Mrlje hrvatske košarke iza kamere

Vrijeme čini svoje, nekadašnja hrvatska košarka doima se puno boljom od ove današnje – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog rezultatskih dometa.

Piše: Zoran Čutura

Prošli tjedan dobio sam poziv za kavu – za početak se radilo samo o kavi – na kojoj se razgovaralo o košarci. Što je samo po sebi već dovoljno neobično, jer se na sve manje kava razgovara o košarci. A još je neobičnije to što se razgovaralo o nekim košarkaškim vremenima koja su iza nas. Poziv je stigao od dva mlada gospodina koja ulaze u projekt snimanja dokumentarne serije o povijesti hrvatske košarke, pa su u ispipavanju terena i traženju sugovornika došli i do mene. Među prvima… Što apriori smatram komplimentom, ali u toj priči postoji i puno zamki, što je i dotični razgovor pokazao.

U prvom je redu pohvalno to što netko ima ideju, volju i želju za snimanjem takve serije, u drugom je redu pohvalno što je netko našao način da uzme lovu od Hrvatske televizije (ta bi serija bila vanjska produkcija za HTV), tu nema ničeg spornog. Pa onda, na valu nekakve nostalgije za “starim, dobrim vremenima”, koja nisu bila nešto naročito dobra, ali vrijeme čini svoje, nekadašnja hrvatska košarka doima se puno boljom od ove današnje – ako ni zbog čega drugog, a ono zbog rezultatskih dometa – kao što se i puno toga drugog čini boljim.

Prodavanje prošlosti je postalo silno popularno, što dokazuje i aktualna igrana serija Crno-bijeli svijet. Čiju sam posljednju epizodu, za mene posljednju, odgledao puno prije kraja serije… Ali, nisam tu ja mjerilo, nego kompletan gledateljski korpus, a taj korpus itekako polemizira o seriji, što bi značilo da je postigla svrhu. Čak me neki dan i Roko Ukić, pametan i drag dečko, usput zainteresirao pitao: “Je li to doista bilo tako na početku osamdesetih?” Ne, nije bilo tako, ali nisam znao objasniti kako je točno bilo.

Kako u tri rečenice da objasnim formativni period svog života? U kojem sam išao u školu, završio školu, služio tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju, oženio se, dobio potomke, bavio se sportom (dosta uspješno, reklo bi se), grad u kojem sam živio se dramatično transformirao, a zahvaljujući stalnim putovanjima, slušao sam glazbu (oko koje se, zapravo, cijela serija i vrti) koja još nije ni bila stigla do Zagreba, i na čijim je temeljima s određenim zakašnjenjem i nastao taj famozni, mitski Novi val.

Socijalizam s ljudskim likom

U Zagrebu je zanos na bazi novootkrivenog “socijalizma s ljudskim likom” trajao dosta dugo – sve do Univerzijade 1987. godine, kad je transformacija Grada manje-više završena i postao je “miteleuropskim”, kakav je bio prije socijalizma i kakav je danas. Stanje duha ne može se svesti u okvire igrane serije. U nju ne stanu i glazba, i bijeli šal Miroslava – Ćire Blaževića, i kartanje u dvorani tri sata prije početka Ciboninih utakmica zbog dobrih sjedala, i dva izgubljena finala Lige prvaka odbojkaša Mladosti, i tri sjajne žarulje u ulicama koje je prije osvjetljavala jedna mutna žarulja, i 50.000 ljudi na Maksimiru zbog kvalifikacija za prvu ligu, i svjetski ilustratori/crtači Mirko Ilić i Igor Kordej, i heroinska proza Ede Popovića…

Kako je sport vrlo specifična ljudska djelatnost, u kojoj stanje na semaforu točno i nepogrešivo razdvaja pobjednike i gubitnike, autori ove, ili bilo koje druge, serije o sportu i košarci – vrlo teško mogu napraviti odmak od službene i općeprihvaćene istine. O povijesti košarke moraju pričati pobjednici, a ego pobjednika je takav da gubitnici neće biti spomenuti. Makar gubitnik u sportu mora biti dostojan suparništva, jer pobjeda nema nikakvu težinu.

Lijepo sam upozorio autore serije – naš službeni razgovor (ako do njega dođe) neće biti ni blizu onom neslužbenom, koji smo vodili uz kavu. I ja se moram držati osnovne narativne linije, one koja potkrepljuje službenu košarkašku povijest. Bio bih neka crna ovca, neki budalaš, neki nezadovoljnik koji smatra da mu je život ostao nešto dužan, kad bih izašao iz okvira očekivanog. Od sportaša se, uostalom, i očekuje da govore “lopta je okrugla”, “igramo protiv odličnog suparnika, koji je pokriven na svim pozicijama”, “na početku je rezultat 0:0″, “dat ćemo sve od sebe, to je najvažnije”, “ispričavam se navijačima zbog loše igre”… No, za potrebe ovog teksta mogu si dozvoliti da evidentiram ono što bih želio vidjeti kao dio te serije – u 10 ili 12 epizoda može se obraditi puno toga.

Zašto u Draženovoj dvorani u Zagrebu ne visi umirovljen dres Nikole Plećaša, jednog od najvećih igrača koje je Hrvatska ikad dala? On, doduše, nije igrao u Ciboni, ali je igrao u Lokomotivi, koja je bila pravni prethodnik Cibone, i osvojio je prvi međunarodni trofej za klub u novoosnovanom Kupu “Radivoja Koraća”. Za “Svetog Nikolu” četrdesetak poena u vrijeme kad još nisu bile uvedene “trice” bila je norma, a bio je prva velika sportska zvijezda tadašnje SFRJ (uz nogometaša Dragoslava Šekularca) u doba kad taj termin još nije bio ni poznat kod nas. A usput bi bilo lijepo obraditi i period kad Nikola u svojoj Hrvatskoj i svom Zagrebu nije mogao naći posao…

Majstorica u Å ibeniku

Jesu li Zimske olimpijske igre u Sarajevu doista razlog zbog kojeg je Šibeniku oduzeta titula prvaka osvojena na parketu u trećoj utakmici finala doigravanja protiv Bosne 1983. godine? Sudac koji je tada dosudio osobnu grešku Sabita Hadžića na Draženu Petroviću, a poslije čega je Dražen ubacio oba slobodna za pobjedu, još je živ, srećom – to je Ilija Matijević. Vrlo su mi živa sjećanja na te događaje, na sramotna izvještavanja poslije te utakmice, na kontroverzne izjave protagonista, na dokazivanja kako je taj prekršaj napravljen unutar vremena. Uzalud je Ilija dokazivao sve to… Za vrijeme mog aktivnog rada u košarci, igračkog i novinarskog, skandaloznijeg događaja se ne sjećam. Bude li se u znoju i mukama sudionici te priče? Trebali bi… Ali, bojim se da svi oni imaju obraze debele poput đonova na cipelama.

Kako je bilo moguće da Cibona osvoji samo jedan od četiri moguća naslova državnog prvaka u doba Draženovog igranja? Ja si utvaram da to znam, ali bi mi sjajno došlo objašnjenje nekog neutralnog – vjerojatno su moja “insiderska” saznanja i zaključci zamućeni osobnom perspektivom.

Što se to točno događalo na Olimpijskim igrama 1972. godine u Munchenu, kad su tadašnji jugoslavenski reprezentativci odbili igrati u razigravanju od petog do osmog mjesta nakon što je otkriven doping kod Portorikanaca, pa su se potom ipak predomislili? Čime su im zaprijetili i tko im je zaprijetio? Čime se tada prijetilo neposlušnim sportskim pregaocima? Golim otokom? Zabranom odlaska u inozemstvo? Kakva su to vremena prijetnji i ucjena bila? Jedini koji je ostao dosljedan u odluci tada je bio Ljubodrag – Duci Simonović, poslije eliminiran iz reprezentacije. Sjećam ga se kroz maglu, tek sam počinjao s košarkom kad je on bio na vrhuncu – veličanstven igrač, koji je jednom fintom znao i mogao pomaknuti cijelu obranu suparnika.

Kako je moguće da su u trenutku raspada SFRJ hrvatske klubove vodila točno dva hrvatska trenera – Cibonu Mirko Novosel i Zagreb samouki Boško – Pepsi Božić? Zašto nije bilo više domaćih trenera? Tko je za to bio odgovoran, tko im nije dozvoljavao razvoj i rad, tko ih je kočio? Posljedice tog usporenog razvoja trenera hrvatska je košarka trpila dugo, trpi ih i danas. Paušalno ću pobrojati imena srpskih trenera koji su vodili hrvatske klubove u drugoj polovici osamdesetih – nekog ću sigurno zaboraviti, ali bez zle namjere: Dušan – Duda Ivković, Zoran – Moka Slavnić, Vladimir – Vlada Đurović, Borislav – Bora Džaković, Dragan Šakota, Ranko Žeravica (pripremni period sa Splitom netom prije rata), Božidar – Božo Maljković…

A gdje su nam ‘playevi’?

Zašto u Hrvatskoj košarci postoji kronični deficit organizatora? Čak i oni koje imamo nisu klasični “playevi”. Marko Popović, Roko Ukić, Rok Stipčević… su i strijelci i organizatori. Pa onda u reprezentaciji moramo imati naturaliziranog Amerikanca na toj poziciji, a ni u klubovima ih nema. Vraćajući se unatrag, možemo dodati još Alena Gregova, Vladu Alanovića, Ivicu Marića (možda je čak i najbliži onome što imam na umu; samo što je iz Bosne i Hercegovine), Aleksandra – Acu Petrovića… Velika je šteta što Zoran Planinić u reprezentaciji nije igrao na onoj razini na kojoj je igrao u klubovima, što ga je frustriralo, uvijek mi se sviđao kao igrač.

Ako me itko uspije uvjeriti kako je to profil i kalibar Aleksandra – Saleta Đorđevića, Miloša Teodosića, Stefana Markovića, Željka Obradovića – izdanaka srpske škole – svaka mu čast. Nekako sam si utuvio u glavu da taj problem postoji još od pojave Magica Johnsona u osamdesetima, i da je netko jako mudar tada rekao “otpisivat ćemo sve igrače od 180 centimetara i tražit ćemo organizatora od dva metra”. Možda i nisam u pravu, ali to je moja teorija.

Bilo bi zanimljivo čuti i vidjeti kako autori obrađuju ove “temice”. A još bi im ostalo pola epizoda da se bave mitovima i legendama, onakvima kakvi su ušli u kolektivnu memoriju. Ali, bojim se da je to nemoguće i neizvedivo. Tko će biti dovoljno hrabar da otvoreno priča o tome? Ja prvi neću, iskreno priznajem. Ma, možda nije ni važno. Važno je da netko ima ideju, volju i želju za snimanjem takve serije i da je našao način da uzme lovu od HTV-a. bpz.ba