U posljednje vrijeme zaredalo se puno tekstova s tvrdnjama kako Andrej Plenković nema kontrolu nad strankom u kojoj vlada nedisciplina, kako jača desna opozicija pod vodstvom Milijana Brkića, koja samo čeka prvu priliku da ga skine s trona.
Dokazi za te tvrdnje pronalaze se u banalnim primjerima, kao odbijanje župana koji je nasrnuo na vlastitu ženu da podnese ostavku, izbor Davora Šukera za predsjednika HNS-a unatoč Plenkovićevu nezadovoljstvu, izbor predsjednika osječke organizacije mimo njegove volje i još povrh svega neizglasavanje famozne konvencije.
Plenković je inače dobar i prihvatljiv, kad je već SDP izgubio, samo što HDZ ne valja. Od njega se sada očekuje da civilizira, kultivira stranku konzervativaca, desničara, primitivaca i ksenofoba. To je taktika huškanja oca protiv vlastite obitelji i igranja na njegovu taštinu. Vidiš, oni te ne slušaju, pokaži im zube. Slične su nade bile polagane i u Ivu Sanadera, koji je pristao na takvu igru i znamo kako je završio. Čak se i od pape Franeočekivalo da promijeni doktrinu Katoličke crkve, što mu neće poći za rukom čak ni kad bi to htio.
U kritikama tobožnje Plenkovićeve popustljivosti implicite je sadržan i autoritarni sindrom, što se ne bi moglo očekivati kod analitičara koji preferiraju kritičnost, individualizam, slobodu mišljenja i slično. Na vrhu stranke je čovjek kojega se, kao u vojsci, mora bespogovorno slušati i slijediti, bez obzira na vlastito mišljenje. A pravi šef je onaj koji naređuje, određuje i čija volja nikako i nikada ne bi smjela doći u pitanje.
Problem hrvatske politike, pa i i HDZ-a, upravo je obrnut. Postoji samo onaj na vrhu i oni na vrhu. Ostali su tu samo glasači, dizači ruku, provoditelji odluka bez obzira na vlastita uvjerenja, koja su često intimno izravno suprotna. Stječe se dojam da bi ti zastupnici, u strahu za vlastite ma kako jadne pozicije, bili u stanju poslati nekoga i na vješanje kad bi se to od njih tražilo. Nema tu diskusije, nema vlastitosti, osobnosti, nema demokracije. Onaj tko postupi drugačije uskoro će biti prekrižen. I to sve do velikog pada, preokreta, kada se otkriva drugo, vješto skrivano lice.
Općenito je strah od desnice, ne samo u HDZ-u, nego uopće u Hrvatskoj, bezrazložan. U Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj vladaju ljuti desničari, u Austriji je u Vladu ušla ozloglašena Slobodarska stranka, u Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj desne skupine zauzimaju značajan dio parlamentarnih mandata. Prag je ovih dana okupio stranke “krajnje desnice” (francuska Nacionalna fronta Marine Le Pen, austrijska Slobodarska stranka Heinza Christiana Strachea, talijanska Sjeverna liga Lorenza Fontane, Nizozemska stranka slobode Geerta Wildersa, češka Sloboda i demokracija Tomija Okamure) pod geslom “Europa nacija i sloboda”. Svi su oni protiv EU-a kao nadržave koja poništava nacije, protive se nekontroliranoj imigraciji, žele jaku državu i očuvanje klasičnih europskih vrijednosti. Takvo što u nas naprosto ne postoji. Srećom ili nesrećom, već kako se uzme.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
