Mato Filipović 47-godišnji umirovljeni pukovnik hrvatska vojske nije podlegao psihološkim izazovima i stresovima. Okrenuo se nečemu nepoznatomu, nečemu što malo ljudi radi, ali i kada to radi radi iz ljubavi, iz hobija, iz volje za životom. Mato naime na svome imanju u ramskom selu Klanac uzgaja ni manje ni više nego jelene i košute.
– To sam ja počeo prije nekih desetak godina, onako malo najviše za svoju dušu, ali eto ispalo je malo više od ćeifa i hobija – kaže Mato. Krenuo sam s 9 komada, i širi se pomalo uz naravno selekciju.
Na imanju na kojemu je izgradio svoju kućicu i zasadio voćnjak od preko 700 stabala šljiva, jabuka i krušaka, Mato je ogradio dodatno oko 300 duluma zemlje i šume za uzgoj jelena. Na pitanje koliko trenutno ima grla odgovara nam:
– Trenutno ih ima oko 35, što muških što ženskih. Očekujem da će se ove godine oteliti negdje oko 20 košuta. Negdje do kraja lipnja završit će sezona teljenje, a pošto su ovo plahe životinje, tek nakon desetak dana od teljenja košute vode mlado za sobom na mjesta gdje ih hranim, tako da se tek tada vidi koliko ih je.
Iako ovo ne izgleda kao jeftina vrsta biznisa, u smislu prehrane životinja, to kaže ipak i nije toliko skupo:
– Pa naizgled čini se da je skupo, ali malo žitarica (kukuruza, ječma, zobi) i sijena sve je što vam treba. Evo meni za njih da iziđu iz zime treba negdje oko 300 bala sijena. U proljeće kosim po voćnjaku i dajem im zelenu travu tako da i meso bude kvalitetnije. Ali eto što se tiče troškova pokriju sebe i dobro.
A čini se da Mati ovaj posao ide od ruke. Iako smo općina s bogatim i prostranim lovištima, slabo nam je razvijen upravo lovni turizam. Pitali smo ga da li on radi osobno na razvoju te vrste turizma.
– Iako je ovo zakonom dozvoljeno, ovo je jedina divljač dozvoljena za uzgoj na privatnim parcelama. Naravno da radim na tome, ali vidite prvenstveno su nam problem granice. Lovni turizam ipak nije za stroge zabrane i kontrole, u smislu prenošenja ulovljenih trofeja. Stranci koji imaju problema na granicama izbjegavaju to, dok s druge strane kod naših ljudi malo je onih koji su spremni platiti veću sumu novca za jedan trofej.
Tko su lovci koji se zanimaju za vaše trofeje?
– Prvenstveno su to stranci, najviše Austrija, nešto iz Hrvatske, ali ima i domaćih ljudi koji su spremni platiti za odstrel jednog trofejnog jelena. No kažem, granice, pravila i propisi, zakoni, sve to ide kontra razvoja ove vrste turizma.
Kako se kreću cijene trofeja za odstrel?
– Pa vidite kada bi po lovačkim kriterijima donosili mjerila izišlo bi to puno. No ja to uglavnom po dogovoru sa lovcem koji želi odstrijeliti određenu životinju i dogovorim. Cijene su uglavnom za jelena sa dobrim rogovima od 2000 do 4000 KM.
Mato kakvo je meso od jelena, srna?
– Meso od jelena i srna je ekstra, kvaliteta samo takva. Cijene se kreću u rasponu od 25 do 40 KM za kilogram, ovisno koji dio od životinje želite kupiti. Specijalitet je to samo takav, bilo da ga pripremate u gulašu, na lešo, ili ispod peke, a može i sušeno i sad će te se uvjeriti…
I dok nam lagano „dilja“ sušenu kobasicu od jelenjeg mesa, i dok uživamo u svakom zalogaju, ne možemo a da se i ne divimo ovome čovjeku i njegovome radu. Ne biti prvi, ali svakako biti među pionirima ovakve proizvodnje, nije ni malo jednostavno. Treba se ipak probiti na ova zahtjevna tržišta, do kupaca, pobijediti sumnju i skepsu, odbojnost.
A radi to Mato sve legalno u sklopu svoje firme „Jelen-Klanac“. I što više razgovaramo s ovim čovjekom, sve više otkrivamo njegovu jednostavnost i dobroćudnost. Iako nikad oženjen i bez svojih direktnih potomaka, Mato se ipak brine za svoju širu obitelj, koliko može, prvenstveno za djecu pokojnog brata Ante. Barem u onolikoj mjeri u kolikoj je to moguće. Želja mu je da članovi njegove obitelji ostanu na svojim ognjištima, da svojim radom i zalaganjem doprinose sebi, ali i svojoj široj zajednici. S tim ciljem Mato je podigao kredit u banci, po ne baš povoljnim kamatama, i nabavio visokomesna goveda pasmine Red Angus. Smjestio je ta goveda na Proslapskoj planini, kod bratove djece. I sam kaže:
– A što mi tu drugo možemo. Proslap je prvenstveno stočarski, planinski kraj. Ne mogu tu rasti banane i kivi pa da se bavimo time – kroz smjeh kaže i dodaje -, znamo što može na našim planinama ovca ili govedo. Želio sam proizvoditi visokokvalitetno goveđe meso.
Nažalost, prije nego što je kvalitetno i krenuo u ovaj posao Mato se suočio s prvim, i odmah velikim nedaćama. Naime, nedavno nevrijeme je udarom groma ubilo više od polovice njegovih goveda. Stradalo je 9 krava u visokom stupnju steonosti. Izravna šteta koja je nastala ovom elementarnom nepogodom kreće se u rasponu od oko 35 000 KM. O svemu ovome Mato kaže:
– Kupio sam 16-oro goveda na farmi „Papić“. Želio sam uzgajati prvenstveno radi mesa. Počeo sam pripremati dokumentaciju za državni poticaj za uzgoj ovih goveda. Ako nemate barem 15 komada goveda ne možete tražiti poticaj. No, dogodilo se to što se dogodilo, i ja ne mogu tu ništa učiniti. Imam neka obećanja o pomoći od strane načelnika općine Prozor-Rama, pa eto vidjet ćemo, uglavnom sada ne mogu ništa više sam. Podigao sam kredit za nabavku goveda, i evo, grom mi je ubio više od polovice. Ponuđena mi je pomoć u svezi ovoga i sa drugih strana, no nisam još ništa tvrdo odlučio. Ne znam, vidjet ću …
I dok pomalo tužno priča o nesvakidašnjem događaju, ostaje nada da će ovaj hrabri čovjek koji ne priznaje poraze, a posebno ne predaju, ubrzo oporaviti svoje stado goveda i još više ga osnažiti.
Uz pomalo tužan epilog ove priče, opraštamo se od Mate u nadi da će se ponovno, kao i puno puta do sada, izdići iznad svojih nedaća. Hrabrost ovoga čovjeka, toliko puta dokazana u najstrašnijim situacijama, zalog je vjerovanju da će sve biti još i bolje nego prije. Od srca mu želimo da ostvari sve svoje „ćeife“ i svoje ideje pretvori u stvarnost.
