Milanović nikako ne može izbjeći konačnu presudu Kolinde Grabar Kitarović. A gdje ćeš teže sudbine, bez obzira o čemu se radilo.
Sedmi saziv Sabora konstituiran je 22. prosinca 2011. godine. Onima kojima brojevi ne znače puno, to je prošli saziv Sabora. Ustav propisuje da mandat zastupnicima Sabora traje četiri godine te da se može produžiti samo u posebnim okolnostima kao što su rat ili teške prirodne katastrofe koje pogode većinu zemlje.
Takvih izvanrednih okolnosti nema, izuzev ako Milanović, Kotromanović i Ostojić ne zarate sa Slovenijom zbog ograđivanja hrvatskoga teritorija bodljikavom žicom i ubijanja hrvatskih životinja na najsuroviji način. S obzirom da ni Milanović ni njegovi kompanjoni nisu John Wayne, odnosno Veliki Jack, nije to realno očekivati, iako se Slovenci ponašaju kao ondašnji dosadni ovčari.
Milanović, Pusić i njihovi kompanjoni pojačani gomilom zvučnika u medijima, najavljuju da će se Sabor konstituirati početkom tjedna. Ujutro je bilo možda u ponedjeljak, možda u srijedu, a već su sinoć najavljivali da će to biti do kraja tjedna.
Tu najavu slijede objave o sukobu između Milanovića i Leke koji navodno ne želi sazvati nastavak konstituirajuće sjednice Sabora. Jutarnji objavljuje dobro provjerenu informaciju da je Leko uvjetovao stranačkom šefu dokaz od sedamdeset i šest potpisa za izbor predsjednika Sabora.
Pa Milanović urbi et orbi ponavlja retoričku dvojbu uvjeren u spasonosnost ponavljanja – što će se dogoditi ako Predsjednica raspiše nove izbore, a Sabor se nakon toga konstituira?
Očito je iz pomjerenja „sazivanja“ sjednice koju su u jednom danu u različitim prigodama Milanović i Pusić odmakli s najavljenoga ponedjeljka na petak, da lov za vikend nije bio uspješan.
To čak priznaje na neslužben način i HTV koji o tim stvarima ne smije ništa objaviti bez posebnoga odobrenja, najavom da koaliciji Hrvatska raste treba devet mandata.
S obzirom da ti ljudi skreću hrvatskom narodu pozornost na sasvim nebitne stvari i budalaštine, djelom navedenih spinova, valja opet ponoviti domaću zadaću.
Prvo, Leko ne može ništa „sazvati“. Može možda glavni odbor SDP-a, obitelj na ručak, na izlet, generaciju iz škole ili boćarsku družinu. Može što god hoće izvan kabineta predsjednika Sabora, jer u taj kabinet formalno smije ulaziti i to pod vrlo reduciranim uvjetima i ovlastima, do 22. prosinca 2015. godine.
Nakon toga on ima ista prava u kabinetu predsjednika Sabora kao i ja.
Leko poslije 22. prosinca više ne može ni predsjedati sjednicom izabranih saborskih zastupnika koju bi sazvala Predsjednica. Tada bi to radio najstariji zastupnik Miroslav Tuđman.
Drugo, Leko nije imao pravo prekinuti sjednicu, iako je očito prema pažljivo smišljenom scenariju upravo to izrekao nakon neuspjelog konstituiranja Sabora. Izraz „prekidam sjednicu“, inače prilično samozatajnog, opreznog i suzdržanog esdepeovca najstarijega kova, jasno potvrđuje da je sudjelovao u igri koju Milanović nakon toga nastavlja. Sve ogorčenije kako prolazi vrijeme i postaje jasnije da neće biti lako sklepati većinu, jer jednostavno nedostaje Prgometa, Petrina i Pupovaca.
Ima ih na izvoz, ali kad najviše trebaju, nema ih dovoljno, jer se svakodnevno proizvode nove zadaće za takve tipove. Brža je produkcija neugodnih zadaća, nego „prgometa“, iako ih se godinama sustavno štanca.
Leko nema nikakva prava na eventulano sazivanje „nastavka“ sjednice, jer ništa što ne postoji ne može imati nastavak. Postoje pokušaji, mogu biti prvi, drugi, treći, ali za svaki pokušaj isključivu nadležnost ima predsjednica Republike. Naravno, govorim o pokušajima konstituiranja Sabora.
To ne znači da Milanović i Leko ne smiju ili ne mogu sazvati izabrane zastupnike na idiličan izlet na Kupu, roštiljanje ili eventualnu tučnjavu sa Slovencima.
Zbog toga je informacija iz Jutarnjeg o Lekinu traženju dokaza samo još jedan banalan spin kojim se namjerno skreće pozornost javnosti na budalaštine. Ili, iako samo majušno možda, Leko pokušava zavapiti u pomoć javnosti, pred otetim stranačkim šefom.
Leko ne može tražiti nikakav dokaz od Milanovića, izuzev kao stranački kolega radi raspoloženja u stranci. Dokazi se isključivo nose predsjednici Republike, jer je ona ta koja traži dokaze i na temelju njih postupa.
Milanović nikako ne može izbjeći konačnu presudu Kolinde Grabar Kitarović. A gdje ćeš teže sudbine, bez obzira o čemu se radilo.Autor: Marko Ljubić
