STIH I KAP MAŠTE
Stih mi šapne:
Oružje sam
Bez mača metka i štita
Nešto nudim, ništa ne pitam
U cilj uciljam
Ali ne ubijam
I kada me dave
Ne gubim glave
Eto zato
Vrijedim
Iako nisam
Sjajno zlato
Zastadoh
U kut me stjera
nekim nevidljivim oružjem
Na pisanje me tjera pa tjera
Kitim se ushitima
Zatreperim,
pišem stih
po pješčanim brjegovima
i onda ih iznenada
zapljusne val
pobrka rime
obriše moje ime
ostane samo mokar žal
Oduze mi s lica
smijalice bore
rastu mi oči
dok gledam vodeni bal
i reče mi val:
Ti sitna a veliko more
Pomislim kud sad
sanjajući pjesmu
oblikovanu rukama sna
a val mi stihove spusti
do morskoga dna
Moglo je biti bolje
ali i gore
o, more, o, more…ooo more…
More onako boemski
Šapne sebi u bradu
Svi misle kako o moru
Lijepe stihove pisati znadu
I evo kap mašte
Moja ruka u kamen piše
Trajat će valjda
do prve jesenje kiše
Onda dolazi SAE s polivačom
punom vode
Ja sam Bog poezije veli
Sage se
politi vodom kamen želi
stih mi, s vodom u zemlju ode
Ništa drugo mi ne osta
Nego počastiti novim stihom
SAE, nenadanog gosta
Oborim pogled
Zemlji niže
A Sven namršti čelo
Nebu ko pustinjski pijesak se diže
Eto usudih se
Provocirati Svena
Odmahne on rukom
Ma to je samo žena
Koja čak svoje ime, lice i mišljenje ima
I ne treba snagu vezanih rima
MILJENKA KOŠTRO 
