Koliko puta je svatko od nas izgovorio, ili čuo od nekoga, kako ga život nije mazio. Mogu reći da je to istina, jer, doista, život nas ponekad ne mazi. Opet, ako bolje pogledam, s druge strane, život nam donese stotine prikolica lijepih trenutaka, a onda između njih umetne i one trenutke koji nas ne raduju, nego nas bace u tugu, depresiju, ili neki drugi nepoželjni oblik duševnog i tjelesnog stanja kada imamo potrebu izgovoriti ovu naslovnu rečenicu.
Sjećam se, prije dvije godine, kada sam slomila nogu, točnije dvije kosti, koji je to šok bio za mene. Užas! Bila sam u papučama. Nevjerojatno, u papučama, na ledini, pasti, točnije, otklizati se i slomiti nogu. Ja, koja sam sve i svuda stizala, sve mogla, odjednom, sedamdeset dana, cijela noga u gipsu i ne mogu nigdje s trosjeda. Nije ovo jedini trenutak za koji bih mogla reći kako me život nije mazio. Naravno, bilo je i nekakvih drugih, ili sličnih situacija, kada ti se smrači pred očima, ali ipak, otvoriš oči, pogledaš istini u lice kakva god bila i kažeš sebi kako moraš krenuti dalje.
Tako sam s gipsom na nozi brojila dane. Razmišljala sam kako je bilo lijepo kada sam mogla prati suđe, peglati, usisavati… Imam stroj za suđe, ali on je bio pomoć samo kada su gosti. Oh, da mi je bilo doći do kuhinje, skuhati kavu, ručak, servirati ga na stol za obitelj ili goste. Da mi je bilo moguće sjesti u auto i odvesti se negdje u goste, na sv. Misu, otići u trgovinu, na kavu ili na neki drugi događaj, ali ništa od toga. Da mi je bilo moguće puno toga, ali nije. Svaki dan bih, nekoliko puta, brojila dane do onoga trenutka kada će me kola iz hitne voziti na skidanje, s noge, tog užasnog gipsa. Molitve su me napajale Božjom milošću, a Bog mi je svakodnevno davao snagu i dolijevao strpljenje da sve izdržim.
I onda dođe i taj dan kada mi skinuše gips. Kada sam vidjela nogu, onako uvenulu, zamalo se nisam onesvijestila. Nije to više bila ona noga od prije. Mišići su joj jednostavno nestali, zglobovi se pomiču tek milimetarski i da ne pričam dalje kako je grozno izgledala, a ja se toliko veselila tom trenutku koji mi je trebao izmamiti osmjeh na lice. Sljedeća faza su bile svakodnevne vježbe, na kvadrat i kolica. Kako bilo da bilo, bio je to nekakav korak naprijed. Sada, nekako u kolicima mogu do sudopera i hladnjaka, pomislila sam. Iz kolica je trebalo na štake, najprije na dvije i onda nakon nekog vremena na jednu. Oporavak je dugo trajao, ali sam došla u fazu kada više nisam trebala štake. I dalje sam oprezno hodala. Teško sam pronalazila odgovarajuću obuću. Sve je moralo biti niske pete i važno mi je bilo da je obuća hrapava odozdo da se ne kliže. I nakon dvije godine još uvijek ne nosim obuću s većom petom, čak i kada je neko slavlje i trebam se svečano obući i obuti, ali to i nije važno.
Ipak poslije svega nemam pravo reći kako me život nije mazio. Ovo nije bila bolest. Ovo je bilo stanje koje će proći, kao što se i većina bolesti može liječiti. Svakomu se može dogoditi da se oklizne, padne i slomi nogu, iako bih poželjela da se to, kao i bilo kakva bolest, nikada nikomu ne dogodi. Pomislim na nevolje drugih, pa se upitam, kako je roditeljima koji su izgubili dijete, kako je nekomu tko poslije prometne zauvijek ostane u kolicima, kako je djetetu koje ostane bez oca ili majke i mnogim drugim ljudima koje je zadesila još teža nevolja?
Ovo moje iskustvo me nešto i naučilo. Pogledala sam na život iz jedne sasvim druge pozicije. Ovisila sam o tuđoj pomoći. Bože, pa nisam ni bila do kraja svjesna kako mi svi na ovoj Zemlji ovisimo jedni o drugima. Počela sam više cijeniti svaki korak i svoj i svih drugih. Počela sam dublje promišljati o mnogo toga. Mogu li reći da me život nije mazio? Ovom patnjom život me učinio jačom, naučio kako je lijepo kada si zdrav i kako sve što mogu i imam trebam više cijeniti. Naučio me da bolje razumijem one koji su u bilo kakvoj nevolji.
Sada mi više nije važno jesam li otišla na frizuru, jesam li kupila novu haljinu, jesu li mi nokti lakirani. Sada su moji prioriteti nešto sasvim drugo. Zapravo, ja nisam ona koju i kakvu me vidite sa izvana. Ja sam ona koju ne vidite, ona iznutra.
Boli me ovo današnje vrijeme, vrijeme vizualnog dojma, umjetne ljepote i maskiranja lica i kada nisu poklade i karneval. Neke klonirane face. Pitam se kuda sve ovo vodi? Žao mi je ovih nekih mladih ili starijih ljudi, pogotovo djevojaka, koje su prirodno lijepe, ali koje na tim društvenim mrežama uporno nam nude fotošopiranu ili retuširanu fotografiju sebe (valjda se tako kaže), a onda kada ih sretnem negdje na ulici, na sv. Misi ili negdje drugdje, vidim sasvim drugu osobu s drugačijim crtama lica. Nije mi jasno zašto žele biti netko drugi. Je li u pitanju nedostatak samopouzdanja ili pusta želja vanjštinom se svidjeti nekomu. Nije mi jasno što se onda dogodi kada se s tim nekim sretnu oči u oči i kada taj netko ispred sebe vidi sasvim drugačiju osobu od one koja se svakodnevno naslikava po tim društvenim mrežama. Neki bi rekli kako je Hollywood došao i kod nas. Danas se cijela industrija gradi na izgledu žene. Ali, ima ona dobra stara mudrost: Ni začina preko načina.
Odnese me razmišljanje na drugu temu, ali mislim da nisam kazala ništa što i mnogi drugi nisu zapazili. Možda i sve njih, koji žele biti netko drugi i slati preko tih mreža pogrešnu sliku sebe, možda i njih život nije mazio, ali se i dalje pitam zašto žele biti netko drugi. Možda im je to, takozvano retuširanje, potrebno iznutra, a ne izvana. Nisam protiv uporabe ove nove tehnologije, mislim da je potrebna, olakšava nam život. No, ne mogu reći da se ne zlorabi. Što se sve ne čini kako bi se dobilo što veći broj lajkova, kao da su oni mjerilo ljudske vrijednosti. Koga se laže? U prvom redu samoga sebe, a onda i sve druge oko sebe. Pitam se, zar svako pojavljivanje u bilo kakvom mediju ne bi trebalo biti popraćeno nečim konkretnim, djelima, zasluženo? No, kako se ono kaže: Sve je to život, ili da kažem onu poznatu kako je život maskenbal.
Ja želim biti ja, uvijek i svugdje, sa svojim licem i njegovim borama, bez maske, pa svidjelo se to nekomu ili ne. Neka moj osmijeh zamijeni svu moguću šminku i retuširanja. Ako me život ponekad i nije mazio, vjerojatno je i to s nekim razlogom. Kada bi se moglo vagati, ipak je više onoga što mi je u život unijelo radost. Možda me život samo učio i vodio prema pravim vrijednostima, a odmicao od zabluda i omama ovozemaljskoga.
U vrijeme došašća i radosnog iščekivanja, trebam se, u tišini, uz plamičak svijeće pripremiti za Božić, ali ne uljepšavajući svoje lice, nego brinuti se za svoje duševno stanje, jer dolazi On, naš spasitelj i otkupitelj. U njegove ruke svoj život stavljam.
 |
OdgovorProslijedi
|
