Ero.tel s Mijom Brajkovićem razgovarao je o stanju u Aliminiju. Može li se nekadašnji gigant spasiti i vratiti ponovo na staze uspjeha?
Danas kada se govori o gašenju Aluminija, dugovanju od 400 milijuna maraka i svim problemima koje to stanje vuče za sobom sa sjetom se sjetimo vremena dok je mostarskog giganta vodio Mijo Brajković. Zanimljivo, od kako je on otišao iz Aluminija prije 10 godina, tvrtka je počela tonuti, gubitci se gomilati, a njega nitko nije zovnuo ni za savjet. Portal Ero.tel s Mijom Brajkovićem razgovarao je o stanju u Aliminiju. Može li se nekadašnji gigant spasiti i vratiti ponovo na staze uspjeha?
Razgovarao: Marko Karačić/Ero.tel
Mislite li da se Aluminiji može izvući iz problema u kojima se nalazi?
Pitanje je što znači izvući.
Prvo mislim na izbjegavanje gašenja proizvodnje u srijedu…
Nagomilalo se toliko problema da ne znamo odakle početi gasiti požare. Ogromna bi šteta bila ugasiti proizvodnju…
Mislite li da je primarno država ta koja mora reagirati kako bi se Aluminij spasio?
Kada sam ja vodio Aluminiji država je bila vlasnik 24 posto. Sada je 44 posto. Država mora preuzeti osnovnu ulogu upravo zbog toga. Ne možemo samo rukovodstvo Aluminija rješavati probleme u ovome trenutku. I samo su dva rješenja. Ili će se tvrtka spasiti ili će se ugasiti. Trećeg nema. A spasit se može. Bolje je sve prodati za jednu marku, ali da ljudi ostanu raditi.
Mislte da se ranije problem mogao riješiti bez intervencije države?
Svašta smo i mi prolazili dok sam ja bio direktor, ali naše je bilo da se snalazimo i to smo radili. Moje je mišljenje kako je ključ svake priče u ljudima. I samo u ljudima može biti problem. Danas kada nas nešto pritisne, mi tražimo državu. Dok sam ja bio direktor, najsretniji smo bili kada nismo imali nikakvog kontakta sa državom. Njihovo je da naprave normalne zakone koji vrijede za sve ostale slične tvornice u svijetu, a naše je da radimo. Ne može stalno prizivati državu u pomoć. Ali sada je to nužnost.
Mislite da se mogla izbjeći ova situacija?
Kada su nastala prva dugovanja trebalo je reagirati. Od toga trenutka trebali smo razmišljati kako se došlo u situaciju financijskih gubitaka. Mi smo cijeli život imali probleme sa strujom, ali smo se uvijek nekako snalazili. Znate zašto? Jer su tamo radili ljudi koji su znali što rade, koji su voljeli Aluminiji i koji su ga dizali iz pepela. Osnovna je stvar pripadanje tvrtki. Tako je bilo dok sam ja vodio Aluminiji. Možemo li reći je li tako danas?
S obzirom na to koliko se direktora promijenilo nakon vas, teško je govoriti o nekom pripadanju Aluminiju…
Iza mene se promijenilo 9-10 direktora, ali niti jedan nije bio aluminijaš. To je problem. Otišli su mnogi poslovođe, radnici. To nije dobro. Jednu kuću čine ljudi. Zadaća ljudi u Aluminiju je da se snalaze za struju, da stvaraju nove proizvode, osiguraju nove izvore prihoda. Ali za sve to je potrebno znanje. Znanje je osnovna stvar. Imamo li znanje za te stvari? Trebamo odgovor na to pitanje. Ne želim osobno nikoga prozivati, niti optuživati, ali trebamo se pitati koliko ima naše krivice za ovu cijelu situaciju. Ali primarno je pitanje kako osigurati da Aluminiji opstane. A onda poslije se može analizirati ovo o čemu govorim.
Jesu vas ikada zvali iz Aluminija za savjet, pomoć?
Kada sam otišao iz Aluminija, iza mene je na računu ostalo oročeno 100 milijuna maraka. I tvornica puna sirovine, proizvodnja u punom kapacitetu. Mi smo modernizirali cijelu proizvodnju, Aluminiji je radio vrhunski. I nitko me nakon odlaska nije zovnuo niti jednom. Ja godišnje provedem u Mostaru oko mjesec dana, nikada nisam dobio neki poziv u kojem se tražima moja pomoć ili savjet…
Što mislite zašto? Imali su milijune razloga da vas zovnu…
Ne znam. Možda je neka bojazan ili što već. Ne znam.
Biste li se danas odazvali pozivu da pomognete Aluminiju?
Ja volim Mostar i Aluminiji. Tu sam ponikao, cijeli život bio tamo, pola u Aluminiju i nikada ne bi ostao po strani ako mogu dati doprinos. Ne znam koliko mogu sada dati doprinosa toj priči, ali u svakom slučaju nikada se ne bi oglušio na poziv za pomoć Aluminiju. Ne zanima me ni plaća, ni novac, želim da Aluminiji radi. Mi smo bili zaljubljeni u Aluminiji.
Znači, mogli bi očekivati vaš povratak?
Ako me zovnu, spreman sam doći. Ali trebaju biti spremni čuti ono što ja mislim. I neka odgovaraju ljudi koji vode tvrtku, a uvijek mogu čuti što ja mislim. Samo neka vide što je bilo kada su aluminijaši vodili tu tvrtku i što je bilo kada su neki drugi bili na tim mjestima.
Je li ranije trebalo privatizirati Aluminij?
Još 2006. i 2007. Aluminiji je trebao biti privatiziran. Javilo se šest tvrtki i imali smo ponudu od 300 milijuna eura. Od toga je 170 milijuna eura trebalo ići u nove investicije, a 130 milijuna eura je trebalo ići bivšim radnicima. Imali smo mnogo problema zbog pitanja bivših radnika. Ali politika je u jednom trenutku tu priču samo ugasila. A znate što smo mogli uraditi sa 170 milijuna eura? Trebali smo graditi novu elektrolizu i još mnogo toga, ali nisu nam dopustili da taj proces dovedemo do kraja. A danas imamo rupu od 400 milijuna maraka. Tada smo tražili samo sigurnu opskrbu električnom energijom. Nismo rekli koja će biti cijena, nego samo neka bude sigurna opskrba po tarifnim stavovima. Ali nije se dogodilo i danas smo tu gdje jesmo.
Vrisak.info
