Po svim svjedočanstvima i njegovih bošnjačkih kolega, general Zlatan Mijo Jelić je autentični ratni heroj obrane Bosne i Hercegovine. Smije li današnja Hrvatska žrtvovati Jelića i desetine drugih časnika kao nekakav znak suradnje s „prijateljskom državom“ BiH? Ni u ludilu!
Republika Hrvatska doslovno ništa sustavno ili organizirano ne radi na međunarodnoj afirmaciji istina i činjenica iz svoje prošlosti. Dapače, pojedinci koji se upinju to raditi, rade sve poluilegalno i izvrgnuti su javnome progonu i linču u Hrvatskoj.
Republike Hrvatska podupire i radi kao najveći neprijatelj na krivotvorenju činjenica o svome narodu, pogotovo u inozemstvu.
Uoči nove godine mediji su zabilježili kratku vijest da je državno tužiteljstvo BiH podiglo kaznenu optužnicu protiv generala HVO-a i HV-a Zlatana Mije Jelića zbog navodnih ratnih zločina u Mostaru.
Prethodile su joj, tu i tamo, vijesti o uhićenju i progonu dvadeset četvero vojnih zapovjednika HVO-a, uz trajnu šutnju o suđenju šestorici u Haagu.
Nekoliko mjeseci prije toga, general Pavao Miljavac je u ime Generalskog zbora Republike Hrvatske javno upozorio državni vrh da istražitelji državnoga tužiteljstva BiH iz Sarajeva mjesecima, na temelju odobrenja DORH-a, te Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, doslovce vršljaju kako hoće arhivima Domovinskoga rata u Zagrebu.
Miljavac je upozorio na namjeru bošnjačkoga vrha da se protiv desetina najviših ratnih zapovjednika HVO-a i HV-a podignu optužnice za navodne ratne zločine.
Naravno, te informacije, ti zahtjevi, razbili su se o tišinu kontroliranih antihrvatskih medija, razbili su se o zidove državne politike, jer je stvorena percepcija da se problemi Hrvata u BiH moraju rješavati isključivo u Sarajevu. To se navodno ne tiče Zagreba i Hrvata u Hrvatskoj. Stvarno, tiče li nas se?
Godinama je u tijeku pokušaj pisanja suvremene hrvatske povijesti prema scenariju izvanjskih središta političke moći s ciljem zadržavanja odavno stvorene percepcije o hrvatskom narodu kao sumnjivom političkom entitetu, te proizvodnje jedne nove, umivene i namirisane Srbije koja treba ponovno preuzeti središnje mjesto u ravnanju balkanskim poluplemenima.
Naime, činjenica je da se u tim scenarijima jedino Srbima priznaje državna povijest i kultura državnosti.
Čemu onda suvremena hrvatska država? Ponovit ću opet.
Hurd: Država – ‘privremena satisfakcija Hrvatima’
Douglas Hurd je rekao neposredno nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, da je to samo privremena satisfakcija Hrvatima, koja nema nikakvoga sadržaja i brzo će se potpuno promijeniti. Zatim ću ponoviti da je Ivica Račan uz pomoć britanskih mentora napisao, u prijedlogu SDP-ove Ustavne odluke o samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., da se istoga trenutka nakon proglašenja samostalnosti pristupi pregovorima sa Srbijom o formiranju nove državne zajednice. Onima koji se ne sjećaju ili to nemaju gdje pročitati, treba kao logičan pravac razvoja događaja istaknuti i činjenicu da je Europska zajednica na prijedlog Velike Britanije uoči srpske agresije i proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije ponudila da po kratkom postupku SFRJ uđe u EZ te da se zaustave procesi raspada države. Tuđman je to glatko odbio, jer je znao u kojem pravcu to vodi i što to znači.
Račan, naravno, nije.
Postuđmanovski hrvatski državni vrh nije imao svijesti o nacionalnim interesima hrvatskoga naroda, nije ih znao štititi, a nije isključeno i da je sudjelovao u krivotovorenju istine i identiteta svoga naroda. Nikako nije isključeno, jer se za dio najviših državnih funkcionera to može nesumnjivo ustvrditi, počevši od Stjepana Mesića, Ivice Račana, Ive Josipovića do Vesne Pusić.
Nijedan razlog za šutnju o tim pitanjima ne smije biti nikome normalnome prihvatljiv. Niti jedan.
Gdje je u tome današnja hrvatska država?
Gdje je u tome Kolinda Grabar Kitarović?
Jako luta ili šalje izuzetno štetne i posve netočne i neutemeljene izjave, ili nasjeda na izrazito antihrvatske provokacije kao što je sarajevsko priznanje Isa beg Ishaković, ili – šuti.
Gdje je u tome Karamarko?
Jednako kao i predsjednica Republike. Priča o povratku Tuđmanu, a svaki korak, svaki dan, svaka neizgovorena riječ, pa i ona izgovorena, samo ga miljama udaljuje od stvarnoga Tuđmana. Tuđmana simbola hrvatske suverenosti, jer se drugom Tuđmanu ne smije, niti treba vraćati. Državnosti u tome nema ni za lijek.
Pusićka i britanska svinjarija sa statusom Hrvata u BiH
Da se vratimo priči o generalu Jeliću.
Koga i koju državu predstavljaju istražitelji iz Sarajeva koji su uz blagoslov Miljenića i Bajića istraživali hrvatsku vojnu dokumentaciju i ratni arhiv?
Jesu li oni zastupnici, kako predsjednica kaže, „nama prijateljske države BiH“? Ne. Ti ljudi nisu zastupnici nama prijateljske države BiH, jer takva država jednostavno ne postoji.
U BiH danas postoje tri državnosti. Hrvatska državnost, a ona je samo za idiote i izdajice djeljiva, je izrazito ugrožena državnošću kakvom danas raspolažu i kakvu brane i zastupaju bošnjačke i srpske politike. Njihova državnost potpuno isključuje – hrvatsku.
Srpska državnost u današnjem obliku u BiH nastala je na zločinu prema Hrvatima.
Bošnjačka politika inzistira i polazi od građanske i promuslimanske većinske Bosne i Hercegovine, koja isključuje status hrvatskoga naroda kao suverenoga naroda u toj državi. Treba istaknuti kako se pojam Bosna i Hercegovina u vrhu bošnjačke politike gotovo posve svodi na današnju Federaciju BiH. A upravo je to bio, i još je uvijek zadnji važeći plan navodne Europske unije, a u biti britanska svinjarija koju su nekakvom trgovinom supotpisali Nijemci, a snažno gurala i podržavala hrvatska vanjska politika Vesne Pusić.
Zbog čega Republika Hrvatska pomaže, ili u najboljem slučaju šuti o tome, progon ratnih zapovjednika hrvatskoga naroda u BiH?
Pa upravo zbog toga što Hrvatskom danas ravnaju institucionalni, medijski i politički bijednici, otpadnici svoga naroda, bjelosvjetski plaćenici, poltroni i u svemu slika i prilika opisa strukture koju je dramatično proročanski na zagrebačkom aerodromu predstavio hrvatskome narodu – Franjo Tuđman.
Tim strukturama nije u interesu predstaviti hrvatsku prošlost istinitom, nije im u interesu predstaviti je onakvom kakva je bila pred očima cijeloga svijeta, jer se te činjenice, ta istina i ti događaji nikako ne uklapaju u njihova ondašnja očekivanja te današnje zadaće koje su im zadali bjelosvjetski mentori i sponzori.
Zašto je u Hrvatskoj danas dominantan stav u javnosti, u politici i akademskim institucijama da je Hrvatska dijelila BiH, da je imala prljave namjere, da je izvršila agresiju, a gola činjenica se nikada ne spominje. Činjenica da je hrvatski narod i njegove vojne snage u BiH te Republika Hrvatska i njene vojne snage doslovce sačuvali barem ovakvu BiH i oslobodila svako, ali baš svako okupirano mjesto koje su okupirali Srbi, a danas pripada Federaciji.
Uloga generala Jelića u oslobađanju BiH
Nema nijednoga mjesta u BiH koje danas pripada Federaciji a da ga je Armija BiH oslobodila od srpske okupacije. Niti jednoga.
Ako je Armija BiH ušla u neki grad koji su Srbi do tada držali okupiranim, kao recimo Sanski Most, to je učinila isključivo uz žestoku i presudnu pomoć snaga HV-a i HVO-a, koje su zapravo slamale srpski otpor i obranu. Gdje nije bilo hrvatske pomoći, Armija je zastala.
Dio tih snaga vodio je general Jelić, na čelu specijalnih postrojbi MUP-a Herceg Bosne. Po svim svjedočanstvima i njegovih bošnjačkih kolega, Jelić je autentični ratni heroj obrane Bosne i Hercegovine.
Smije li današnja Hrvatska žrtvovati Jelića i desetine drugih manje ili više poznatih ljudi kao nekakav znak suradnje s „prijateljskom državom“ BiH? Ni u ludilu!
Čudovištu i zlu nikada nije dosta žrtve, kakvu mu god prinosili. Nikada. Bila to krv, bila to čast, bila to sudbina cijeloga svoga naroda, čudovište će uvijek biti nezasitno i tražiti – još. Samo se zahtjevi povećavaju.
Moloh traži nove žrtve – novoga Kordića, Blaškića…
Uvijek nakon žrtvovanja slijede politička rješenja u kojima konstruirani zločinac mora biti kažnjen trajnim ustupcima i sužavanjem elementarnih prava. Da pogađamo komu je po svemu vidljivome namijenjena uloga zločinca?
Da pitamo Darija Kordića, da proučimo tijek i cirkus od njegovog suđenja i lakrdiju nad lakrdijama koju je sjajno predstavila na temelju egzaktnih činjenica Višnja Satrešina u svojoj knjizi „Haaška formula“, da zavirimo u dokumentaciju Ante Nobila ili savjest Tihomira Blaškića? Na žalost, službena povijest su najčešće presude, nikoga ne zanima tijek postupka i njegove pojedinosti. Tko pamti detalje i svinjarije procesa?
Nitko. A trebao bi, jer je često važniji i poučniji od presude.
Zašto današnja Republika Hrvatska onda barem ne koristi rezultate neupitnih međunarodnih presuda, kao što je ona Međunarodnoga suda pravde (ICJ-a), da o elementima toga epohalnoga obrazloženja o srpskoj agresiji, genocidnim radnjama i organiziranome zločinu države Srba protiv slobode Hrvata, ne obavijesti sve nacije svijeta, sve institucije, sve države i konačno naše saveznike koji i danas prijateljstvo nude bezuvjetno Srbiji i bošnjačkom vrhu, a nama – prazno savezništvo kao što je Hurd rekao i za priznanje.
Nisu saveznici krivi. Oni rade svoj posao, štite svoje interese, a naše je da pred njih iznesemo – svoje.
Može li državni vrh, koji od prvoga dana ne može smisliti nacionalnu slobodu hrvatskoga naroda, zastupati nacionalne interese?
Može samo idiotima i izdajnicima.
A upravo takvi su omogućili državnu vlast navodnoj ljevici, upravo takvi su im i na prethodnim izborima dali osamsto tisuća glasova.
I upravo takvi ne znaju kako to promijeniti trajno u korist svoga naroda.
Zašto se, dakle, o hrvatskome narodu i danas, dvadeset i pet godina nakon ostvarene i krvavo plaćene slobode, obične civilizacijske stečevine za sve nacije, izučava istina kakvu su krivotvorili i plasirali velikosrpski i komunistički povjesničari, bolje rečeno – agitpropovci?
A danas to radi bošnjačko Sarajevo – s potpuno istim u konačnici političkim i imperijalnim namjerama.
Već sam iznosio zastrašujuće podatke iz knjige Roberta O. Paxtona, američkoga povjesničara po čijoj se knjizi „Anatomija fašizma“ izučava povijest 20. stoljeća na svim svjetski relevantnim sveučilištima.
Na toj se knjizi obrazuju zapadne elite, ne samo političke nego – sve.
S tim elitama je prije tjedan dana razgovarao Tihomir Orešković, pokušavajući stvoriti kakve takve pretpostavke za održivi razvoj Hrvatske. Za spas hrvatske države i kakvu takvu priliku novim hrvatskim naraštajima.
A oni uče da je hrvatski narod najrigidniji narod u Europi, koji baštini progon i ubijanje preko milijun nedužnih Srba tijekom Drugog svjetskoga rata. Oni to uče i nemaju razloga ne vjerovati Paxtonu, jer nemaju drukčijih informacija. Paxton je do tih informacija došao dobronamjerno ili ne, preuzimajući podatke iz službene hrvatske povijesti koju je stvarala i dominanta većina povjesničara na hrvatskim sveučilištima. A gotovo svi šute o tim neistinama. Oni koji bi htjeli istražiti, primijeniti znanstvenu metodologiju i provjeriti te „istine“ su fašisti i za svaku takvu ideju pokreće se mehanizam – linča.
Sve to plaća golemim sredstvima na različite načine suvremena hrvatska država. Sve.
Nije li proces progona i pisanja, što medijske, što političke, što pravne istine u notornome Haagu – o kojemu postoji tisuće i tisuće dokumenata objavljenih u svijetu, izvan Hrvatske, kao ponajvećoj sramoti međunarodnoga poretka – zapravo proces stvaranje neke nove službene istine o hrvatskome narodu i nekoga novoga, jednoga ili više Jasenovaca? Naravno da jest.
Zbog toga je hrvatski državni vrh morao regirati i oštro upozoriti bošnjački vrh u Sarajevu da oni nisu – BiH. Prije svega to hrvatski državni vrh mora kao uvjet bilo kakve suradnje i savezništva iznijeti pred Sjedinjene Države i najvažnije članice EU-a.
Ne može se u krilu Alije Izetbegovića, a danas u krilu njegovoga sina Bakrira Izetbegovića, krojiti službena istina o hrvatskome narodu.
Oni koji misle da se kroji službena istina na taj način samo o Hercegovcima, grdno se varaju, jer to je istina o njima, bez obzira gdje živjeli. Jedino je pitanje, jesu li sačuvali elementarno ljudsko dostojanstvo slobodnoga čovjeka koji ne dopušta da ga se obilježi lažima i tuđim prljavštinama.
Jer Mijo Jelić u ovome slučaju nije Hercegovac, već Hrvat iz Like, Dalmacije, Zagorja, Podravine, Slavonije ili Istre. S naglaskom na – Hrvat.
