Nepravomoćna presuda šestorici Hrvata u Haagu motivirala je dr. sc. Matu Arlovića da produbi svoja ustavnopravna istraživanja iz ekspertize pisane za potrebe obrane prije nego što je postao ustavni sudac.
Tako je nastala knjiga u izdanju Novog informatora: “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”, važna jer negira famozni udruženi zločinački pothvat na čelu s hrvatskim državnim i vojnim vrhom.
Odvjetnica Senka Nožica, braniteljica Brune Stojića, obratila mu se 2008. kad je izišao iz politike, s prijedlogom da napravi ustavnopravnu analizu uspostave HZHB. I Arlović se pitao zašto baš njemu. Odgovor je bio brutalno iskren, što ga je malo i naljutilo: “Pa svi kojima smo to ponudili su odbili!”.
Mogući razlog je stručni autoritet dr. sc. Cirila Ribičiča, bivšeg slovenskog ustavnog suca, koji je u svojoj ekspertizi za potrebe tužiteljstva u Haagu iznio tezu da je HZHB osnovana s namjerom da se formira državni entitet koji bi se odvojio od BiH i pripojio Hrvatskoj s ciljem realizacije velike Hrvatske. Uz to, Tuđmanova politika podjele BiH i u nas je raširena percepcija, navodi Večernji list.
Vaša knjiga sadrži veliku obranu politike dr. Franje Tuđmana i HDZ-a prema BiH.
Moram vas malo korigirati. Ne branim politiku Tuđmana i HDZ, već branim istinu. Govorim o činjenicama, dokazima, argumentima i odlukama koje potvrđuju da svi akti koji su doneseni i sve poduzete radnje idu u prilog osamostaljenja i suverenosti BiH. Smeta mi kad se zbog toga što je predstavnik druge stranke nešto rekao, negira istina. Na žalost, toga danas imamo puno. To pokazuje da još nismo demokracija u punini, već ono što u političkoj teoriji nazivaju defektnom demokracijom. Ali cilj moje knjige nije da bilo tko optužen za ratni zločin bude oslobođen ili mu se umanji krivnja. Ne, moj je cilj da se nekoga ne kazni za nešto što nije učinio, da se spriječi nova nepravda. Ne samo zbog toga što će to biti nepravda prema jednom narodu i državi, nego i stoga što će ta nepravda biti uzrok novih razdora i sukoba na ovim prostorima. Stoga se i te kako zalažem za osudu svih onih koji su počinili zločine, jer je to prvi korak prema pomirenju i satisfakcija za one koji pate.
Je li Republika Hrvatska imala pravo na obranu?
Mislim da je odbijanjem zahtjeva da kao prijatelj suda iznese argumente o tomu da nije sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, Hrvatskoj teško povrijeđeno načelo pravednosti pa i pristupa sudu, o čemu će se morati očitovati najviša hrvatska tijela. Ne samo da Hrvatska nije sudjelovala u tomu, već da nije poduzimala sve što jest, BiH kao samostalne i suverene države danas ne bi bilo. U takvoj situaciji osuditi Hrvatsku da je bila agresor i dijelila BiH, bila bi velika nepravda i neistina.
Dok UZP-a u Hrvatskoj nije bilo, isti taj hrvatski vrh u BiH stvarao je veliku Hrvatsku!?
U optužnici generalima državni i vojni vrh je optužen da se udružio radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, dok ih se u optužnici protiv šestorke povezuje u zločinački pothvat radi podjele BiH i stvaranja Banovine Hrvatske, koja je inače obuhvaćala puno veći prostor od HZHB. U toj optužnici se na kraju dodaje da se ona odnosi “i na sve druge znane i neznane osobe”, što otvara mogućnost da su se svi Hrvati u BiH i RH udružili u zločinački pothvat, što naravno ne može biti istina. Tim više što takav oblik zločina nije propisan ni jednim aktom već se pojavio u praksi tužiteljstva u Haagu. Kad bi nepravomoćna presuda postala konačna, to bi otvorilo ozbiljna pitanja. Proizašlo bi da je Hrvatska bila agresor prema BiH, vodila ratove s etničkim čišćenjem i da je odgovorna za razaranja u BiH. I to pitanje pravednosti. Kako može zemlja koja je napadnuta, i izvana i od pobunjenih Srba, u situaciji kada pruža pomoć susjednoj zemlji i radi obrane sebe, biti proglašena agresorom prema toj susjednoj državi s čijeg je teritorij izvršen napad na nju!? Ne zna se što bi bilo teže, pitanje političke ili pravne odgovornosti. Hrvati bi ponovno, i u RH i u BiH, nosili stigmu da su krivi i za rat 90-ih, kao i nakon Drugog svjetskog rata.
Ali, predsjednik Tuđman vodio je razgovore o podjeli BiH?
To ne negiram, ali zaprepastile su me ishitrene i neutemeljene teze koje je Ribičič iznio u knjizi “Geneza jedne zablude”. Tako piše da je Milošević u Karađorđevu nudio Tuđmanu podjelu BiH, a na drugome mjestu da je u telefonskom razgovoru upozoravao Aliju Izetbegovića da je Milošević u Karađorđevu zajedno s dr. Tuđmanom predlagao podjelu BiH na račun Bošnjaka. Zatim, da su Tuđman i vrh HDZ-a sve nehrvate smatrali građanima drugog reda, što je jedna od najstrašnijih optužbi, koja se zapravo izjednačava s nacisocijalizmom. Tada sam bio politički aktivan i ne negirajući elemente krajnjeg desničarenja, mogu reći da je potpuna neistina da je cijela državna politika bila takva. Ribičičeva ekspertiza temelji se na svjedočenjima javnih uglednika iz Hrvatske koji iznose svoju percepciju bez dokaza da je donesena bilo koja odluka bilo kojeg tijela državne vlasti, već sve polazi od toga da se razgovaralo o podjeli BiH. I to je “fait accompli”, podijelit će se BiH i složiti velika Hrvatska.
Ključni dokaz toga je razgovor u predsjedničkim dvorima dr. Franje Tuđmana, vodstva HDZ-a u Hrvatskoj i HDZ-a BiH 27. prosinca 1991. godine.
Točno je da je tamo bilo razgovora o rješavanju krize u BiH i načinu moguće podjele BiH. Točno je i da su se neki od sudionika tomu ozbiljno suprotstavili jer bi većina Hrvata u BiH bila bez mogućnosti da bude ravnopravan i konstitutivan narod, odnosno postali bi u BiH manjina. Ali i taj razgovor, kao i svi drugi razgovori, vođen je u vrijeme rata i stoga se čudim onima koji bez imalo rezerve tvrde da se vodila politika podjele BiH. Naravno da su akteri tih razgovora na vrhu držali fige u džepu te nisu bili iskreni u mjeri da bi teze koje su iznosili uzeli kao istinite. U slučaju dr. Tuđmana i RH, odluke su to i potvrdile.
Bilo je političkog blefiranja, podmetanja, pretjerivanja…?
To je u vojnoj terminologiji jedan od oblika specijalnog rata. Ako je taj razgovor ključan, kako to da je uslijedio tek mjesec i pol nakon što je osnovana HZHB. Ribičič piše da se razgovor vodi u vrijeme kada su Hrvatska i Slovenija već međunarodno priznate, što nije točno. Hrvatsku su bile priznale samo neke države koje ni same nisu bile priznate, Litva, Letonija i Estonija pa je to imalo moralno-politički, a ne međunarodnopravni značaj. Odluku o promjeni granica može donijeti jedino Hrvatski sabor, na čije se akte nitko ne osvrće. Naime, i u Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti RH i u Deklaraciji od 25. lipnja 1991., kao i u Odluci o raskidu svih državnopravnih veza RH s bivšom SFRJ od 8. listopada 1991., jasno i nedvojbeno se svim drugim republikama koje su tvorile SFRJ priznaje pravo na osamostaljenje. I što se događa nakon razgovora o podjeli BiH. Hrvatski sabor, na poziv Carringtonove komisije za bivšu Jugoslaviju, donosi zaključak kojim se suglašava da sve države bivših složenih država i SSSR-a, ako provedu odgovarajuću proceduru, trebaju biti međunarodno priznate. Zatim dr. Tuđman kao predsjednik HDZ-a RH, zajedno s HDZ-om BiH i vodstvom HZHB, poziva Hrvate u BiH da zajedno s Bošnjacima izađu na referendum 29. veljače 1992. i glasuju za samostalnu i suverenu BiH. Bez Hrvata taj referendum ne bi uspio jer su ga Srbi bojkotirali, a Bošnjaka nema za natpolovičnu većinu.
A optužuju ih da sve to vrijeme namjeravaju stvoriti veliku Hrvatsku!?
Tako je. Bitno je uočiti da u BiH tada postoje tri politička koncepta. Bošnjaci žele unitarnu BiH. Srbi žele konfederalnu BiH ako ostaje neka veza s Jugoslavijom, a ako ne, odvajanje Republike Srpske i pripajanje Jugoslaviji. Hrvati su za suverenu i samostalnu BiH triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda dok BiH postoji, te su na referendumu glasali za ono što su zapisali i u odluci o osnivanju HZHB. I nakon što je na međunarodnoj razini odlučeno da će se pristupiti priznanju BiH, prva zemlja koja to čini, 7. travnja 1992. je Hrvatska. Sve vrijeme Hrvatska pruža BiH liječničku, humanitarnu i vojnu pomoć. Pojedine jedinice sastavljene su od pripadnika HV-a Bošnjaka, koji se u Hrvatskoj organiziraju, opremaju i obučavaju radi borbe za BiH protiv velikosrpske agresije koja je već tada okupirala 70 posto teritorija BiH. Najsloženije obuke bošnjačkih časnika, pa i za pilote MiG-ova, izvode se u Hrvatskoj. Tu je zbrinuto oko 700.000 raseljenih, u splitskim Firulama liječeno je više od 3500 ranjenih… Zar to radi država koja želi podijeliti drugu državu i prisvojiti njezin teritorij!?
Dok je trećina RH okupirana.
Oni koji su iznosili tezu o hrvatskoj podjeli BiH nisu svjesni da su podupirali možda i najlukaviju tezu velikosrpske politike, iskazanu kroz specijalni rat, jer bi se prihvaćanjem podjele BiH otvorio postupak podjele Hrvatske. Tu je tezu na izborima 1990. prvi koristio Radovan Karadžić kako bi Aliju Izetbegovića uvjerio da će ga tako pokušati izigrati. Suludo je očekivati da se preko HZHB želi taj dio BiH pripojiti Hrvatskoj radi stvaranja velike Hrvatske, a da se taj isti kriterij neće primijeniti i na Hrvatsku, gdje je samoproglašena “Republika Srpska Krajina” pokrenula postupak pripojenja Jugoslaviji i Republici Srpskoj u BiH. Može se o Tuđmanu razmišljati kako hoćete, ali da nije znao vojno i geopolitički razmišljati s gledišta interesa RH to jednostavno svi trebaju potpuno zaboraviti. Ta je teza potpuno promašena, iako je razgovor o mogućoj podjeli BiH u percepciji javnosti štetio. Ali, kasnije je i sam Alija Izetbegović nudio Tuđmanu podjelu BiH jer je htio imati svoju državu.
Vi tvrdite da je HZHB bila nužan oblik samoorganiziranja?
Po Ustavu Socijalističke Republike BiH pravo na obranu bila je dužnost svakog građanina, a općine su u obrani zemlje imale važnu ulogu. Građani u njima bili su dužni samoorganizirati se u obrani slobode, teritorija i suvereniteta svoje republike ako središnja vlast ne može funkcionirati. Kad su počeli napadi Srba, premijer Jure Pelivan govori na Skupštini BiH da Vlada ne kontrolira situaciju, a Izetbegović: “To nije naš rat”. I tada se 24 općine iz prava nužde samoorganiziraju u zajednicu općina HZHB. HZHB nije nastala u proceduri karakterističnoj za akt koji bi imao ustavnopravnu snagu već je sadržajno i formalno puno bliža statutarnoj odluci jedinica lokalne samouprave. Odluku potpisuju predsjednici općina, izabrani na demokratskim izborima. Nije proveden referendum. Odluka se poziva na Ustav BiH. U njoj piše da je privremenog karaktera dok traju okolnosti i BiH, te da se HZHB osniva – što je jako važno – na području BiH. “Područje” pripada jedinicama lokalne samouprave, a “teritorij” državi. Ako državu po klasičnoj teoriji čine teritorij, stanovništvo i legitimna vlast, HZHB nema teritorij već priznaje da je osnovana na teritoriju BiH, poštuje ustavnopravni poredak BiH, i nema svog stanovništva. Jedna od optužbi bila je da HZHB upotrebom kune negira novčarski suverenitet BiH. Ali, tada svi u BiH upotrebljavaju njemačku marku. Jedan od bitnih dokaza da HZHB nije bila državotvorni oblik, rješenje je ministarstva temeljem kojeg egzistira i danas kao udruga građana koja se bavi kulturnim sadržajima.
Potom prerasta u republiku?
To je rezultat međunarodnog dogovora, odnosno inicijative o tri entiteta koji ne dovode u pitanje međunarodni subjektivitet BiH. Hrvati i taj, kao i sve druge akte koje je međunarodna zajednica predložila, među prvima potpisuju, dok drugi odbijaju. Srbi ne pristupaju Washingtonskom sporazumu koji je u elementima za Ustav Federacije BiH ponudio njezin preustroj u složenu državu. Slijedi vojna akcija NATO-a koja ih je privela Daytonskom sporazumu. Za Srbe je sve vrijeme vrijedila varijanta odcjepljenja Republike Srpske i pripojenja Srbiji, što neki zastupaju i danas. I međunarodna zajednica vodila je razgovore o diobi BiH, zapravo tražeći modele njezina unutrašnjeg ustroja. Po mojem mišljenju, velika je zabluda da se može osigurati konstitutivnost i ravnopravnost sva tri naroda, a u isto vrijeme na etničkom principu izvršiti unutrašnji preustroj. To nije moguće! Mora se ustavnopravno institucionalizirati i građansko načelo unutarnjeg ustroja BiH.
Svi optužuju Washingtonski i Daytonski sporazum?
Ne slažem se. To su po pravnoj prirodi međunarodni ugovori o miru. Oni su zaustavili rat. Srbi su ustupili dio okupiranog teritorija, ali im je priznat dio ratnih osvajanja. Nije pravedno jedan narod optužiti jer se branio, a druga dva naroda ne. Aneks IV. Daytonskog sporazuma sadrži Ustav BiH i njega mogu mijenjati jedino i isključivo izabrani članovi parlamenta BiH. Nije problem, dakle, u međunarodnoj zajednici, već u (ne)mogućnosti dogovora političkih lidera triju naroda u BiH. Oni zastupaju maksimalističke stavove jer se svako popuštanje i kompromis unutar njihova entiteta tretira kao izdaja. U tim okolnostima lakše je iščekivati da međunarodna zajednica povuče potez i preuzme krivnju. Stoga ih nazivam političkim poduzetnicima. Ovako ustrojena BiH ne može biti kompaktibilna s pravnim poretkom EU. BiH su nužne korjenite promjene i zato iznosim 12 točaka mogućih osnova razmatranja novog ustroja BiH pri čemu polazim od toga da treba praviti kombinaciju nacionalnog i građanskog na cijelom teritoriju BiH. A punu konstitutivnost mora jamčiti Ustav kroz institucionalnu zaštitu pojedinaca, pripadnika manjina koji su sada isključeni iz naroda, i kroz paritetnu zastupljenost tri ravnopravna i konstitutivna naroda u predstavničkim tijelima do nacionalne razine. Tu je Ustavni sud da jamči temeljna prava i slobode svima, a ako to nije u stanju jer nije neovisan, kako je BiH članica Vijeća Europe tu je Europski sud za ljudska prava koji jamči temeljne slobode i prava, a kad BiH postane članica EU i Europski sud u Luxembourgu.
M.M.
