Mila Stanković “Ulomak iz putopisnoga romana ‘Ponosna pustinja’ (20 KM ili 80 kn)

Kebab i prijateljice

Zaustavili smo se ispred restorana. Prošli prelijepo uređenim vrtom gdje smo napravili nekoliko fotografija i požurili na ručak. Ako izuzmemo doručak u hotelu u Tabrizu, mogli bi reći da smo se upravo tu prvi put susreli s čarima iranske kuhinje. Naser nas je uputio što trebamo uzeti sa švedskoga, odnosno iranskoga stola, a što će nam konobar kasnije donijeti.  U restoranu je bila velika gužva, ali to nikoga nije uzbuđivalo. Inače, u Iranu nema mjesta nervozi ni za što. Svi su jednostavni i opušteni, neopterećeni i prirodni.

Naser i Drajver već su uzeli za sebe ono što konobar neće donijeti i zauzeli veliki stol za sve nas. Potom su pomogli nama i uputili nas što se kad jede i što je što, tako da smo mogli odabrati što nam odgovara. Prvi put sam tada vidjela jogurte pakirane u plitke široke posudice, onakve kakve su se kasnije pojavile i na našem tržištu pod nazivom ‘dukatos’.

Jogurt se jede za predjelo. Izabrala sam jogurt s bijelim lukom, na Naserov prijedlog i nisam se razočarala. Naprotiv jela sam ga kasnije prije svakoga obroka u Iranu i izuzetno mi je pasao. Oduševio me i kruh. Nešto kao deblja palačinka, ispečen u krušnoj peći i izrezan u nepravilne oblike. Bilo je tu i voća i još druge hrane, uglavnom predjela i deserti. Glavno jelo donio je konobar. Po narudžbi.

Naser nas je pitao hoćemo li kebab janjeći ili pileći. Nudili su i ribu. Ali budući da je naš vodič predložio kebab, na nama je bilo hoćemo li odabrati janjetinu ili piletinu. Nisam nikada probala kebab, ali su mi ranije objašnjavali kako je to u biti giros. Ali, ne. Možda u nekome drugom dijelu svijeta, ali u Iranu ne. To, je njihovo tradicionalno jelo. Po izgledu me podsjetilo na ražnjić sa žara, ali jako velik na koji su ‘nanizani’ komadi mesa, cijeloga ili pak mljevenoga oblikovani u plosnate dijelove. Jela sam giros ranije, a za kojega su tvrdili da je kebab. Ali ovo je bilo nešto drugo.  Veliki ražnjić.

Prilog je bila riža. Bila sam oduševljena izgledom toga jela. Svako zrno bilo je za sebe. Pomislila sam kako kod mene doma u kuhinji, premda jako pazim, ne bude baš takva riža. A onda sam doznala od naših domaćina da je to posebna vrsta riže. Rekli su i kako se zove, ali nisam zapamtila. Riža je bila posuta šafranom. I jako ukusna.

Naši domaćini jeli su brzo. Nisam znala žuri li nam se ili je to tako inače. Ali nisam se zabrinjavala. Nakon tada nedavno ‘izgubljenoga’ dijela gornje čeljusti, bila sam usporenija i morala sam paziti. Ali nije me to zabrinjavalo. Neću ostati gladna. Pojela sam jogurt i salatu i glavnoga jela koliko sam stigla. A na upit kakvih imam problema samo sam kratko rekla o čemu se radi, ne želeći misliti na probleme koji su ostali poslije operacije. I sebe podsjetila da trebam paziti i na ravnotežu. Liječnici su dopustili putovanje i nisam htjela time ‘razbijati operiranu glavu’. Nosila sam se s manjim poteškoćama i pridržavala uputa.

Preskočila sam čaj da bih dobila na vremenu. Radoznali pogledi usmjereni prema nama i naši prema gostima restorana i neobjašnjiva neposrednost doveli su i do upoznavanja nekih od gostiju restorana. Našu pozornost privukle su dvije mlade žene, a i mi njihovu. Tada sam prvi put vidjela da ima i blagih odstupanja u pravilima odijevanja. Djevojke su bile odjevene u uže traperice, također u tunike pripijenije uz tijelo nego je to bilo po nekim pravilima koje su meni rekli prije polaska. Bile su, u pola bijela dana, jako našminkane. Marama im je služila kao modni detalj. Kosa se vidjela. Ostali smo iznenađeni. Odudarale su po izgledu i odjeći od ostalih Iranki koje smo to prijepodne susretali. Htjele su se fotografirati sa mnom. Malo smo popričale. Skužila sam, budući su iz južnijega dijela zemlje, da ipak ima razlike u odijevanju. Svi su imali pokrivala, a razlika je bila u stilu. Tako je razbijena još jedna predrasuda. Po ne znam koji put. No, žurili smo dalje. Ni u restoranu nije bilo vremena za dulje druženje.