spremni biti sluga, uvijek će se naći gospodara.
 piÅ¡e:Prof. dr. Marko Tokić (Profesore,kad ovo Äitam nedam nikom da me ometa) svaka Äast!
Pokatkada Äovjeka zgaze vrijeme i dogaÄ‘aji, a katkad i sam se Äovjek prepusti nekoj vrsti pasivnog oÄekivanja kao da će netko drugi uÄiniti neÅ¡to Å¡to bi mu iÅ¡lo u prilog ili se tek uzaludno nada da će se sve samo od sebe rijeÅ¡iti. U tom oÄekivanju ima neke ljepote uzaludnosti, možda i neÄega uzviÅ¡enoga u patnji bezrazložno poniženoga. Jer naÅ¡e se nade uvijek uspinju prema idealnome i Äesto žude dosegnuti savrÅ¡eno. A ipak… NiÅ¡ta ne ide bez naÅ¡e aktivnosti i predispozicije i okolnosti sve se može poklopiti, ali ako nedostaje naÅ¡a aktivnost, ako nedostaje naÅ¡a spremnost da vlastito ponaÅ¡anje podvrgnemo ostvarenju naÅ¡ih želja teÅ¡ko će se željeno dogoditi samo od sebe i samo po sebi. Volja je onaj kljuÄni element koji je ugraÄ‘en u svaki uspjeh. Ona je uistinu oÄitovanje naÅ¡e spremnosti da se žrtvujemo za vlastite ciljeve, no Å¡to ćete – u svijetu u kojem jesmo postoji i dijalektika posluha (Kastore, dragi!): najlakÅ¡e k cilju podvita repa. I tako se ostvaruju osobni ciljevi: i za nas se tako peÄe, masna kobasa. Ne diraj. Ne talasaj. Dobro nam je ovako. Malo se žuga, malo kukomaÄe, malo kmeÄi, malo jeÄi, zerku prigovara, ali ne diraj, dobro je… Može i gore.
Ako ste spremni biti sluga, uvijek će se naći gospodara. Samo slobodan Äovjek koji se otima zovu lonaca misirskih može izvesti narod iz ropstva zlopatna, samo onaj koji je spreman sve staviti na kocku, možda i stoga jer nema Å¡to izgubiti, može se upustiti u avanturu hoda prema slobodi. A drugi? Drugi će Äekati. Možda jednoga dana. Bože ćeri da te car uzme…
JuÄer se sjetih, dana kada se slavio Bog na zemlji. Hodao je od grada do grada i mahao, mahao dok su ga oÄi mogle gledati. Bio je jedan i jedini, neponovljivi, voljeni, najveći sin naroda i narodnosti. Bio je to Bog ljubomoran, nije se smjelo slaviti druge bogove osim njega jednoga. Neki su, doduÅ¡e, danju pjevali Njemu, a noću nosili djecu na krÅ¡tenje. Nekima je bilo dobro, toliko dobro da im i danas rastu zazubice kad ga se sjete. U svibnju mjesecu svome su Bogu nosili diljem zemlje poruku obožavanja, a tu veÄer tisuće izabranih sretnika (mladića i djevojaka) plesalo je na stadionu JNA u Beogradu, njemu u Äast. Bogu svom. A on, nježan i milostiv prema onima koji ga se boje prihvatio bi tu poruku, barem tu noć: i zahvaljio svima, dljugovima i dljugaljicama (pa ma kako to kajakavski zvuÄalo zanavek). A bio je pravedan prema neprijateljima svojim. Milosrdan i milostiv, budući da nisu vjerovali u njega, nego u, zamislite, Boga na nebesima: on ih je Å¡to hitnije slao Bogu na istinu: tisuće, stotine tisuća, ako treba i viÅ¡e… U poÄetku mu je tih krvnih žrtava trebalo viÅ¡e, kasnije neÅ¡to manje, tek tu i tamo kad ih se sjeti. Neke Äak on nije i tražio, ali su mu ih njegovi svejedno prinosili, makar po koju u dalekom svijetu (a može i bliže, nije problem).
I danas tog Äovjeka-Boga slave (I poslije Tita Tito) i hodaju od nemila do nedraga, zazivaju ime njegovo. ÄŒudom se, ti isti Äude, onim jadnicima u Sjevernoj Koreji (i ne mogu se naÄuditi), kada su plakali za Kim Il (Sunogom, Ilom, Mao Ce Tungom, Staljinom, Lenjinom, ÄŒauÅ¡eskuom, Hitlerom, Musolinijem, Pavelićem, Mihajlovićem… po nekog sam i nepravedno ubacio, kao Niko KovaÄ neke u reprenzetaciju). A oni i dalje revu kao Vujevići na Poljudu, i idu od Kuće cvijeća do drveća i Kumrovca i jajca i zavnoha i avnoja, i proboja i skoja – niÅ¡ta ih ne smije iznenaditi. PlaÄu i kukumaÄu, ustani Joža… Zaboravili su da ni ban nije ustao makar smo ga zvali. Ni Zrinjski nije ustao makar je vikao: Za dom, za dom i k vragu smrt… I joÅ¡ nam djecu truju kako je tada bilo bolje, i da su i danas politiÄari ko i on. Možda i jesu, ne kažem da ne bi bili, ali im je rok trajanja ipak donekle ograniÄen, pa se moraju dovijati ovako ili onako, ne bi li ih opet izabrali, a on se nije dao smesti izborima, kad su ga jednom izabrali on se svim silama potrudio stvoriti kult (nedodirljiv, nesmjenjiv, vjeÄan – bog!!! i batina).
Uronih duboko u proÅ¡lost, a joÅ¡ sam rekao ta tko da se viÅ¡e bavi svime Å¡to je bilo, ne možeÅ¡ ispratiti ni ovo Å¡to se trenutno dogaÄ‘a: popis puÄanstva (bio i proÅ¡ao: joÅ¡ nema rezultata); izbori bili i proÅ¡li: …). Ovo je zemlja u kojoj sve bude i proÄ‘e. I opet.
Istina je da je ponavljanje majka znanja, ali jednu godinu u Å¡koli valjalo bi ne ponavljati, pa bi dobro bilo da nam se ni povijest ne ponavlja.
Ovi naÅ¡i u Hrvatskoj rijeÅ¡ili probleme i mimohodat će i u Knin će doći – a, narod će opet, Äini mi se, u ÄŒavoglave – na dan zahvalnosti.
I baÅ¡ mi se sve neÅ¡to sviÄ‘a Å¡to radi ova naÅ¡a predsjednica, od Jasenovca do Bleiburga (pokazuje da se može iskazati poÅ¡tovanje žrtvama i ostaviti povijest povjesniÄarima, nadam se, onima koji to jesu). I sve ovo drugo, ide kako bi trebalo. Ali… Ne bih ja bio, da ne vidim. NeÅ¡to mi ovo sa Å eksom nije sjelo. UnatoÄ svim zaslugama i objavama priloga za bolju proÅ¡lost (po tiskovinama) joÅ¡ uvijek mi u glavi zvoni ono: locirati, identificirati, uhititi i transferirati – pa mi se sve nekako Äini da bi, Å¡to se Å eksa tiÄe, najbolje bilo: locirati, identificirati i degažirati Å¡to dalje (od predsjednice). bpz.ba