Dio boÅ¡njaÄkoga naroda je odgovorio protjerivanjem srbijanskoga predsjednika Vlade Aleksandra VuÄića iz PotoÄara. DanaÅ¡nju Srbiju, bio na njenome Äelu Aleksandar VuÄić ili Boris Tadić, pozvati tamo, znaÄilo je rugati se uspomenama, istini, humanosti i žrtvi svoga naroda.
Vijenac srbijanskoga predsjednika Vlade na spomeniku žrtvama Srebrenice je ruganje svim srpskim žrtvama. Kao Å¡to je poziv ovakvoj Srbiji, nazoÄiti komemoracijama u Srebrenici ili Vukovaru, nedostatak minimuma Äasti. Kad nestane Äasti politiÄara, ostaje narodu kamenje i progon.
Je li vijenac hrvatskog državnoga vrha u PotoÄarima izraz svijesti o dubini tragedije koju je Srbija režirala uz pomoć svijeta nesrpskim narodima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dok istodobno velikosrpska politika nesmetano divlja Republikom Hrvatskom? Jesu li svjetski reflektori nad PotoÄarima signal prihvatljive nove i snažne meÄ‘unarodne inicijative kojom bi se mogao trajno utemeljeti mir i poÅ¡tovanje na prostorima Bosne i Hercegovine?
Bojim se da su odgovori – kroniÄno negativni.
Dio boÅ¡njaÄkoga naroda je odgovorio protjerivanjem srbijanskoga predsjednika Vlade Aleksandra VuÄića iz PotoÄara. DanaÅ¡nju Srbiju, bio na njenome Äelu Aleksandar VuÄić ili Boris Tadić, pozvati tamo, znaÄilo je rugati se uspomenama, istini, humanosti i žrtvi svoga naroda. ZnaÄi suglasnost s nastavkom ubijanja tada preživjelih, možda i svirepije, ubijanja njihovih duÅ¡a i dostojanstva. Politika bi jednom zauvijek morala shvatiti da nije sama sebi svrha, da se ne može dogovorom u zlatnim odajama i nametnutom lažnom „kulturom“, „dijalogom“ i praznim deklaracijama o miru, suživotu, sreći i pomirenju, zanemariti minimum ljudskih osjećaja, minimum moralnih skrupula i istina, kao temelja svake ljudske komunikacije.
Odgovor na britanske podmukle inicijative
Srbiji nije bilo mjesto meÄ‘u tim ljudima na tome komemorativnom skupu, a to joj je, kao i sviti meÄ‘unarodnih uglednika, preko progona VuÄića poruÄio nazoÄni narod. Svi su oni dobili, a posebno Bakir Izetbegović, ako ima barem malo senzibiliteta za istinsko raspoloženje svoga naroda, opomenu da se ni život, ni realna povijest ne odvijaju u njihovim kabinetima. Natjerati VuÄića i Srbiju nije sramota, kako se korski stapaju poruke nakon progona, kako zapomaže Izetbegović ili režimska hrvatska javnost i nezreli politiÄari. Natjerati ga, bilo je – spaÅ¡avanje minimuma Äasti i poÅ¡tovanja prema žrtvama Srebrenice.
Srbijanski državnik i politiÄar pozvan je u Vukovar ili Srebrenicu tek ako predstavlja državu, zemlju i narod koji se potpuno suoÄio sa strahotama koje je njegova zemlja, država i politika izazvala i uÄinila. Sve ostalo je uvreda upravo tim žrtvama, ali i poruka da se smije napraviti opet isto. Srbija je i danas na istim pozicijama na kojima je nastala Srebrenica.
Izgon VuÄića je, po mome miÅ¡ljenju, najvrjedniji odgovor na britanske podmukle inicijative, posebno groteskni igrokaz u Vijeću sigurnosti UN-a, na meÄ‘unarodno trgovanje tuÄ‘im životima i žrtvama, to je odgovor i upozorenje mudrim ljudima, u kojemu pravcu se mora poći po trajno rjeÅ¡enje budućnosti BiH.
TeÅ¡ko je nakon 25 godina iskustava i svih mogućih dokaza i dokumenata, oÄekivati da je Britanija odustala od ovakve Srbije, pogotovo sada kada se pojavila jaka Rusija, a joÅ¡ teže da zbog svojih bliskoistoÄnih interesa i savezniÅ¡tva s Turskom prije svega, neće pokuÅ¡ati BoÅ¡njacima ono Å¡to su im oteli zajedno sa Srbima, namiriti na hrvatsku Å¡tetu. Å to je po britanske interese veća opasnost od Rusije, proporcionalno je veći britanski pritisak na hrvatske nacionalne interese, jer na boÅ¡njaÄke viÅ¡e nemaju gdje pritiskati, a ni ne smiju zbog svojih ciljeva i interesa u muslimanskom svijetu.
Do sada je uvijek upravo Velika Britanija igrala takve igre, pa i onda kada je predvodila sa SAD-om vojnu koaliciju NATO saveza u bombardiranju Srbije, jer je to bombardiranje zapravo bilo strateško spašavanje velikosrpske politike.
Kompletna novogovorna politiÄka terminologija izmiÅ¡ljena je i puÅ¡tena u opticaj kako bi se relativizirala zla i prije svega velikosrpska politika ostavila snažnim faktorom na podruÄjima jugoistoka Europe. Tako se agresorom, kad, i ako, se uopće govori o agresiji, naziva MiloÅ¡evićev režim, ili sam Slobodan MiloÅ¡ević, a ne Srbija. NeÅ¡to otprilike kao Hitler, a ne NjemaÄka. I eto Äiste Srbije, eto VuÄića i Nikolića.
Je li to usporedivo?
Povijesne laži koje su i dovele do Srebrenice
Ni blizu. NjemaÄki narod je prije svega djelovanjem svoje države nakon Drugog svjetskoga rata, zaslužio da ga se ne poistovjećuje s Hitlerovim zlom, ali srbijanska država zajedno sa svim srpskim institucijama u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nije skinula stigmu sa srpskoga naroda. Upravo suprotno. ZloÄin se opravdava i veliÄa kao srpski odgovor na njihovu „vekovnu ugroženost“. ZvuÄe groteskno stalne poruke antifaÅ¡istiÄkih „mirotvoraca“ u Hrvatskoj, te pogotovo srpskih službenih institucija diljem svih država u ovoj geografskoj regiji, da se trebamo u okretanju budućnosti ugledati na primjer Francuske i NjemaÄke.
NjemaÄka i Francuska su uspostavile zdrave, partnerske i danas već prijateljske odnose država i naroda na temelju toga Å¡to je NjemaÄka potpuno prihvatila odgovornost za agresiju, za sva ratna stradanja, osudila politiÄki, a ne samo personalno, nositelje zloÄinaÄkog režima i tu politiku kriminalizirala kao antinjemaÄku. Istodobno, NjemaÄka je platila svaki cent ratne odÅ¡tete i za Prvi, i za Drugi svjetski rat. Treba naglasiti da je u tome zdravom razvoju odnosa, tek krajem XX. stoljeća njemaÄki jezik osvanuo na pograniÄnim mjestima unutar teritorija Francuske i nitko živ nije smatrao da je njemaÄki narod u Francuskoj time na bilo koji naÄin oÅ¡tećen.
Svaki pokuÅ¡aj da se o tome progovori, prvenstveno u Hrvatskoj, doÄekuje se na nož, oznaÄava mržnjom, ugrožavanjem Srba i cijelom litanijom povijesnih laži koje su i dovele do Srebrenice. Istodobno, danima uoÄi komemoracije u PotoÄarima, jednako kao i u svim prigodama u Hrvatskoj, od Vukovara do Dana pobjede, upravo srbijanski predsjednik Vlade pred kamerama govori o zloÄinima protiv Srba, vaÄ‘enju oÄiju, klanju, doslovno huÅ¡kajući svoj narod na neke nove sukobe i ratove.
Posljedica brojnih Srebrenica u BiH je – ovakva Republika Srpska. Sama po sebi, zbog svog naziva, ne bi bila problem, jer ionako nitko na zdravim temeljima ne može urediti Bosnu i Hercegovinu bez boÅ¡njaÄke, hrvatske i srpske Republike u njoj. Problem je naÄin postanka i temelji na kojima se zasniva, te kako kao država funkcionira.
U temeljima Republike Srpske ne nalazi se samo jedna Srebrenica, niti je Srebrenica pojedinaÄan sluÄaj, niti incident, niti posljedica divljaÅ¡tva tadaÅ¡njega zapovjednika srpske vojske Ratka Mladića. Zato je fokusiranje javnosti i svijeta samo na Srebrenicu, ili u Hrvatskoj na Vukovar, vrlo ozbiljna pogreÅ¡ka, upravo na matrici nastojanja relativiziranja zloÄina. U temeljima Republike Srpske, a time i primarni uzrok dogaÄ‘aja u Srebrenici, je osmiÅ¡ljeni i planirani zloÄin u samome srediÅ¡tu srpske države, planiran odavno prije ispaljenog prvog plotuna po gradovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer se matrica u Srebrenici vrlo detaljno testirala i ostvarila u Hrvatskoj. ZloÄin je bio naÄin ostvarivanja velikosrpskih interesa.
Aktualna matrica stoljetne svesrpske politike
Dana 31. svibnja 1992. godine vlasti bosanskih Srba su u Prijedoru izdale zapovijed putem lokalnog radija nesrpskom stanovniÅ¡tvu da obilježi svoje kuće bijelim krpama, a oko ruku su na ulici morali nositi bijele vrpce. Nakon nacistiÄkoga proglasa iz 1939. godine prvi put su se na ovakav naÄin obilježavale etniÄke skupine za istrebljenje na okupiranim podruÄjima Republike Hrvatske i na podruÄjima Bosne i Hercegovine pod srpskom vlašću. A nitko u Europi danas ne proziva za nacizam, kao danaÅ¡nja Srbija i njeni nacionalni sateliti u Hrvatskoj i BiH, hrvatski i boÅ¡njaÄki narod.
S podruÄja koje su kontrolirali Srbi u Bosni i Hercegovini protjerano je oko 700 tisuća BoÅ¡njaka i Hrvata, silovane su tisuće žena i djevojÄica, u logorima nimalo drukÄijim po dostupnim slikama i svjedoÄanstvima od nacistiÄkih logora mrcvareno je desetine tisuća ljudi.
Ako uistinu Å¡tuju žrtve Srebrenice i sve ostale žrtve ratova na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske, meÄ‘unarodni je imperativ staviti ovakvu Srbiju u potpunu meÄ‘unarodnu sanitarnu karantenu i svim raspoloživim sredstvima natjerati je na radikalno suoÄavanje sa svojim nedjelima. Umjesto da zapadne sile troÅ¡e i ulažu golemu energiju natjerati Hrvate i BoÅ¡njake na zaborav, upravo hrvatski i boÅ¡njaÄki politiÄari sa svojim narodima, trebali bi pristojan svijet natjerati na to, oslanjajući se na univerzalna meÄ‘unarodna postignuća. A ne sudjelovati u nagraÄ‘ivanju najvećih zloÄina u Europi nakon Drugog svjetskoga rata, ili kao boÅ¡njaÄki lideri kompenzirati gubitke i nesreću koju su doživjeli od Srba, upravo primjenom srpske politike prema Hrvatima.
U Bosni i Hercegovini će Bakir Izetbegović najbolje iskazati poÄast žrtvama Srebrenice zastajući nad Äinjenicom da nestaje hrvatskoga naroda u toj zemlji, da je s prostora Federacije hrvatski narod doživio egzodus koji traje do danaÅ¡njih dana, te da nema ni minimuma usporedivih konstitutivnih prava, ponajviÅ¡e zbog rigidnosti boÅ¡njaÄke politike. Dužnost hrvatske politike ga je podsjetiti na to.
Polažući vijenac u PotoÄarima, upravo se tim saznanjem treba Republika Hrvatska odužiti svim žrtvama i biti svjesna kako je to jedini ispravan naÄin odavanja poÄasti svim umrlima za slobodu svojih naroda. Mrtvima ne trebaju laži ni nova zla, Å¡to je nažalost aktualna matrica gotovo stoljetne svesrpske politike. Ta politika obeÅ¡Äašćuje žrtve i jamÄi nova zla i nove Srebrenice.
I Izetbegoviću, ali i hrvatskoj državnoj politici mora biti jasno da ne postoji naÄin natjerati Republiku Srpsku i Srbiju na preuzimanje odgovornosti za ratne strahote, ako prije toga u Federaciji ne postignu potpunu državnu ravnopravnost BoÅ¡njaka i Hrvata, kao dva konstitutivna naroda. Ne mogu se zla Republike Srpske kompenzirati na Federaciji, niti se zla u Federaciji mogu pravdati zlom u Republici Srpskoj. Niti je moguće loÅ¡om Federacijom izgraditi dobru Bosnu i Hercegovinu. Dok ne bude tako, dostojanstvo će braniti – kamenje.
Vesni Pusić treba onemogućiti kandidaturu za UN
Zbog svega ovoga, dogaÄ‘aji oko Srebrenice razumnog Äovjeka snažno upozoravaju na – nužnost potpuno drukÄijega ponaÅ¡anja.
Jasno je svakome da se u definiranju prostora bivše Jugoslavije nešto krupno i ozbiljno događa, jednako kao što je jasno da se nitko razuman ne smije kladiti ni sa jednom lipom na to da Vesna Pusić odrađuje u svemu tome nekakav hrvatski nacionalni interes. Zbog toga, sasvim sigurno je Britanija ne bi prikriveno kandidirala za glavnoga tajnika UN-a i zbog toga joj imperativno treba upravo u Hrvatskoj onemogućiti kandidaturu.
Jasno je takoÄ‘er da budućnost hrvatske države presudno ovisi od razvoja dogaÄ‘aja i postizanja trajne konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, jednako kako je jasno da s “velikom Srbijom†geografski, infrastrukturno i geopolitiÄki u utrobi Hrvatske, ta državnost nema budućnosti.
Republika Srpska
Nacionalna participacija – zastraÅ¡ujuća Äinjenica
Na tom podruÄju sada živi desetina predratnih Hrvata i trećina predratnih BoÅ¡njaka
Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske, danas na njenom podruÄju živi oko 1,400.000 stanovnika, a nacionalna participacija je zastraÅ¡ujuća Äinjenica koja svakodnevno svojim postojanjem nastavlja ubijanje žrtava Srebrenice. Na tom podruÄju sada živi desetina predratnih Hrvata i trećina predratnih BoÅ¡njaka.
Prema tim pokazateljima, u 15 ministarstava, 25 republiÄkih upravnih organizacija, Å¡est republiÄkih uprava i sekretarijatu Vlade RS-a, zaposleno je ukupno 5029 lica. Od tog broja su 134 BoÅ¡njaka, 51 Hrvat. Od 5.227 ovlaÅ¡tenih službenih lica, u MUP-u RS-a zaposleno je samo sedam posto BoÅ¡njaka, 1,09 posto Hrvata.
Poreska uprava RS-a broji 808 radnika, od toga Å¡est BoÅ¡njaka i Å¡est Hrvata. RepubliÄki devizni inspektorat ima 11 zaposlenih, svi su Srbi. RepubliÄka uprava za inspekcijske poslove ima 293 zaposlena, svi su Srbi. RepubliÄki sekretarijat za vjere ima sedam zaposlenih, svi su Srbi. RepubliÄki zavod za statistiku broji 130 zaposlenih, od toga su dva BoÅ¡njaka i tri Hrvata. RepubliÄki pedagoÅ¡ki zavod ima 53 zaposlena, nema BoÅ¡njaka i Hrvata. RepubliÄki zavod za zaÅ¡titu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeÄ‘a broji 23 zaposlena, nema BoÅ¡njaka i Hrvata.
Nisu li ovi podaci nastavak ubijanja odavno ubijenih ljudi?
Naravno da jesu.
Å to je hrvatskoj državnoj politici raditi u neposrednom vremenu, nakon Å¡to se ugase svjetla reflektora nad Komemorativnim centrom u PotoÄarima?
Prvo, pogledati malo brojke, Äinjenice i razmisliti o sudbini hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Prema podacima KatoliÄke crkve, viÅ¡e Hrvata je protjerano s podruÄja Federacije, nego s podruÄja Republike Srpske. S podruÄja Federacije do 2011. godine protjerano je 230 tisuća Hrvata, najviÅ¡e iz Srednje Bosne. Primjera radi, u Zenici i Travniku je prije rata živjelo 46 tisuća Hrvata, danas ih je oko 10 tisuća, u Bugojnu od 16 tisuća Hrvata danas živi oko pet tisuća, u Konjicu nekoliko stotina mahom starih osoba.