SVIJET se mi je promijenio kad sam vidjela Slavena Bilića. Zavoljela sam ga. On je nekad davno bio glavni krivac, što je Laurent Blanc dobio crveni karton i Hrvatska je mogla pobijediti Francusku.
Desetak godina kasnije je postao izbornik koji je izveo dečke na travnjak u Austriji protiv Njemačke koju sam tada voljela i koja je od njih izgubila 2:1. Mislila sam da ću ih ubiti. Tada sam već imala 19.
Hrvatska nogometna repka i sam Slaven Bilić. Da, tada je zakucalo moje srce jače nego ikad. Ljubav veća koja prelazila granice. Gledala sam i naše Čehe nekad, ali to se izbrisalo.
Kockice su mi pokrile srce i ja počela navijati. I to bez iznimke. Kad su Slavena razapinjali, ja sam ga branila. Ljutila sam se na dečke i tako. Logično. I kad su došle promjene u kadru stručnog stožera, dečki su se loše uigravali.
Bila sam skeptična u vezi Ante Čačića. Ipak vidim kao iz povijesnih izvora, kako su prošle kvalifikacije. Kao nekad 1996. – 1997. Samo ovdje nisu morali Hrvati u doigravanje. I vjerujem im.
Češku toliko ne pratim ali je volim, navijam za nju i nadam se boljem. Ipak iskreno, nemam pojma o njihovom sastavu.
Ne vidim toliko u tabor mojih Čeha unatoč činjenici što sam Čehinja. Ali nisu Sivok a kamoliRosicky ili Limbersky opasni. Kažu da jesu. Istina, imaju veliku reputaciju, no njihova slava će opet doći. Ne ovaj put. Rosicky je već veteran. I mislim da će otići iz reprezentacije. Nešto sam načula. Da, da… Gdje su ta vremena Nedvěda – Furia Ceca kako su ga zvali u Italiji, Kollera ili Poborskoga. Ipak su sve iznenadili ovi mlađi, sadašnji. Mene pogotovo.
Tko bi pomislio da će dečki sa lavićem na prsima biti na prvom mjestu u kvalifikaciji. Iznenadilo me kad su se našli u istoj skupini kao i Hrvati.
Pa za koga ću ja, za Boga miloga, navijati???
No, sve više si mislim da ću navijati za oba dva naroda. Jer ja obje Domovine smatram svojima. Jedna je moja od rođenja i druga je moja jer me je prihvatila. I ja obje dvije iskreno volim. Bezuvjetno. Jedino što znam, da će Hrvatska ići dalje i Češka će ispasti zajedno sa Turcima. Ali možda se Česi hoće probiti kroz tursku konjanicu i pobijediti. Što ja znam.
Kako je rekao moj dragi Slaven: „Lopta je okrugla.“ Na nogometu je lijepo to, što nikad ne znate što se može dogoditi. Ipak ja mislim da će Hrvatska sa Češkom igrati tešku tekmu ali Česi neće znati kako podnijeti taj pritisak. Podlegnut će pod Hrvatskom kao Čehinja pod Dalmatincem rezultatom 2:1. Što nije loše.
Ja volim Hrvatsku. Volim i Češku.
Bez njih ja ne mogu živjeti i putovat ću između njih i dalje. Moje srce je kockasto ali žigosano je bijelim dvorepim lavom sa zlatnom krunom i kandžama.
Foto: reuter bpz.ba
