Jokić ono što ne smije ni progovoriti u Londonu, prodaje kao model u Hrvatskoj, a sve pod krinkom teškog rada 500 „stručnjaka“ koje Hrvatska dobro plaća. Zanimljivo bi bilo analizirati svjetonazor, socijalno, nacionalno i vjersko opredjeljenje tih „stručnjaka“ – Jokićevih pajdaša.
Pustiti u eksperimentalnu primjenu i bilo kakav pristup školama ovakvu kurikularnu reformu je katastrofa za Hrvatsku, daleko teža, opasnija i pogubnija od deset Ina, Pliva, svih banaka, deset sirijskih naftnih polja, stotine predstečajnih nagodbi i kompletne privatizacije u Hrvatskoj.
Strateško modificiranje i upravljanje Hrvatskom se radi kroz tri ključna elementa. Prvi je obrzovanje, drugi je kultura, treći je diplomacija i vanjski poslovi. Sve ostalo su podvarijante.
A najvažniji sustav upravljanja i trajnoga modificiranja nacijom, njenim potencijalima i identitetom jest – obrazovanje.
Iskreno, već mi je dosadilo, bez čvrstih dokaza, koje nevladini novinari i autori i ne mogu imati, ali nam mozak nitko ne može oduzeti ili blokirati, ponavljati da Karamarko ne zna, da griješi, da je mutav, da je nesposoban, da se ne snalazi, da nije svjestan i zadržavati nadu da – griješim.
Za daljnje zadržavanje nade nužno se opijati pa halucinirati. Ima i mogućnost jednostavno reći- Karamarko je tu za nastavak antifašizacije hrvatskog naroda. Ovo drugo držim poštenijim.
Ako Karamarko stoji, a stoji, jer Šustar ništa ne bi smio uraditi na takvoj razini bez političke potpore stranačkog vrha i političkog bloka Domoljubne koalicije, iza primjene Jokićevih reformi onda je definitivno eksponent potpuno antihrvatskih i izrazito nesuverenističkih politika i središta utjecaja, ni više ni manje, posinak nekadašnjeg mentora Stipe Mesića i njegove budalončarovske bulumente.
Ovakvu reformu, s ovakvim prijedlozima se ne smije primijeniti iz nekoliko naizgled formalnih, ali temeljnih razloga.
Prvo, Jokić je kao znanstvenik s engleskim doktoratom, u formi rasprave i razvoja društvene ekspertize reforme izdao temeljno načelo svakoga znanstvenika – principe recenzije i ocjene. Uz desetine razloga koje je tjekom razvoja prijedloga iznosio u javnosti, a koji su svi odreda izazivali sumnjičenje, to je eliminacijski.
Sam sebi i mentor i ocjenjivač
Profesor dr. Matko Marušić, znanstveni i pedagoški autoritet nemjerljivo veći i značajniji u svijetskim okvirima, da ne spominjem nacionalne, od Jokića i svih njegovih pomagača i suradnika, ali i mentora, javno se obratio ministru Šustaru, Jokiću i predsjedniku HAZU-a s jasnim prijedlogom nastvaka razgovora o prijedlogu reformi. Marušić je u svome pismu jasno naglasio model znanstvene recenzije kao nezamjenjiv i jedini ispravan pristup svakom modelu stručne rasprave, a usporedio ga je s procesom ocjenjivanja i donošenja odluka u znanstvenim časopisima.
Jedan od naglasaka u tom procesu na kojemu je Marušić inzistirao, a koji je svim ljudima zdravoga razuma potpuno prirodan je – nezavisnost ocjenjivanja i princip da primjedbe i ocjene nezavisnih stručnjaka ne smije prihvaćati ili odbijati – ekspertna skupina koju predstavlja Jokić – i koja je pripremila prijedlog. Evo i logičnog političkog obrazloženja toga zahtjeva.
Jokića je profesionalno angažirao vlasnik, dakle države, za izradu prijedloga kurikularne reforme. Tu i počinje i završava sva njegova legitimnost i misija. Za sve iznad i izvan toga, njega mora u posve novom postupku razvoja pripremljenog programa država ili ovlastiti ili razvlastiti. A za to je izravno nadležan ministara Šustar, ali ništa manje i cijela vlada jer je to prvorazredni nacionalni projekt. U svakom slučaju, ključni međukorak u ovoj fazi bi bio da dobar gospodar, dobar vlasnik ili skrbnik, kako god, hrvatska država formira posve novi ekspertni tim, čak i od međunarodnih stručnjaka, koji će osmisliti prije svega stručnu, znanstvenu i mjerodavnu raspravu o predložcima Jokićeva tima i skupina. Priča o javnoj raspravi o ovako stručnim pitanjima je populistička besmislica.
Jokić ne smije utjecati na nepristrane stručne odluke
Tek nakon toga, kad ta skupina delegira nezavisnim ekspertima, institucijama i ocjenjivačima predložak, može se sagledati, radi znanstvenog poštenja i političke odgovornosti države, nastavak i dorada predviđenih programa. Ili potpuno odbacivanje. Jokić na to ne bi smio utjecati ni najmanje.
A on se ovdje pojavljuje kao ključni predlagač, arbitar i u konačnici legitimni skrbnik – sustava obrazovanja. To je nedopustivo, ne zbog nepovjerenja u njega, iako i za to ima tisuće javnih razloga, već zbog prirodnog procesa postupanja u takvim društvenim projektima.
Jokiću to očito je ne pada na pamet.
To je eliminacijski princip.
Da Jokić uistinu nosi sobom vrijednosti reformskog procesa, da je osoba kakvom se predstavlja i što je najvažnije, kakvim ga predstavljaju njegovi politički, nevladini i medijski apologeti, on bi sam, bez obzira na stav Matka Marušića i desetine sličnih znanstvenih i pedagoških autoriteta – predložio kao obaveznu fazu razvoja prijedloga kurikuluma – upravo ono što je Marušić zahtijevao.
Jer to je proces znanstvenog odlučivanja, i to je abeceda po kojoj funkcionira znanost.
On nastavlja svoju zombijevsku priču, a GOOD inicijativa ga prati
I dalje nastavlja u svakoj prigodi govoriti o petsto stručnjaka, tisućama stranica materijala, teškom i odgovornom radu, nužnosti promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu i sličnim posve nerelevantnim detaljima. Jokić, ako se već skriva iza autoriteta engleskog doktorata (kao da i tamo nema idiota i banalnih znanstvenika, samo ne u većini i ne kao nositelja znanstveno-obrazovne nacionalne politike kao u Hrvatskoj) mora uvažavati činjenicu da je znanost područje gdje kvantitet nužno nije bitan. Pogotovo bi morao biti nebitan u procesu odlučivanja o znanstvenim politikama. To je jedino područje gdje samoupravljanje, koje je u Hrvatskoj i dalje rak rana i pokriće za nerad, ali i demokracija kao model – ne smiju biti presudni.
Znanost i znanstvene politike jednostasvno počivaju na principu – meritokracije. Tko zna, tko je bolji, tko ima egzaktnije rezultate u svijetskim razmjerima, odlučuje, ako se želi svjetski rezultat. I točka.
Ali, Jokić ono što ne smije ni progovoriti u Londonu, prodaje kao model u Hrvatskoj. Dosta više o tim stručnjacima, jer je svakoj budali jasno da Hrvastska golemim sredstvima plaća tisuće i tisuće stručnjaka rzličitih zvanja, koji truju umjesto da razviju sustav obrazovanja i znanosti sovjim totalnim nekomptenecijama. Jako bi bilo zanimljivo analizirati svjetonazor, socijalno, nacionalno i vjersko opredjeljenje tih stručnjaka. Tih famoznih – pet stotina. Da lažemo, ili da jasno naglasimo kako je to izuzetno bitna činjenica u ovakvoj Hrvatskoj, gdje je sve to bilo i ostalo razdjelnica svih društvenih prijepora i sukoba?
Pogledajmo smao strukturu najgorljivijih, da ne kažem, najmilitantnijih zagovornika ovakve Jokićeve reforme. U javnost dopiru infromacije da je nekakva GOOD inicijativa prosvjedovala pred Saborom, dijelila letke, pozivala na nastavak procesa reforme.
Tko su članovi i članice GOOD inicijative?
Znate li tko se krije ispod naziva GOOD inicijativa?
Tri člana „Centra za rodna i omladinska istraživanja“ se nalaze u sedmeročlanoj radnoj skupini za kurikularnu reformu, a jedan član je koordinator te zvučne inicijative. Klasika, zar ne?
Formiraj desetine, stotine različitih zvučnih parazitskih i isključivo anacionalnih udruga, s duboko spornim i radikalno neprirodnim idejama i zahtjevima, zatim se umreži, „antifaj“ pomalo ili poviše, ovisi i o zahtjevu trenutka pa – mijenjaj Hrvatsku!
Udarne autorske „antifa batine“ su mjesecima već obrađivale javnost pričama o rasterećenju djece, notorni Tomić ili Jurica Pavičić su naricali nad nesretnom djecom, prisilom učenja ili nasiljem kad je lektira u pitanju. Kao da je učenje ikad bilo stvar dragovoljnosti kad su djeca u pitanju?
Baš me zanima kako su Tomićeva ili Pavičićeva djeca počeli prati zube, ruke, jedu li žlicom od prvih dana, jesu li se dragovoljno navikli ići u krevet bez cipela, izbjegavati valjanje u pijesku dječijih igrališta, kako su naučili da se ne smije bacati kamen na prolaznike, prozore, psovati ili pljuvati po okolini? Ili su tatice malo – pripomogli?
Koga ti ljudi rade idiotima?
Katastrofalne ocjene predmetnih kurikuluma
Čitao sam nekoliko znanstvenih ekspertiza prvoklasnih znanstvenika sa zagrebačkog, osječkog i riječkog sveučilišta o prijedlozima predmetnih kurikuluma. Istinski sam fasciniran kritikom prijedloga kurikuluma nastave hrvatskoga jezika. Te ekspertize radili su ljudi, svi odreda daleko ugledniji znanstvenici od Jokića i cijeloga njegovog tima, a njihove su ocjene katastrofalne. Zabrinjavajuće, jer ne ostavljaju prostor stavu da se ispod zvučnih naziva reformatora, timova, broja stručnjaka i stranica, krije obična banalnost, a ispod svega – vrlo prljava namjera politike.
Na žalost, o tim ekspertizama šuti Akademija, šute i mediji, a Jokiću se očito živo fućka za njih, a ako bude trebalo uvijek se mogu pokrenuti medijske postrojbe tipa Pavičića, koji će akademike i vrhunske autoritete jednostavno javno proglasiti – kretenima.
Primijetio sam da se kao argument Jokićeve snošljivosti i tolerancije iznosi i to da on kao deklarirani ateist nije protiv vjeronauka u školama!? Jesu li ti ljudi normalni?
Pa, bilo bi barem pristojno malo više cijeniti ljude kojima se šalju takve poruke. Tko je Jokić da je presudno njegovo mišljenje o vjeronauku? Ispada da je normalno da se hrvatskom, u golemoj većini katoličkom narodu daje milost vjeronaukom u školama. Jer, eto, oni nemaju ništa protiv. A tko ih uopće pita za stav i tko ih je ovlastio time da je njihovo mišljenje – bitno?
Nulta stopa nepopustljivosti, pa i isključivosti
S tih pozicija treba pristupati i Jokiću i svim sličnim, u pravilu podmuklim, pokušajima. Lažna tolerancija, na koju se oni pozivaju je smrtni grijeh, jer oko nekih stvari, temeljnih nacionalnih ali istodobno i civilizacijskih vrednota – nema tolerancije. Tu se primjenjuje nulta stopa nepopustljivosti i – isključivosti.
Recimo Neven Budak, jedan od mentora cjelokupnih promjena u školstvu, počevši od strategije koja to nikako nije mogla biti niti ima veze sa „s“ a kamoli strageijom, na primjedbu Ante Nazora da je on odbijen kao mentor zbog ocjene da je „uskogrudan“ mrtav hladan odgovara da se – svatko mogao prijaviti na natječaj i da su motivacijska pisma bila presudna za odabir timova. Koga on zajebava?
Kakva motivacijska pisma u procesu znanstvene politike?
Hrvatski povjesničar i mora kad je nacionalna povijest u pitanju biti dobrim dijelom – uskogrudan. Kakav bi trebao biti? Anacionalan?
Idemo mi igrati bez rukavica.
Je li činjenica da je ateist na čelu ekspertne skupine koja donosi sudbonosne prijedloge i politike za budućnost hrvatskoga naroda slučajnost? Previše je slučajnosti u „slučajevima“ da se u svemu što se pokušava nametnuti kao službeni okvir društvenoga ponašanja u Hrvatskoj, u svim temeljnim pravcima upravljanja društvenim procesima redovito pojavljuju ateisti, bivši pripadnici najvišeg komunističkog i jugoslavenskog etasblišmenta, njihovi potomci, politički Srbi i da svi stalno i trajno ponavljaju da su – ugroženi, izvrgnuti nesnošljivosti, netoleranciji i da je u Hrvatskoj snažno prisutna isključivost do fašizma. To je klasična matrica puzajućeg porobljavanja i uništenja nacije, preuzimanja monopola nad procesima i komplentim poretkom, pri čemu se takav poredak ne može održavati bez reprodukcije laži, krivotvorina i mentalne prisile neusporedive u bilo kojoj europskoj državi danas.
To su činjenice, koje se sustavno mogu prepoznati u svim relevantnim društvenim procesima.
Jokić i njegove skupine su pošli u izradu kurikularne cjelovite reforme bez ikakvih analiza realnog stanja kako obrazovanja i znanosti, još i više bez istih analiza stanja hrvatskoga društva. Usto nisu pristupajući izradi kurikuluma imali ni najmanji indikator relevantnog cjelovitog razvoja zemlje u narednih dvadeset ili pedeset godina.
Sama ta činjenica bila je i morala je biti dovoljna ozbiljnim znanstvenicima da kažu naručitelju – naš uvjet za preuzimanje takve odgovornosti jest prvo napraviti dubinsku i relevantnu znanstvenu analizu društvenih činjenica. Ne. Oni su pošli s kavanske ocjene i laičkog stajališta da u Hrvatskoj – ništa ne valja.
A to se s nacionalnim obrazovanjem jednostavno – ne smije raditi.
Ovaj projekt prema svim dostupnim mišljenjima istinskih znanstvenih i pedagoških autoriteta u Hrvatskoj je posve politički i ideologiziran projekt, s dubokim biljegom dekonstrukcije nacionalnog identiteta hrvatskog naroda.
Zbog toga je vrijeme da Karamarko uzme škare u ruke, jer ako njegov ministar vrijednost kurikula i resora kojim upravlja vidi u identifikaciji s raščupanim Jokićem i njegovom konzistentnom ideološkom prilagodbom obrazovnog sustava, vrijeme je za – šišanje. Ili će biti – ošišan.
