Ministar Kovač je Pusićki svojim lošim komuniciranjem, dao povod da raspravu sa esencijalnih pitanja, skrene na banalnu polemiku i još k tome ispadne čak i principijelna.
Aktualna hrvatska Vlada i prije svega lideri saborske većine, morali bi biti puno precizniji u obrazloženjima svojih političkih postupaka. Prvi razlog je nužnost jasnih poruka svome biračkom tijelu i milijunima Hrvata koji su čekali promjenu političke paradigme u zemlji, poruka iz kojih će se vidjeti sva dubina političkog zaokreta i osuda neprijateljskih politika i njihovih nositelja. Drugi razlog, jednako bitan, je postojeća golema neravnoteža u javnosti, koja je usprkos tome što su preuzeli vodstvo države i dalje izrazito neprijateljski raspoložena prema Domoljubnoj koaliciji i Mostu. Naravno, ne govorim o realnom raspoloženju milijuna Hrvata već o dirigiranoj javnosti, kao izrazu stanja medijskih objava. A takva javnost je onda povod i alibi nositeljima antihrvatskih politika za nastavak promocije tih politika pod najrazličitijim izgovorima i povodima putem svojih medijskih kanala.
Uzmimo za primjer kandidaturu Vesnu Pusić za glavnu tajnicu UN.
Ministar Kovač je Pusićki svojim lošim komuniciranjem, dao povod da raspravu sa esencijalnih pitanja, skrene na banalnu polemiku i još k tome ispadne čak i principijelna.
Ne može se reći da u njenoj reakciji na riječi ministra Kovača nema utemeljenja. Naime, umjesto da ministar Kovač, kao jedan od stupova hrvatske vanjske politike, uz predsjednika Vlade i predsjednicu Republike, jasno i glasno promovira stav da ova Vlada mora poništiti kandidaturu Vesnu Pusić za glavnu tajnicu UN, jer je protagonist potpune neprihvatljive politike prema hrvatskom narodu, Kovač Pusićki šalje poruke da „razmisli o svom ponašanju“ zbog njenih kritika Oreškovićeve vlade.
To je posve usporediva pogreška s proceduralnom pogreškom istražnih organa i državnog tužiteljstva, zbog kojih sud višestrukog ubojicu mora osloboditi, jer su mu – dali alibi banalnom pogreškom.
Točno tako izgleda Kovačeva javna poruka.
Ljudi koji su glasovali za Kovača, iz takve poruke mogu utemeljno pretpostaviti, da Kovač poručuje Pusićki, da se malo primiri, pa da možda neće biti problema oko kandidature. Takvom porukom u biti Kovač, svjesno ili ne, amnestira Pusićku od svih šteta koje je uradila hrvatskom narodu, ali i daje povoda za razbuktavanje sumnji u stvarne namjere ove hrvatske Vlade, što će upravo potenciratiti Pusićkini mediji.
Je li to Kovač zapravo želi?
Vjerojatno ne, ali, tako ispada i u tom slučaju on je taj koji mora razmisliti kakve poruke šalje.
Miro Kovač je svojim prvim postupcima na mjestu mnistra vanjskih poslova dao naslutiti da je vanjska politika ove Vlade usmjerena na potpunu promjenu smjernica i vraćanja hrvatske nacionalne politike u cjelini – njenim praiskonskim ciljevima i načelima. Rijetko je koji ministar u Oreškovićevoj Vladi tako snažno zakoračio u svoj ministarski mandat i Kovač za to zaslužuje pohvale.
Iako je izvan svake sumnje vrhunski intelektualac, iskusni diplomat i poliglot, Kovač inače ima problema u javnoj komunikaciji, čime svoje realne i visoke rezultate i osobne reference često prilično relativizira, pa i banalizira. Kao u primjedbi, nekoj vrsti vrlo neuspješnog komplimenta Bujancu tijekom nedavne emisije Bujica, da posjeduje „enciklopedijsko znanje.“
Svaki poluinteligentan čovjek zna da čitav niz podataka koje je Bujanec iznio u toj emisiji o detaljima Kovačevih putovanja, susreta ili razgovora, nikako drugačije nije mogao dobiti nego od – Kovača samoga ili njegovih suradnika, naravno, uz njegovo znanje ili na njegov poticaj.
Isticati to što netko raspolaže tim podacima u emisiji u kojoj si gost kao vrhunsku intelektualnu referencu, je prozirno i neprilično podilaženje, a komplimenti takvoga tipa Bujancu, zapravo srozavaju i ministra i samoga Bujanca, koji nikada nije ni pokušavao izgraditi profil suptilnog intelektualca.
Bujanec je postao brand kao medijski ratnik i tako je prepoznat.
Vratimo se komunikacijskom gafu s Vesnom Pusić.
Pusićkine riječi: „Moj način rada je da pristojno i argumentirano kritiziram ono što ne valja i da se zalažem za građansku Hrvatsku, protiv svakog oblika ekstremizma i mržnje. Oni koji tvrde suprotno su do sada trebali shvatiti da me se ne može politički ucjenjivati, jer je takav način komunikacije ispod svake razine“, su potpuna laž, ali zvuče opravdano i realno u odnosu na pogrešnu poruku ministra Kovača.
I u ovim riječima ministar Kovač ima temeljni razlog za političku eliminaciju kandidature gospođe Pusić u ime Republike Hrvatske. Ona ne laže jedino da se zalaže za građansku Hrvatsku, ali u tome, naravno nije izrekla, da je ona izraziti protivnik, pa i neprijatelj Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda. Jednostavno, Pusićkina kategorija „građanske Hrvatske“ može biti dio političkog, demokratskog ili medijskog dijaloga, polemika ili različitih nezavisnih projekata, ali ne može biti službena državna politika.
Jer Pusićka po svaku cijenu nastoji eliminirati hrvatski nacionalni identitet i zamijeniti ga apstraktnim, anacionalnim građanskim identitetom.
A to je u potpunoj suprotnosti s ustavnim temeljima Republike Hrvatske, uz to što je teorijski posve neutemeljeno, jer građanski identitet jedino i isključivo može biti sekundarna izvedenica iz nacionalnog političkog identiteta.
Vesna Pusić je kao ministrica vanjskih poslova u okviru službene vladine politike upravo provodila politiku dekonstrukcije nacionalne države i uspostave apstraktne građanske države, koja ni teorijski ni praktično ne postoji, niti može postojati, pa se iza takve zvučne deklaracije zapravo krila – antihrvatska politika.
Zbog toga je posve nebitno kritizira li Pusić ovu Vladu, jer na kritiku ima pravo, kao u ostalom i svaki državljanin Republike Hrvatske, pogotovo i utoliko više ukoliko je glasovao za stranke koje su formirale ovu Vladu.
Da Pusić ne znam što radi u ovome trenutku, Oreškovićeva vlada, Most i Domoljubna koalicija – moraju poništiti kandidaturu Vesne Pusić za glavnoga tajnika UN.
To je minimum koji duguju svojim biračima, a sve ostalo je prijevara.
Obrazloženje mora biti sankcija političke simbolike i nedjela Vesne Pusić, a ne sankcija formalne pogreške Milanovićeve Vlade, pogotovo što je ta pogreška i sama izvanjska posljedica duboke antihrvatske političke ideje i programa koji je provodila ta Vlada.
Zbog toga su obrazloženja izuzetno važna.
