Na današnji dan 1991. godine pobunjeni hrvatski Srbi u zasjedi su kukavički dočekali hrvatske policajce u Borovu selu. Uslijedio je masakr, brutalno iživljavanje i krvavi pokolj. Najstariji policajac je imao 36, a najmlađi tek 20 godina. U svom svjedočanstvu preživjeli policajci ispričali su kako se na njih pucalo sa svih strana, skriveni u haustoru jedne kuće, vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad njihovim suborcem, ranjenim Josipom Culejem, bratom Stiva Culeja. Udarali su ga sjekirom po glavi do neprepoznatljivosti. Na fotografijama ubijenih i unakaženih tijela policajaca vidi se izmasakrirana glava policajca kojemu su izvađene oči, jednome je odsječena lijeva ruka, na tijelima se vide ozljede nanesene nožem, jedan policajac je zaklan, a sve je to rezultat iživljavanja agresora nad nemoćnim ranjenicima. Nije im bilo dovoljno što su već onako ranjeni umirali, nego su ih u njihovim posljednjim trenutcima života krenuli životinjski masakrirati. Sav jad je oslikan u tome što može učiniti čovjek kada prestane biti čovjekom. Stevo Culej podigao je kaznenu prijavu protiv 32 osobe i već godinama se bori za njihovo procesuiranje. Do sada je osuđena samo jedna osoba i to na sramotnih 3,5 godine zatvora.
Na današnju obljetnicu sjetio sam se “male Anje, kolonašice”, pitam se da li se ona koja je danas živa, zdrava i živi slobodna na hrvatskoj grudi otišla pokloniti dvanaestorici veličanstvenih ili je još uvijek pod traumom od svoje “strašne, brutalne i monstruozne” kolone u koju je otišla dobrovoljno svjesna da ide na sigurno i toplo mjesto na kojem joj dlaka s glave nije pala? Hrvatski redarstvenici nisu bili u koloni, čuvali su leđa jedan drugome, ali ne do toplog i sigurnog mjesta na koje će se vratiti nego do sigurne smrti u koju su otišli. Do dan danas obitelji poginulih nisu dočekale da agresori iz naroda zastupnice SDSS budu procesuirani, nisu dočekali ni da u ime njenog naroda netko osudi velikosrpsku paratvorevinu i da se jasno i glasno ispriča za počinjene zločine. A zašto i bi? Ne stavljaju njihove majke cvijeće na grobove svojih masakriranih sinova i ne dozivaju ih noću. Već 30 godina nema pravde niti bilo kakve kazne za krvnike pokolja u Borovom selu. “Mala Anja” se vratila svojoj kući, a Josip, Stipan, Antun, Mladen, Zdenko, Zoran, Ivica, Luka, Marinko, Janko, Željko i Mladen svojim kućama se nikad nisu vratili, drugi su ih donijeli u sanducima. U čast njihove smrti Borovo selo dobilo je najslavniji spomenik ikad podignut – spomenik narodnom heroju koji je naredio njihovu smrt i masakr – Vukašinu Šoškočaninu. Godine prolaze, vlast se mijenja, a žrtva i agresor izjednačeni su. Za 12 masakriranih redarstvenika vrijeme je stalo. Klanjaju im se i dalje svakog 02.05 u godini na obljetnicu smrti svi predsjednici Republike, sve vlade, svi premijeri, ministri policije i pravosuđa a procesuiran još nije nitko. Kad su u pitanju riječi, njih je uvijek previše a kad su u pitanju djela, ona redovito izostaju. Ali zato spomenik krvniku i dalje stoji …
