom radi toga, a glasnogovornik udruženja biskupa izjavljivati žalost?
Nije Delaš ni divljak, ni antikrist, nije nekulturan, iako je njegov postupak nekulturan. Niti je njegovo beštimanje izraz nekulture ili nekakve zaostalosti Crkve, žive Crkve, u Hrvatskoj, niti se Crkva ima razloga ispričavati. Sasvim suprotno.
Iako je taj živčani istup bez socijalne samokontrole grijeh, deset puta su veći grješnici svi koji glume bezgriješnost i pogotovo svi, koji tu “bezgriješnost” postižu spuštanjem glave, zatvaranjem očiju i konformističkim izbjegavanjem bilo kakvog suprotstavljanja vlastima, državnim i crkvenim, te paravlastima u javnosti, kojima Delaš nije bio ništa manji primitivac, divljak, katoliban, klerofašist ni kada nije beštimao.
Upravo taj bešćutni, a prijetvorni svileni komformizam po svemu sudeći doveo je, po mnogim neposrednim svjedočanstvima, jednog navodno izvrsnog i predanog župnika do javnog posrtanja. Zato je njegovo javno beštimanje lice i naličje njegovog rimskog i splitskog biskupa, pa prilično licemjerno izgleda ograđivanje od njega i njegove grešnosti s pozicija hinjene svetosti ili pilatovskog pranja ruku.
Dakle, ako odnos prema njemu pogledamo u dužem vremenskom kontekstu odnosa istih tih medija prema Katoličkoj crkvi, ako taj kontekst i odnos medija, koje smo spomenuli, a čija cehovska organizacija HND ovih dana traži od navodne demokršćanske vlasti desetine milijuna kuna za svoje pripadnike, samo površno pogledamo, jasno je kao dan da ni on, zatim ni njegov nadbiskup, zatim ni velika većina biskupa i svećenika, te praktičnih vjernika spremnih javno posvjedočiti svoju vjersku pripadnost, nisu bili ništa manje javno i medijski loši i bez ovoga beštimanja.
Zato je nužno postaviti pitanje medijima, koji se sada zgražaju nad scenom iz Splita – pa kakva je to sad vijest, što ima zanimljivo i posebno u tome da se jednoga od par milijuna divljaka sad prikaže divljakom?
Ne bi li s obzirom na pretežitu sliku katolika i Crkve u javnosti, trebalo slaviti to što je netko iz susreta s njima, nama, da ne bude zabuna, izvukao živu glavu? Kome bi u Hrvatskoj “katoličko divljaštvo” trebalo biti novo, ili iznenađenje?
Matiji Babiću i takvim “produhovljenim borcima” za novo, novo, novo vrijeme, za nastambe tipova koji su u svojoj veličini stali pod šešir i frustracije liječe ultraprimitivnom retorikom? Upravo zbog ovog pitanja-konstatacije jasno je da se u tzv. slučaju Delaš ne radi uopće o tome što je don Josip Delaš uradio, nego samo o još jednom koraku u kampanji javnoga ogađivanja Crkve, pri čemu se ciljano išlo na izazivanje incidenta i stvaranje alibija, a ne na “informiranje” javnosti.
Nužno je pitati i splitsko-makarskog nadbiskupa, čemu ograđivanje ili odricanje, te svojevrsno prinošenje javno-moralne žrtve spomenutim babićeviziranim medijima i pretežitoj javnosti, koju oni s kompanjonima modeliraju, kada imate tisuće dokaza da ne vrijedi da ne znam što uradite i da će zapravo sasvim suprotno ponašanje od javnog Delašovog izazvati neusporedivo sustavniji udar, osporavanje, vrijeđanje i ismijavanje? Zar tome nije dokaz nevjerojatno vrijeđanje na kanibalskoj razini posmrtnih ostataka sv. Leopolda Mandića, da ironija bude potpuna, sveca zaštitnika don Delašove župe? Zanimljivo je nekoliko detalja oko tog “incidenta” s pozicije javnih, neslužbenih i službenih reakcija.
Prvo, nisam primjetio da je Božinović zatražio uredovanje policije ili civilne zaštite, kako se sada to zove, protiv nekolicine novinara doslovno naguranih jedno na drugo, kao u grupnom seksu, koji su na taj način javno demonstrirali nepridržavanje državnih “preporuka”, te ugrožavali sebe i druge. Ako je zbog nečega policija trebala reagirati, trebala je zbog novinarskog grupnjaka. Nisam primjetio da je netko reagirao na neovlašten pokušaj doslovno nasilnog snimanja unutarnjeg crkvenog prostora i bilo čega što se događa, makar i nezakonito, u njemu. Policiju se obično poziva zbog takvih pokušaja. Jasno je da ni policija bez sudskog odobrenja i suglasnosti crkvenih vlasti ne smije pristupiti crkvenom prostoru ili ulaziti u njega, kao što primjerice ne smije u optužbi koristiti nezakonito pribavljene dokaze, recimo provaljujući u nečiji stan, makar se radilo o razbojniku.
Novinarka, kojoj su navodno nasilno prikliještili ruku tamošnji vjernici, nasilno je htjela ući među njih. Zar je jedno nasilje, ono nekršćansko, ili novokršćansko dvojice papa, rimskog Franje, i zagrebačkog Božinovića, dopušteno, nesablažnjivo i uzorito, a nasilje straokršćanina iz vremena prije ovih modernih papa, koji brani svoju zajamčenu zakonsku poziciju mira u svome domu, sablažnjivo, kažnjivo i moralno suspektno?
U ovom slučaju čak i državni, aktualni zakoni idu na ruku našem starokršćaninu, ali je, da bi se pokazala moć i sila, Božinovićev MUP podnio kaznene prijave protiv “napadača na novinare”. I Crkva šuti!
Gledajući reakcije pretežite javnosti, države i službene Crkve ispada da je nasilje ovih Franjo-Božinović antifakršćana dopušteno zbog posebnih mjera, iako je nezakonito. Nadalje, slike koje je novinarka nasilnik, zapravo senzacionalistički provokator, a po navedenoj skupini medijskih kompanjona vrlo vjerojatno u smišljenoj akciji na očekivanu reakciju konkretnog župnika i nezadovoljne vjerske zajednice mjerama o zatvaranju crkava, poslala u javnost potvrđuju dvije stvari:
Prvo, da su vjernici nazočni na Sv. Misi poštovali preporuke Nacionalnog stožera i epidemiološke struke o distanci, a vrlo vjerojatno i o dezinfekciji prostora i drugo, da je moguće bilo organizirati misna slavlja tijekom cijeloga razdoblja proglašene epidemije sa sigurnosnog stajališta, najmanje sigurna kao što su sigurnosne mjere u dućanima ili na javnim mjestima.
Slike su uz to, neopozivo potvrdile da don Josip Delaš i njegovi župljani krše mjere Nacionalnog stožera Civilne zaštite, odnosno države, te da ne poštuju odluke pape Franje i lokalnog biskupa. Ovdje treba naglasiti da se o zatvaranju crkava nije smjela, niti je ovlaštena po načelu nadležnosti Katoličke crkve donositi bilo kakve obvezujuće odluke HBK, iako se upravo na njene “preporuke” pozivaju i mediji, ali i država.
Slika novinarke nasilnika iz unutrašnjosti crkve u biti je zorna, očita, eksplicitna i neoboriva kritika crkvene hijerarhije, jer pokazuje da se crkve nisu smjele, a kamoli morale zatvarati.
Ta slika svjedoči o nečistoj savjesti i današnjeg Pape i biskupa te upozorava na davnašnje riječi prefekta Svete kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera, kasnijeg pape Benedikta XVI., iz razgovora s Vittoriom Messorijem sabranih u knjizi “Razgovor o vjeri”, o nekim opasnim nuspojavana oko biskupskih konferencija i njihove nadležnosti.
Ratzinger je ukazao na višestruke opasnosti, a jedna od najbitnijih koju je apostrofirao je da se događa često radi želje za postizanjem jedinstva biskupa pristajanje na neprihvatljiva kompromisna rješenja, naglašavajući da prodorna i glasnija, te iz bilo kojih razloga zainteresiranija manjina upravo u konferencijama i preko njih može i uspijeva nametnuti svoje stavove, kojima se onda priklone i biskupi koji nisu u biti suglasni s takvim kompromisima, čime odustaju od isključivo svoje osobne odgovornosti i nadležnosti za nauk vjere u svojim biskupijama, ali i od izazova hrabrog preuzimanja navještenja i odgovornosti, posebno u teškim vremenima.
Ratzinger upozorava i na sklonost birokratiziranja biskupskih konferencija, stvaranja pozadinske administrativne strukture, koja ide sve do toga da se u evangelizaciji umjesto isključivo nadležnih biskupa, ili delegiraju ili zborno pojavljuju posve nenadležne grupe, organizacije i pojedinci, s golemom opasnošću za samu narav Crkve, jer ni jedno ni drugo ne mogu biti.
Naime, autentični apostolski nasljednici koji posjeduju puninu svetog reda su biskupi, a papa je biskup. Puninu svetosti se ne može delegirati ni na kakvu konferenciju, niti konferencija može biti okvir za pronalaženje vlastite hrabrosti, bez koje nema ni odgovornosti, a ni svetosti. Nema sumnje da Ratzinger ne pokušava reći da biskupske konferencije nisu potrebne, ali isto tako nema sumnje da, ako netko želi utjecati na cjelokupan život Crkve dobro ili loše, da je to lakše učiniti preko zajedničke organizacije, nego preko dvadeset organizacija i pojedinaca, stoga to može biti i blagoslov, ali i nevolja.
Primjerice, ako Plenković želi omekšati javnost za stvaranje klime ratifikacije Istanbulske konvencije, lakše je pridobiti nadbiskupa Puljića, predsjednika HBK, za intervju kojim će tu konvenciju relativizirati i praktično poduprijeti, nego obijati pragove svih biskupa u Hrvatskoj, koji će, što god Puljić uradi, uvijek biti u vrlo složenoj situaciji izbjegavanja javnog sukoba, koliko je god njegova poruka duboko suprotna njihovim stajalištima.
Ili, recimo, ako vlast želi zaustaviti peticiju jedne konkurentske političke skupine o davanju nacionalne koncesije televiziji koju ljudi doživljavaju prokatoličkom, daleko je lakše i efikasnije postići reakciju predsjednika HBK nadbiskupa Puljića, kojom se traži obustavljanje te akcije, navodno u ime Crkve, iako su jedino biskupi pojedinačno autentična Crkva i nitko ne zna jesu li se ili nisu svi suglasili s tim, niti to tko realno može provjeriti, pa se na taj način vjernici dovode u vrlo manipulativan položaj i iskušenje poslušnosti vlasti s kojom se ne smiju kao kršćani složiti u konkretnom slučaju, a slože se s dobrom vjerom u Crkvu iza koje je skriven interes vlasti.
Lakše je to, sigurniji je uspjeh takvih pokušaja nego kucati na vrata svim biskupima, među kojima bi vrlo vjerojatno mnogi to odbili. To navodim samo kao slučajnu mogućnost naravno. Ali, tko će ga znati, jel tako?
Mediji koji su došli “otkriti” don Delaša i njegovo “nezakonito” ponašanje, s odobravanjem, gotovo s oduševljenjem pozdravljaju odluke Nacionalnog stožera o djelomičnom otvaranju tržnica, veliča se susretljivost države pri izdavanju propusnica koje čine poruku “ostanimo doma” smijurijom, a još većom smijurijom zabranu odlaska iz grada u grad, iz mjesta u mjesto, jer broj propusnica govori o besmislenosti zabrana, šaljući prije svega poruku da je dojučerašnju normalnu slobodu, zamjenila darovana sloboda, a praktično se radi o istom broju putovanja i pojedinačnih aktivnosti.
Nikome, ako isključimo nekakvog dalmatinskog SDP-ovca iz sasvim antifa idiotskih razloga i s još idiotskijom “građanskom” argumentacijom, nije palo na pamet ozbiljnije propitati, kako je moguće da je Hvarski biskup Palić dobio pravo organizacije “tradicionalne” procesije od Nacionalnog stožera, istodobno kršeći preporuke pape Franje?
Uz to što ta, makar i simbolična procesija u rodnom mjestu predsjednika Vlade Plenkovića, izaziva prvenstveno ružne asocijacije na primarnu organsku vezu crkvenih vlasti s aktualnom državnom vlasti i podčinjenost do povlađivanja državi, predstavljajući i Palića i Plenkovića u nepriličnom svijetlu specifične i nepripadajuće povlaštenosti, ta činjenica ukazuje na nezainteresiranost ostalih biskupa za makar i minimalno otvaranje crkava vjernicima. Jer, ako može biskup Palić tražiti i dobiti nešto, zašto nešto slično ne bi dobio kardinal Bozanić ili bilo koji drugi biskup? Ili ne traže, ili im Plenković i Božinović ne daju. Niti znamo traže li, niti ne daju li im, a bilo bi vrlo važno znati i zbog zauzimanja pretežitog stava o vlasti i o biskupima.
Jednostavno, nemamo dovoljno racionalnih elemenata u logički prihvatljivoj slagalici koja bi nam poslužila za prihvaćanje svih odluka koje se odnose na naš status, bilo društveni, bilo vjerski. Bilo državnih odluka, bilo odluka crkvenih vlasti, a i državna i crkvena vlast moraju poštovati razum kao jedno od temeljnih svojstava čovjeka, pri čemu je razum za Crkvu, jedan od darova Duha Svetoga. Razumu su pitanja sinonim. Zato je važno znati.
Ako je temeljni smisao i zavjet postojanja Crkve skrb o ljudskim dušama, kako je moguće da se toliko zanemaruje i potpuno isključuje stvarna patnja nekog svećenika i vjernika zbog nemogućnosti prakticiranja sakramentalnog života? Zar se don Delašova živčana reakcija smije izdvojiti iz tog konteksta, svodeći njegovu javnu reakciju na neku vrstu kronične ljudske nevaljalosti, što je samo korak do javne potvrde da je takav, jer je takvo ponašanje imanentno vjernicima ili nacionalistima u sličnim prilikama? Zar nam novi uzor treba postati Matija Babić?
Ne shvaćam kako to Delašov biskup ne razumije kad se “ograđuje” bezuvjetno od njega, bez ozbiljnog javnog osvrta na ono što smo svi vidjeli. Tolerirajući mečku na susjedovim vratima, otvaramo joj svoja sa svim posljedicama. Zašto bi nastojanje don Delaša da sa svojim župljanima organizira misna slavlja pridržavajući se svih zapovjedi epidemiološke struke bilo sablazan i skandal, a nastojanje nekoga poljoprivrednika iz okoline Zagreba da proda svoje povrće poželjno i uzorno? Niti jednoga jedinog argumenta za različit pristup tim nastojanjima nema, a današnjem čovjeku, velikoj većini ljudi prema njihovom osobnom deklarativnom izboru, u Hrvatskoj potrebna je jednako i tjelesna i duhovna hrana da bi bio ono što tvrdi da jest.
Iako je na don Delaša digla dreku medijska mašinerija, u golemoj pretežitosti nesklona do neprijateljski raspoložena prema kršćanstvu i Katoličkoj crkvi, iako ga upozorava država i prijeti njegovim župljanima zbog obrambenog nasilja pred napadačkim nasiljem, nekako mi se čini da je on daleko više stao na žulj aktualnoj crkvenoj hijerarhiji. Jer je učinio ono što mnogi svećenici, teolozi i vjernici žele i zbog čega pate, istinski i duboko, ne ističući javno neslaganje s Papom i biskupima, ali utoliko više s prigušenim ogorčenjem i gnjevom. Lako je u pretežitoj javnosti gnjevnog čovjeka svećenika proglasiti redikulom, pogotovo kada se emitira njegovo neprimjereno đavlekanje i prostačenje, ali to što je don Delaš uradio usprkos njegovog neprimjerenog, a isprovociranog ponašanja, više vjere u sebi ima nego u svim milozvučnim retoričkim a virtualnim “svjedočanstvima” počevši od Pape, do poruka kardinala Bozanića. Koliko god se Bozanić trudio od Papine samoće usred pustoši Trga Sv. Petra javno osmisliti žrtvu, dobru i vjerski poticajnu simboliku, ta rimska, a televizijski globalna pustoš nije od Boga, nego odlukom pape Franje. Nema u tome svetosti, a nema ni vjerodostojnosti u pokušaju predstavljanja toga svetim. Ljudi nisu ni slijepi, ni gluhi. Niti su prosječno suicidalni, da im netko spašava živote od njih samih, pa to pokušava predstaviti svetim.
Ne može se Crkva u Hrvatskoj prikazivati Stepinčevom, a istodobno pristajati u svemu najvažnijem u društvu biti praktični instrument aktualne vlasti, što je gotovo tragikomičnim prokazalo spašavanje tradicije iz 17.stoljeća u Plenkovićevom rodnom mjestu, a suglasno s državom, ili Plenkovićevom desnom rukom Božinovićem, zatvarati tradiciju staru od Posljednje večere. To govori o podržavljenju crkve, procesa koji je bl. Alojzije Stepinac po cijenu života odbio. Previše je javnih, a još više nejavnih dokaza za to.
Tragično je u svemu ovome što je tzv. slučaj Delaš iznio na površinu, što će javno odreknuće ili “ograđivanje” njegovog biskupa od njega i njegovoga ponašanja, samo ojačati pozicije, moć i samosvijest onih, kojima smeta baš svaki biskup i baš svaki papa.
Koliko god se liberalizirali, modernizirali, odricali ili ograđivali sve dok su i mrvicu, makar i simbolički Kristova Crkva, pripadnici moderne religije novoga čovjeka, čiji su promotori novinari i mediji isljednici don Delaša, neće stati i neće ih prestati napadati. Utoliko više, ukoliko su ponizniji pred njima. I, koliko god prali ruke od čovjeka i ljudi čija grešnost nije hinjena svetost, zato joj je i bliža.
Marko Ljubić/foto:Facebook
