kad bi ti
znao
s koliko nježnosti
ime tvoje šapućem
jezikom slovca
dotaknem
hrbat im nepcem
pomilujem
dahom ih vrelim zakrilim
oble trbuščiće pomazim
pa jedno po jedno progutam
u coklo ih kostiju zazidam
da poslije mene
i tebe
opstanu
vjekov’ma
ne istrunu
na spomen onima
što kunu se
u ljubav što curi
iz očiju
pa prkosi životu
kad sretnu se
dvoje
što zrakom se
mirišu
nego sva ponosna poskoče
k’o vitki se jablani osove
pa se u rijeci ogledaju
dok drozdovi im
u granama
pjevaju
a rijeka
rijeka
podivlja
jer to je njena
sudbina
u harfu od šaša zacilinče
korijenje im bijesom
oplahne
k’o udova zaleleče
zvukom tužnih violina
kao da je uplakano srce
ostavljeno
u njima
jer voljenih se dvoje
izgubiše
u uzburkanoj rijeci
sudbine
oni ostadoše
a rijeka proteče
kroz presahle kanjone
ljubavne
što obale im svjedoče
da ljubav nije
za prazne dlanove.
