Vesna Pusić je refleksom izrazito ambiciozne osobe u prijelomnim trenucima za hrvatski narod ’90-ih mogla uskočiti jedino u Savkin vlak, iz više razloga. A najvažniji je da je taj vlak vozio isključivo prema Beogradu. Nikada, pa ni onda kad se iznad Savkinog imena podizao spomenik nacionalnoj nadi, Sava uz taj spomenik nije trebala poteći – uzvodno
Vjerojatno veće personalne suprotnosti suverenističkim ciljevima i namjerama hrvatskoga naroda i njegovih politika od brata i sestre Zorana i Vesne Pusić nema. Nije nužno istraživati takve fenomene u srodnim zemljama i na istim stupnjevima razvoja nacionalne državnosti, ali ako isključimo međunarodne potrese kao što su ratovi, instaliranje satelitskih režima u banana državama tijekom XX. stoljeća, vrlo je vjerojatno da su čak i svjetski fenomen.
Što je uzrok takvoga ponašanja, takve otvorene agresivnosti prema vlastitom narodu, otvorenom sluganstvu prema crnome vragu iz svijeta i tako snažnom iskazivanju krajnje osobnog prezira prema socijalnome okruženju u kojemu su nastali ti ljudi?
Psiholozi bi se vjerojatno zabavili istraživanjima njihovoga obiteljskog razvoja, interakcije u okviru obitelji, odnosu roditelja prema djeci, zatim u davnašnjoj prošlosti predaka trećega ili četvrtog naraštaja. Ništa od toga se ne smije u pokušaju relevantne psihosocijalne analize isključiti, ali mi ćemo se ovdje pokušati zadržati na detaljima i događajima koji su prije svega javno određivali ovo dvoje ljudi u suvremenoj Hrvatskoj.
Da nisu za ozbiljniju psihoanalizu, jesu. No, u ovom slučaju bitni su zbog analize društvenih poremećaja koji su ih omogućili.
Jer, koliko god ovo bila naizgled priča o Vesni i Zoranu Pusić, zbog njihovog društvenog značaja, u biti je ovo priča o Hrvatskoj danas. To je cilj i svrha ove analize.
Vesna Pusić se u hrvatskoj javnosti pojavila početkom devedesetih u vrtlogu velikih društvenih i političkih promjena, posve bezlična, nezapažena, u pozadini tih događaja i to na potpunoj društvenoj margini.
Izrasla u Savkinu i Sorosevu krilu
Iako izgleda posve neprirodno s obzirom na proljećarsku percepciju Savke Dabčević Kučar, koja je do pojave Tuđmana i HDZ-a bila svojevrsna nacionalna ikona, Vesna Pusić se pojavila upravo u skutima te političarke. I posve zakonito, prirodno i opravdano.
Jer, koliko je god bila percepcija Savke u hrvatskome narodu kao prototipa nacionalnoga otpora Beogradu, toliko je ta percepcija bila oslobođena sadržaja, a pogotovo suverenističkih težnji nacije.
Zbog toga je Savka i prošla u epohalnim promjenama kao posve marginalan sudionik, koja je uspostavom suvremene Republike Hrvatske zapravo, kao i velik dio njenih „proljećara“, doživjela konačan pad.
Na toj crti je bio prirodan savez, zbližavanje djece crvene oligarhije i nje, njoj su trebali pripadnici jedinoga njenoga prirodnoga okruženja, aristokracije komunističkoga svijeta, njima je trebala ograničena hrvatska paradigma koju je Savka baštinila.
A i jedni i drugi su zapravo pokušavali naći prostor suočeni s prolaznošću jedne epohe i gubitkom svega što su do tada nosili u društvu kojemu su barem fizički pripadali.
Vesna Pusić je refleksom izrazito ambiciozne osobe jedino mogla uskočiti u Savkin vlak, iz više razloga. Prvo, taj vlak je vozio jedino i isključivo prema Beogradu. Nikada, pa ni onda kad se iznad Savkinog imena podizao spomenik nacionalnoj nadi, Sava uz taj spomenik nije trebala poteći – uzvodno.
Vesna Pusić je u Savkinim skutima postala narodnjak iako je, kao i sve u njenom socijalnom profilu, barem onome dostupnom hrvatskoj javnosti, to potpuna laž, odnosno bolje rečeno – prijevara.
Ništa Vesnu Pusić ne obilježava kao – krivotvorina.
Njena građanska simbolika počiva na elitističkom statusu koji je pripadao prilično zasluženo njenom ocu, njena intelektualna karijera bila je bezbojna i akademski potpuno lažna pogotovo u relevantnim znanstvenim usporednicama, čemu je u Hrvatskoj, usprkos snažnoj kontroli medija, jako pridonijela i profesorica Kasapović ponižavajućom kritikom njene knjige o tranziciji. Do tada se Vesna Pusić kako tako uspješno uspijevala oduprijeti kritikama i napadima, pri čemu su joj poludivlji napadi s prohadezeovske strane dolazili kao bogomdani dar, ali nije se nikako uspjela suprotstaviti ismijavanju u njenom lijevom okružju od znanstvene perjanice hrvatske ljevice.
Tu je pokisla i sakrila se u mišju rupu, što je u njenoj komunikacijskoj pojavnosti izazvalo samo dodatni gnjev, frustraciju i beskrupuloznost, posve tipičnu suvremenim pseudofeminističkim inicijativama u Zagrebu i njenim nositeljicama.
Feministička emancipacija počivala je u pravilu na nabrijanim ženskim pojavnostima, po profilu puno bližima recimo UFC-u nego intelektulanim tribinama, koje su emancipaciju temeljile na realnom strahu sugovornika od šamara, a ne od argumenta.
Tako su čak i fizički izgledale vodeće promotorice feminističkoga pokreta u kojemu ključnu političku ulogu zauzima narodnjak Vesna Pusić.
Ona ništa nikada nije imala ni mogla imati s narodnjaštvom. Nije mogla imati ništa ni s liberalizmom kojim se također samoodredila zajedno s klasičnim političkim postkomunisitčkim krkanom Čačićem, jer je svaku liberalnu poziciju gospođe Pusić prije svega i jedino određivalo vrlo negativan odnos prema – Hrvatskoj.
A njeno socijalno podrijetlo i potpuna određenost vrlo uskom socijalnom strukturom bez potrebe za bilo kakvim iskoracima iz toga kaveza, nužno je svaku priču o liberalnom obilježju i identitetu činilo – posve lažnom. Ništa naime što je nju odredilo u intelektualnoj, građanskoj ili političkoj karijeri nije nastalo na slobodnom tržištu znanja, ideja, vrijednosti. Dapače, ona je u cijelosti kao današnji društveni fenomen moguća isključivo izvan realnih usporednica u vrlo ograničenim krugovima i po pravilima koje ona ili njene struktura – determiniraju.
Zbog toga ona ne može biti autentični liberal.
Pusićka je stasala u pozadini političkih događaja u i oko Ferala, u nekolicini njegovih paratvrtki gdje se distribuirao novac globalnoga manipulatora Georgea Sorosa koji je predvodio internacionalno neraspoloženje prema hrvatskoj politici i prije svega – Tuđmanu. Stasala je u kancelarijama Ferala u Zagrebu u svojevrsnoj kooperaciji s notornim Goldsteinima, u komforu prirodne intelektualne i urbane nadmoći nad polusvijetom iz Ferala, koji su u njoj i njenoj urbanoj paradigmi imali ulaznicu u fini svijet, a ona u njima svojevrsnu ulaznicu za ulične fajtove i metež kakav je vladao u pozicioniranju toga doba. Oni su njoj i sličnima mogli pružiti zadovoljstvo primitivnoga obračuna s njenim strahovima, ona je njima nudila ulaznicu u urbanu paradigmu, što god to značilo. Ništa njenoj frustraciji nije imponiralo kao razularenost feralovaca, pa su našli prirodnu simbiozu, ali i model egzistencijalnog opstanka u velikim previranjima.
Sve ono što ona nije smjela javno zbog lažne kulturološke pojavnosti, oni su smjeli i htjeli, jer ih nije zanimala društvena finoća, bez koje ona, iako u dubini duše daleko bliže njihovoj primitivnoj društvenoj komunikaciji, nije mogla.
To je na koncu bio i dio obiteljskoga naslijeđa.
Istodobno njen brat, po svemu vidljivome predodređen, možda još iz obitelji, kao intelektualno insuficijentan, nikada nije prestao biti – urbani partizan. Urbani, jer je živio u gradu, iako u njegovome profilu nema ništa ni civilizacijsko ni urbano.
Politička i komunikacijska zapuštenost – Zoranov adut
Po svemu čemu svjedočimo zadnjih godina više sliči poluprimitivnom partizanini, kojega jedino kiša kupa na proljeće i ujesen, nego suvremenoj društvenoj pojavi u Zagrebu.
Tu percepciju on zapravo opravdava i u konačnici njome izuzetno koristi razgranatom antihrvatskom pokretu. Njega ne zanima ni društvena percepcija, niti mu je stalo do akademskog ugleda, nije mu čak nikakav problem ni blamaža kakvu ni najordiniraniji propalica ne bi htio, a šamarčine koje prima gotovo u svakome javnome sudaru s razumnim ljudima njemu gode, jer i na taj način pokazuje da je – nezamjenjiv. I jest.
Politička i komunikacijska zapuštenost i nekultura njegove su prednosti s kojima u ovakvim društvenim poremećajima savršeno funkcionira.
Kod Zorana Pusića je takav opskuran status samo razvijao golemu ambiciju i agresivnost koju je usmjerio prema svemu hrvatskom, možda čak i ne toliko zbog nekakvoga antihrvatskoga odgoja, koliko zbog simbolike koju su nosile promjene koje su ga izvule iz dotadašnjih komotnih cipela. Prilično sam siguran da je njemu, koliko god to izgledalo kontradiktorno, po njegovome psihosocijalnom profilu, odgovarala društvena promjena i legalizacija hrvatske političke paradigme.
Do tada je bio marginalac, a društvene promjene su mu omogućile ozbiljnog neprijatelja koji je svojom ozbiljnošću i njemu konačno dao – društvenu važnost.
Jednostavno, u prethodno posloženom režimu i definiciji odnosa bio je marginalac, a u novim odnosima pamet mu nije smetala uraditi ono što pametniji nisu htjeli.
Tako je postao važniji nego ikad.
Nikad se u protivnom ne bi istakao, izuzev da se kao neki perfomeri počeo skidati gol po trgovima.
Nije nemoguće da su upravo takav profil prepoznali i pametni ljudi koji su osmišljavali antihrvatsku strukturu u novim okolnostima, zbog čega je upravo Zoran dobio tako značajan status.
Nevažna izvan hrvatskog nereda i srbijanske palanke
Vesna i Zoran nikada nisu skrivali opčinjenost Beogradom.
To nije samo stvar istinske fascinacije tom sredinom, niti je izraz fascinacije nekakvom beogradskom urabnom ili političkom kulturom, ili kulturom uopće.
Nisu ni imali izbora nakon stvaranja Hrvatske.
Jedino je Beograd stvarno i figurativno imao potrebe za njihovim uslugama, jedino je tamo bilo interesa putem njihovih inozemnih sponzora za „liberalizam“, „slobodarstvo“, „internacionalizam“ toga u svemu neusporedivoga dvojca.
Koliko se god Vesna u Zagrebu trudila predstaviti posve suprotnom, prije svega nekakvom globalnom, prozapadnom veličinom, činjenica je da ona nigdje izvan hrvatskoga nereda ili srpske palanke nije imala baš nikakve vrijednosti.
A Zoran je čak i u Srbiji – u kojoj je mačizam oznaka i nacionalnoga identiteta – jednostavno bio kreatura – lik za ismijavanje i „ložionu“ kako bi tamo rekli.
Bio je idealan za zajebavanje Hrvata. A ako nadrapa zbog toga nitko za njim ne bi plakao. Dapače, bio bi trajni izvor sprdnje i viceva, nešto kao Mile Martić.
Niti je imao ugleda, niti socijalne senzibilnosti, niti je kod bilo koga mogao čak izazvati ozbiljnu reakciju, a bio je vrijedan jer je u rastućoj plimi medijske i političke detuđmanizacije društva bio kao hunjavica. Nepodnošljiv, dosadan, a znaš da će te zgrabiti svake jeseni i proljeća, bez izuzetka.
Ponavljat će do besvijesti laži, pri čemu je njemu posve svejedno koliko se to vidi, kakav dojam ostavlja i što bilo tko misli o tome. Takav tip se jednostavno rijetko može sresti u koliko toliko pristojnim društvenim strukturama, a najbolji uzorak takve društvene paradigme bili su genijalci iz Malnarove Noćne more, od Djibe do Ševe.
Istu, posve istu razvojnu i karijernu dimenziju i prepoznatljivost imala je i Vesna, na naizgled višim razinama, u akademskim krugovima i u politici.
Samo takvoj osobi može pasti na pamet biti glavnim tajnikom UN-a. I samo takva osoba može ozbiljno povjerovati međunarodnim jebivjetrima koji su je ložili u tom pravcu.
Predstavljajući se urabnim intelektualcem internacionalnih razmjera, zauzimala je sve važnije mjesto u antihrvatskoj politici, pri čemu joj je na ruku išla legenda o snažnim međunarodnim utjecajima, a u tome joj nije štetila ni informacija o apstraktnom mužu, navodno moćnom američko- britanskom lobistu. U biti, ona nikada nije imala nikakvu osobnu moć, čak ni elementarno poštovanje nigdje izvan Zagreba i krugova koji su u potrazi za bilo kakvom javnom pozicijom, nekakvom društvenom satisfakcijom, bili spremni otići dalje i niže nego itko drugi.
Pusićkin HNS – utočište političkih propalica i uhljeba
Zbog toga je njena stranka postala svojevrsno utočište upravo političkim propalicama, beskrupuloznim uhljebima, lijenčinama i uopće tipovima ispod pristojne društvene razine.
U njenoj blizini su se uredno pojavljivale potrošene dame urbanoga Zagreba, koje su društvenu važnost stjecale s četiri-pet prezimena, ponavljanjem tri-četiri banalne fraze bez ikakvoga sadržaja i tu i tamo iskazivanjem prezira prema kakvom hadezeovskom primitivčini.
Ili prema Bandiću.
A prvom prilikom su pristajale biti ravnateljice čega bilo, pa čak i – predsjednice kućnih savjeta.
Takav pseudourbani svijet je prirodno u Vesni Pusić vidio jedini spas za svoj društveni opstanak i status.
Fama o Vesninoj intelektulanosti i navodnoj akademskoj uzvišenosti propada uz samo površno osluškivanje njenih poludivljih poruka, muškobanjastoga tona u glasu, s vrištećom frustracijom osobe koja tonom i poluvriskom nadomješta potpuni nedostatak intelektualne i dijaloške argumentacije.
Upravo na tome se vidi da su Vesna i Zoran brat i sestra.
Kako je, na kraju, moguće da takve po svemu opskurne društvene pojavnosti zauzimaju takav vidljiv i realan utjecaj u današnjoj Hrvatskoj?
Samo i jedino zbog zapuštenosti društvene, kulturne i prije svega političke paradigme zemlje, koja je tek u pubertetskoj fazi nacionalne emancipacije. Oni su dnevne opomene prošlosti, primjeri zapuštenosti u širem europskom okružju i neka vrsta slika jutarnjega mamurluka nakon mahnitog tuluma.
