Marko Tokić: Uskrs (Poziv pun nade)

0
741

Kad god čovjek zastane pred bjelinom papira, ili prazninom zaslona (u modernijoj varijanti), s nakanom da ipak nešto kaže (jer je nešto potrebno reći) razmišlja o nerečenom iz kojega trebaju poteći riječi koje će dati odgovore na pitanja vremena (i prostora) u kojem čovjek jest, biva, postoji. I nada se da će ono što se pretoči u slova iznjedriti misao jaču od praznine kojom, nažalost, ječi i prostor i vrijeme.

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

Ljudi su ti koji kreiraju stanje stvari, stanje duha, u koje uranjaju sve oko sebe. Tko danas kreira duhovni svijet u kojem živimo? Nakon što je pobuna protiv Boga dosegla svoju puninu čovjek je slavodobitno u devetnaestom stoljeću proglasio Njegovu smrt i uzdigao sebe na prijestolje. Od tada je prošlo čitavo stoljeće ljudske suverenosti koje je umjesto velikih očekivanja urodilo pustoši u kojoj je apsurd postao dometom, a snaga i moć argumentacija pohlepe koja se, uvijek i iznova, iskazuje kao nezasitnost. Zlatno je tele ponovno postalo ono čemu se klanjaju ne samo moćnici svijeta nego puci i narodi, jer na drugom kraju iste priče bijeda je iz koje izniču jal i zavist (ili kako bi to naši stari Duvnjaci rekli nenavidnost) kao i snovi u kojima se po istom obrascu obožava isto to zlatno tele kao cilj, svrha i smisao.

Bog je mrtav. I ako je Bog mrtav je li čovjeku sve dopušteno? Tri dana u kojima Krist počiva u grobu, tri dana praznine koja pritišću svijet puninom uzaludnosti i besmisla traju već više od jednog stoljeća. I jesmo li išta naučili?

Naše vrijeme kažu ne vjeruje velikim pričama ili nas zavaravaju ili lažu. Zar ne živimo vrijeme u kojem je samoustoličenje čovjeka na mjesto jednog i jedinog mjerodavnog mjerila svega što jest nije priča koja se već da raspoznati i po rezultatima i po dometima. Nismo li u prošlom stoljeću doživjeli dva velika svjetska rata i nismo li u apsurdnoj ravnoteži straha dosegli mogućnost vlastitog samouništenja? I zar to nije priča koja nadmašuje sve druge priče od postanka svijeta ma kako ga obrazlagali, kao posljedicu velikog praska (čega?) ili nekako drugačije? I kako je nastalo to što je prasnulo i što je bilo prije toga što se počelo širiti nakon velikog praska? Mitovi. Mitovi, ništa drugo nego novi i ničim dokazani mitovi. Čovjek, uvijek i iznova, kada se nađe u neprilici posegne za pričom.

Što može čovjek kad je neminovno uronjen u kulturu i civilizaciju, kada je svuda oko vas prevladavajuća kultura smrti i kult moći. Što može čovjek, kako bi rekao Tuđman, u tom i takvom svijetu. Svijetu u kojem je jedina svrha postojanja imati, posjedovati i uživati dok se još može, jer užitak i zadovoljstvo su krajnji čovjekov domet. U potragu za užicima. Opašite se mačevima jer oni osiguravaju moć, a moć je sredstvo ispunjenja želja. Gazite inače će vas zgaziti. Uživajte jer evo dan je na izmaku. I smrt se primiče.

Nakon tri dana u grobu On je uskrsnuo. O tome svjedoče oni koji vjeruju. Mi, manjina u svijetu, u kojem jesmo, u kojega smo uronjeni moramo svjedočiti Njegovo uskrsnuće. Odbaciti bezbožnu prazninu i svijet kao razvalinu bez smisla i nade. Moramo, svugdje tamo gdje jesmo, širiti svjetlo neumrle nade i ponuditi obrazloženja smisla u kojega vjerujemo, odbaciti apsurd naše egzistencije i potvrditi smisao našeg postojanja.

Krist je uskrsnuo.

I nama je za njim s vjerom u Boga čovjek može pronaći više ciljeve vlastitog postojanja koji vode uzdignuću čovjeka iz bijede svakodnevnog života, jer tako čovjek ostvaruje smisao koji nadilazi humanizaciju prirode i poživotinjenje čovjeka. Ako se čovjek otme sirenskom zovu udovoljenja vlastitoj požudi on će osjetiti zov plemenite nade da ima smisla ulagati se u mnoge stvari koje po kriteriju ovozemnog probitka nemaju opravdanje. Tako se čovjek uzdižući prisjeća vlastitog početka i daha Tvorca koji ga uvijek iznova poziva na uskrsnuće.

Ustani iz mrtvih i hodi.

bpz.ba