Zbog stvaranja slike voÄ‘e na najnižim parametrima – kakvi su ‘marasi’, ‘bauci’, ‘grÄići’, ‘grbini’ i ‘jovanovići’ – Milanović je od mladića koji je obećavao postao golemi teret danaÅ¡njoj Hrvatskoj i personifikacija najnižih standarda, koje je žestoko odbacivao dok nije sjeo u fotelju vlasti. Marko Ljubić
Iako su svi vodeći mediji sustavno sotonizirali Tomislava Karamarka, oÄito pokuÅ¡avajući stvoriti Å¡to je moguće nižu usporednu i konkurentsku protuvrijednost Zoranu Milanoviću i protagonistima njegove vladajuće koalicije, Äinjenica je da realnoj ocjeni Milanovića nimalo neće pomoći to da je Karamarko ne znam kako loÅ¡. To nikoga ne oplemenjuje, niti Äinim boljim. Tako ni Milanovića.
ÄŒak i da je Karamarko personifikacija svakoga zla, kako ga se predstavljalo i predstavlja, Milanoviću, ovakvom kakav je danas, to može pomoći ostati na vlasti, a ne da on bude bolji. Prioritetno je pitanje zbog toga, za sve medije i novinare danas, dva mjeseca uoÄi izbora – kakav je bio Milanović na vlasti? Å to je ostalo nakon Äetiri godine?
Kada je svojedobno pobijedio na unutarstranaÄkim izborima u SDP-u, mladac izmeÄ‘u ostarjelih slonova bivÅ¡e KomunistiÄke partije, a kasnije ostatka neprebjeglih RaÄanovih reformiranih komunista, Zoran Milanović je kao veliko osvježenje, pa i svojevrsna nada, doÄekan u hrvatskoj javnosti željnoj promjena na politiÄkoj sceni.
Njegova nastupna izjava da je oduvijek birao druÅ¡tvo ljudi pametnijih od sebe, kako bi, s jedne strane relevantno provjerio svoje stavove i znanja, a s druge nauÄio svakoga dana neÅ¡to novo, u intelektualnim krugovima Hrvatske doÄekana je s nevjericom i oduÅ¡evljenjem.
Ta izjava je zapravo obilježilja njegov dolazak na politiÄku i javnu scenu zemlje.
Psihosocijalni profil komunista i njihovih mrzitelja
U njoj je sadržano rjeÅ¡enje za manje viÅ¡e sve nevolje hrvatskoga druÅ¡tva, duboko inficiranoga izrazito destruktivnom mentalnom ostavÅ¡tinom komunistiÄkoga poretka, infekcijom koju su, Å¡to svjesno Å¡to nesvjesno, nosili u svom psihosocijalnom profilu milijuni Hrvata. Nije bila toliko opasna u liku i djelu visoke komunistiÄke oligarhije i personalnih simbola bivÅ¡ega poretka, jer je tamo bila oÄekivana i vidljiva. Opasnija infekcija zapravo je bila ona podmukla, koja se nije vidjela, koja nije bila oÄekivana, a bila je snažno prisutna u svijesti i psihosocijalnom profilu ljudi koji su s razlogom mrzili komunizam, nosili peÄat njegove zloćudnosti na svom ili obiteljskom životu i druÅ¡tvenoj poziciji.
Ti su ljudi, Äesto i u dobroj vjeri i s dobrim namjerama, pripisujući sebi druÅ¡tvena prava sudaca, a priželjkujući nekakvu vlast, zapravo polazili od logike da su oni prirodno bolji od onih koji su ih progonili, da je smisao druÅ¡tvene pravde samo u tome da umjesto njih – oni vladaju. A to je bila najteža zabluda i izvor velikih zala u suvremenom hrvatskom druÅ¡tvu, posebno u politici u kojoj je to vrlo vidljivo i druÅ¡tveno opasno.
Zoran Milanović dolaskom na Äelo partije, simboliÄkog i formalnog nasljednika upravo tog režima i te druÅ¡tvene svijesti, tom izjavom najavljuje radikalan otklon od same esencije komunistiÄkoga mentaliteta.
Nije mu bio problem povjerovati na osobnoj razini. Međutim, brzo se Milanović – svojevoljno ili prisilno – odrekao svog osobnog polazišta.
Je li to bilo zbog naslijeÄ‘ene strukture realne moći u partiji, ili zbog osobnih ambicija i želje da Äim prije zasjedne na vrh države, ili zbog Äitavog niza stvari, teÅ¡ko je danas reći, ali sigurno ima svega pomalo.
Za uÄvršćivanje njegovog politiÄkog statusa u partiji, Milanović se sa svojim najbližim suradnicima i ponekom jaÄom pozicijom u najvažnijim medijima poslužio priÄom, svejedno je legendom ili istinom, da je on posljednja kadrovska želja i izbor umirućega RaÄana.
S obzirom da svaka struktura u Hrvatskoj upravo zbog naslijeÄ‘a komunizma poÄiva na sklonosti svojevrsnoj dinastiÄkoj ravnoteži, koja prije svega jamÄi opstanak naslijeÄ‘enim odnosima moći u rasporedu druÅ¡tvenoga utjecaja, bio je to nekoliko godina u samoj stranci vrlo jak oslonac Milanoviću.
Bez Bandića ne bi obnovio moć partije, ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj
Dovoljno jak da izdrži sve poznate i nepoznate udare na svoju poziciju, te upravo brutalno odbaci nekoliko kadrovskih, a u biti duboko politiÄkih stožera na kojima je poÄivala politiÄka moć Ivice RaÄana i reanimacija bivÅ¡ega SKH u suvremenoj Hrvatskoj. Treba napomenuti da je RaÄan snažno ojaÄao i postao politiÄki relevantan u Zagrebu, kojega usprkos golemoj strukturi komunistiÄke oligarhije nije mogao pokoriti bez javne legalizacije neÄega i partijskog i hrvatskog. A to je bio Hercegovac Milan Bandić. Za pobjedu u Zagrebu, koja je bila temelj oživljavanja partije u cijeloj zemlji, bilo je važnije Å¡to je Bandić Hercegovac nego sve drugo Å¡to je imala tada partija i Bandić. Bandićem je RaÄan legalizirao partiju kao – hrvatsku, iako bez ikakva utemeljenja u liku i djelu Milana Bandića, već iskljuÄivo na ranije formiranom stereotipu, Äija je praiskonska zadaća zapravo bila anatemizirati Hercegovce kao stereotipnu žilu kucavicu neslomljivoga hrvatstva. Iz tog stereotipa, s jedne strane, razvijala se detuÄ‘manizacija, a s druge je na njemu poÄivala RaÄanova nova hrvatska partija. Uz preodjeveni ortodoksni komunistiÄki internacionalizam, nova uporiÅ¡ta su joj poÄivala na hercegovaÄko – katoliÄkim promotorima, katolkinji Željki Antunović i novonastalom katoliku Bandiću, profesoru Ljubi JurÄiću, Leki, a jednak temelj te partijske legalizacije je bila i Äinjenica da su se u pravilu svi najortodoksniji novinari, nakladnici i agitpropovci bivÅ¡ega poretka, izuzev SoroÅ¡eva Ferala, već odavno uhljebili u redovima vladajućega HDZ-a, Å¡to je već uveliko izazivalo, prvo priguÅ¡eni, a kasnije i sve otvoreniji gnjev javnosti.
Slijed te nacionalne legalizacije SDP-a je zapravo trebao biti i Zoran Milanović, osobno neopterećen pripadnošću komunistiÄkim oligarhijama, obrazovan, iznjedren iz hadezeovskih hodnika, a opet s osiguraÄem obiteljskoga naslijeÄ‘a komunistiÄkoga oligarha.
OdriÄući se Bandića kao politiÄke nakaze, o kojoj nije skrivao javnu gadljivost, Milanović je izgubio dio uporiÅ¡ta u Zagrebu, ali nije izgubio na vjerodostojnosti, niti na nekakvoj prohrvatskoj ili prokatoliÄkoj prepoznatljivosti, jer to Bandić, mimo stereotipa, nije nikada imao. To je izgubio kasnije, pogotovo dolaskom na vlast.
Tijekom razdoblja do izbora 2011. godine, Milanović je kadrovskom politikom sa svojim biljegom jasno pokazao da mu znanje, pamet, konkurentnost i univerzalne društvene vrijednosti nisu na prvom mjestu, naprotiv, da je spreman odreći se za svoju pozicijsku sigurnost i mir, principa izvrsnosti i znanja.
Odbacio i Linića, promovirao nove jurišnike – poslušnike
Sve viÅ¡e je postajao neupitni lider SDP-a, joÅ¡ uvijek tu i tamo trpeći naslijeÄ‘enu oligarhiju, posebno iz famoznoga rijeÄkog partijskog kruga Äija je personifikacija bio Linić, odgajajući upravo u blizini i na raÄun Linićeva utjecaja nove juriÅ¡nike odane iskljuÄivo – voÄ‘i. Kao primjerice Jovanovića.
Odbacujući navodno rigidne komunjare i bivÅ¡e komunistiÄke oligarhe, Milanović je na njihova mjesta doveo posluÅ¡nike, deset puta rigidnije od njih, u pravilu militantne antikatolike.
Pojavili su se niotkuda Maras, Bauk, Bernardić, Jakovina, Jovanović, jako je napredovala OpaÄićka, odnekud iz partijskoga podzemlja iznikao je Dragovan, a kadrovi kojima je cijeli životni politiÄki put bio odreÄ‘en puzanjem pred gazdom i nasiljem nad druÅ¡tvom, kao Å¡to su Stazić i Jurjević, dobili su svoju satisfakciju nudeći zauzvrat bespogovornu posluÅ¡nost i rukoljub.
Partijski poredak poÄivao je na izrazito boljÅ¡eviÄkom principu – nitko ne smije biti pametniji, ljepÅ¡i, elokventniji ili popularniji od voÄ‘e. Milanović je to umjesto zabrana i gulaga radio kadroviranjem, birajući i fiziÄki i mentalno inferiornije tipove u svoje najuže okruženje.
Tek kad je doÅ¡ao na vlast zorno su se pokazali svi nedostatci Zorana Milanovića. I, zorno je potvrdio svojim postupcima da je lagao najavljujući naciji kao svoj politiÄki modus vivendi – znanje, izvrsnost, dijalog.
Ako je netko bio prinuÄ‘en odreći se taktiÄki dijela svojih politiÄkih principa, Å¡to je u politici ponekad znak vjeÅ¡tine ili mudrosti, u trenutku kad je preuzimao vlast nije viÅ¡e imao razloga za taktiziranje.
Na vidjelo je izaÅ¡la njegova komunikacijska zapuÅ¡tenost, utoliko vidljivija uz neosporan talent, koji je komunikacijske vjeÅ¡tine bez ikakvog napredovanja i usavrÅ¡avanja tijekom godina sveo na improvizaciju, politiÄko huliganstvo i incident u svakoj prigodi.
Odmah nakon dolaska na vlast, postalo je viÅ¡e nego kroniÄno njegovo nepoznavanja biti druÅ¡tvenih vrednota hrvatskoga naroda, Å¡to se može pripisati njegovom podrijetlu iz zlatne komunistiÄke oligarhijske mladeži i naslijeÄ‘enim nepovjerenjem u okruženje. To je manifestirao u svim prigodama, Äasteći svoj narod ružnim uvredama utemeljnim na teÅ¡kim neistinama i krivotvorinama, kao Å¡to je bila, oÄito je Goldsteinova podvala tijekom prve njegove premijerske komemoracije u Jasenovcu, kada je hrvatskom narodu zalijepio etiketu utemeljitelja Holokausta u Europi.
Na svako pitanje, prigovor, sumnju, uzvraćao je nervozno, histeriÄno i svaÄ‘alaÄki, do te mjere da viÅ¡e nije bilo ni jedne jedine autentiÄne nacionalne vrijednosti ili institucije na koju nije divljaÄki i uliÄarski nasrnuo. Od KatoliÄke crkve do predsjednice Republike.
KonaÄno s govornice može i – urlati Älanstvu!
U tim trenutcima zorno se oÄitovala, uz sve nedostatke i golema osobna nesigurnost Zorana Milanovića. Upravo je manifestacija agresivnosti bila najbolji znak te nesigurnosti. Å to je bio nesigurniji, sve viÅ¡e je, s jedne strane, osobno pokrivao podmukle i prljave podvale i nasrtaje iz svoje okoline na nacionalni poredak, koje su zapravo razotkrivale svu bijedu njegove kadrovske politike i povrÅ¡nosti, a s druge strane, tražio je retoriÄko pokriće upravo u temeljnim idejama i filozofiji vrednota, koje je ruÅ¡io.
Njegova fascinacija Biblijom, koju u pravilu neznalaÄki i banalno koristi u svojim javnim eskapadama, njegova fascinacija domoljubljem i državnošću, zapravo su samo duboki izraz osjećaja pomanjkanja svih tih elemenata u osobnom životu i svjetonazoru. Njegovo snažno usmjerenje na domoljubnu i nacionalnu retoriku danas, vidljivo pogotovo u zadnjih nekoliko mjeseci, s eksplozijom na predizbornom skupu stranke u Zagrebu, nije lažno. On se usudio zagaziti na taj javni prostor nakon dugo vremena. Utoliko je njegova pomalo nekontrolirana energija i vika za govornicom pred kamerama i pogotovo partijskim Älanstvom razumljivija, Å¡to se toliko godina morao odricati onoga Å¡to je želio. Zoran naslućuje da mu makar i sumnjiÄavo jedan dio hrvatskoga naroda odobrava retoriku prema Srbiji i VuÄiću, a vidi da mu u stranci bar do izbora nitko ne smije proturjeÄiti. A na njega u njegovoj potpunoj preokupaciji Karamarkom niÅ¡ta snažnije ne djeluje kao zabranjen teritorij, koji je HDZ ogradio kao iskljuÄivo – domoljublje. To je Milanoviću crvena krpa. Da mu Karamarko neÅ¡to zabrani ili prisvoji!?
Lijepo je Å¡to je to javnost mogla svjedoÄiti, loÅ¡e je, jer je – prekasno. Utezi su preveliki, rezultati mandata katastrofalni. On se na Äelu države i svoje partije u nedostatku elementarnih druÅ¡tvenih vrednota, sveo zapravo na javnog nasilnika, koji vlast koristi kao toljagu, koji demokraciju shvaća kao izborni proces i niÅ¡ta drugo, a mudrost i znanje kao smetnju koja ograniÄava – vlast.
Samo lijenÄina ne uÄi svakoga dana!
Iz djela njegovih odluka, odnosno politiÄkih incidenata koji su obilježili njegov mandat, pri Äemu po razornosti istiÄem bezuvjetnu odluku o pristupanju sankcijama protiv Assada i Sirije, zatim famozni lex Perković, profaÅ¡istiÄku kampanju protiv zahtjeva za ustavnom definicijom braka kao prirodne institucije na kojoj poÄiva druÅ¡tvo, vidljivo je takoÄ‘er da nisu neutemeljene priÄe o tome da je neradnik i lijenÄina.
Zapravo, vrlo su realne zbog svega navedenoga, makar on možda provodio 24 sata u kancelariji ili po sjednicama. Samo lijenÄina ne uÄi svaki dan, samo je lijenÄini moguće podvaliti lex Perković, a Josipović – Pusić osovina mu je podvalila taj zakon, samo je lijenÄini moguće bespogovorno podvaliti sankcije Siriji, kojima je Hrvatska oÅ¡tećena za milijarde dolara, samo je lijenÄini moguće prodati spiku o Hrvatima kao izumiteljima Holokausta, samo je lijenÄinama moguće dovesti se u poziciju javnoga jaukanja zbog toga Å¡to ih danaÅ¡nja Srbija ne razumije i ne prihvati, samo je lijenÄinama imanentno da ih – nitko ne razumije.
A to je zakoniti preduvjet za sukob sa svima oko sebe. Naravno, svima koji nešto vrijede, jer poltroni se nikada neće sukobiti s pretpostavljenim, oni gaze one ispod sebe, stvarajući rasadnik poltrona, pred šefom puze, a kad padne – zabiju mu nož u leđa.
Zoran Milanović je uspio postati, od mladića koji je obećavao, Å¡to utjecajem partijskih labirinata, Å¡to naslijeÄ‘em, Å¡to duhom komunizma koji duboko determinira Hrvatsku i ondje gdje je naizgled neoÄekivan, a prije svega zbog stvaranja slike voÄ‘e na najnižim parametrima kakvi su „marasi“, „bauci“, „grÄići“, „grbini“ i „jovanovići“, golemi teret danaÅ¡njoj Hrvatskoj i personifikacija ne samo neuspjeha, već i najnižih standarda, koje je tako žestoko na samim poÄetcima odbacivao.
Krajnje je uznemirujući politiÄki program, koji poÄiva na plaÅ¡enju nacije zloÄestim HDZ-om.