Od države s tri prepoznate nepoznate sad bi neki pa i naÅ¡ bivÅ¡i, žali Bože predsjednik, htjeli skrojiti jednadžbu s joÅ¡ nekoliko nepoznanica. Tri duÅ¡e dva tijela – nigdje odijela. LuÄ‘aÄka koÅ¡ulja i doktori luÄ‘i od pacijenata.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Svijet je ponovno u grÄu. Svjetloslike s naÅ¡e dalekovidnice priÄaju priÄe u koje viÅ¡e nitko ne vjeruje. Gotovo kao da smo u virtualnom svijetu igrica. Tu pored nas stotine tisuća ljudskih sudbina tutnji u nepoznato. Znaju li makar oni kamo idu?
Manipulacije vijestima, ljudskim stradanjima i gledateljima i sve je kao neka iznova dobro režirana drama. Gotovo da pomisliš da Orson Welles ponovno uvodi vanzemljace u igru. Pranje mozgova i priprava za idući veliki potez. Napraviš problem i riješiš problem. Usput zaradiš.
S jedne strane ono je Å¡to je vidljivo: vidiÅ¡ migrante, ali ne vidiÅ¡ igraÄe. Oni koji iza velikih Å¡ahovskih ploÄa povlaÄe poteze. Ne vidim mape, rekao bi Radovan Karadžić, srpska se delegacija povlaÄi (s pregovora). Tko su lutke na koncu a tko moćna gomilica? I Å¡to smo to mi zavaljeni u svoje fotelje nemoćni pred onim Å¡to se dogaÄ‘a? Psi laju a karavane prolaze. Lice se zemlje mijenja.
Tko dolazi u Europu? I što slijedi u idućim vremenima? Jesu li nam poslali džihad ratnike ili uistinu stižu ljudi gladni boljeg života (bijeloga kruha)?
I tko ih Äeka u sumnju skriven? U strah zaogrnut? I kako će s njima ona koja je zaboravila vlastiti iskon: Europa bez duÅ¡e.
Hladna i beznadna. Bez duha. Ne zna kamo? Izgubila pravac. Izgubila smjer. Izgubila cilj. Ili, možda ima ih koji znaju? Možda nam dokazuje krizom da je potrebno jedinstvo države i njezina unitarizacija.
Je li ovo kraj Europe slobodnih naroda?
I poÄetak globalistiÄke utopije jedinstva. Mekdonaldizacija svijeta. SvoÄ‘enje na isti nazivnik.
Utopije ma kako lijepo opisivane uvijek su opasne. Eldorado za naivne. I grabež za vladare i moćnike. Je li pohlepa osim srca pojela i mozak?
Mnogo je pitanja, a malo dogovora. Ono Å¡to znam i Å¡to nas je povijest nauÄila nasilno je ostvarenje fikcija uvijek vodilo u tragediju ljudskoga roda.
U Bosni ništa nova. U Hercegovini sve isto. Svi su nam krivi. I mi zera. Možemo li išta? I ono što je do nas?
A svijet iznova plete priÄe u preustroju, mijenja se, vele, ustav i izborno zakonodavstvo. Svi žude promjene. I svi drže fige u džepu. Iskustvo uÄi da promjene mogu biti i nagore. Osobito to dobro znaju lijeÄnici. No, ovaj je bolesnik na izdisaju. Je li dodirnuo donju mrtvu toÄku kad ne može biti gore? Ah, koja osrednjost, rekao bi mi Stanislaw Jerzi Lec.
Naime, ono Å¡to me zabrinjava o Bosni i Hercegovini ponovno govori Mesić. Doveli ga na neko sijelo. I priÄa Äovjek.
ÄŒudo nad Äudima: Bosna i Hercegovina i Mesić kao ideolog novih vremena. ViÅ¡e entiteta? Ćega, ba?!
-Više entiteta – viće Mesić…
Od države s tri prepoznate nepoznate sad bi neki pa i naÅ¡ bivÅ¡i, žali Bože predsjednik, htjeli skrojiti jednadžbu s joÅ¡ nekoliko nepoznanica. Tri duÅ¡e dva tijela – nigdje odijela. LuÄ‘aÄka koÅ¡ulja i doktori luÄ‘i od pacijenata.
Ovih dana se prisjećamo uzvika: – Obadva, obadva!!! Obadva su pala.
Jedan je.
Ovaj drugi, lako ćemo… Uvijek je frajer prije bitke, kad doÄ‘e gusto viÄe susjedu: – Å araj, malo…
Kao da nitko ne zna stare Å¡toseve.
Samo kad treba šarmeri bez pokrića ne nalaze rješenje. Za rješenja je potrebno mnogo rada, puno pameti i zrno sreće.
Obadva! Obadva!!! Obadva su pala…
