Istog datuma, 9. svibnja 1995. godine, ostatke stare Franjevačke crkve u Mostaru, posjetio je i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. 9. svibnja 1995. godine na treću obljetnicu bombardiranja, a samo tri mjeseca prije uklanjanja i posljednjih ostataka spaljene, stare Franjevačke crkve, za vrijeme svečane večernje mise koju je predvodio župnik fra Dane Karačić, u dvorištu-klaustru Franjevačkog samostana, uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika i naših franjevačkih prijatelja te pjevanje pjevačkog zbora sv. Cecilija, ovako smo se oprostili od naše stare crkve.
SPALJENOJ CRKVI U SPOMEN
U tišini bola opraštamo se od tebe. Skupljeni na ostacima nekadašnjeg života, želimo ti svojom nazočnošću iskazati odanost i iskrenu djetinju zahvalnost za tvoju ustrajnu majčinsku ljubav u čijem zagrljaju dugi niz godina pronalaziš odgovor na vječna pitanja. I dok te promatramo devastiranu, opustošenu, u misao nam se vraćaš u svojoj punini, veličanstvenoj otmjenosti i pobožnoj skromnosti. Na tvome ognjištu žalosni, nekoć, nalaziše radost, nesretni spokoj, bolesni zdravlje, a izgubljeni u grijehu novi život. S tobom provedosmo najsretnije dane života. Ponajprije kao novorođenčad u odjeći kršteničkoj, zatim kao prvopričesnici u ozračju tvoga bića odgovorismo na Kristov poziv: „Dođite k meni maleni!“
Dani prolaziše, godine se smjenjivaše, a zajedno s njima i generacije. Jedni sinovi tvoji dadoše vječne zavjete i napojeni duhom s tvoga vrela postadoše ribarima ljudskih duša. Drugi, pak, postadoše supružnici ovjenčani do smrti krunom tvoga blagoslova. I svatko krenu svojim putem vraćajući se uvijek nostalgično s radošću i ponosom u svoju rodnu, u svoju najdražu crkvu sv. Petra i Pavla. Pamtimo te veselu i raspjevanu zborom „Marijinih anđela“, „Talambasima i Žicarima“ i uvijek krasnim zborom „Sv. Cecilija“. Pjesma, svirka, molitva, radost Božjeg stvorenja i zajedništvo u istom Duhu, neraskidivo povezani ispunjavaše stare, drage stranice životnoga spomenara ispod čijih redaka stajaše tvoj potpis.
Dok nam sjećanja naviru na zatvorene oči, krijepi nas utjeha i ponos što smo dio tebe. No, ipak naš pogled neminovno se zaustavlja na tvojim krhotinama i ruševinama, na ostacima našeg života i naših dragih uspomena koje će uskoro biti otklonjene do zadnjeg komadića sjećanja. I nići će neka nova čuvateljica snova, neka nova skrbnica naših neispunjenih životnih riznica. Uz tebe će život graditi neka nova djeca, a mi, noseći tebe u srcu, pokušavat ćemo te oživjeti staru i dragu, u nečem posve novom. Vjerujemo u uspjeh jer ti si nas naučila vjerovati. S neba ćemo dobiti blagoslov zagovorom mnogih tvojih sinova i kćeri koji se tijekom ove tri godine preseliše u vječnu luku spasenja. Tvoj je život sazdan i u stanovnicima neba i zemlje. Živeći u njima i živeći u nama, živjet ćes vječno jer ono što se voli nikad ne umire.
Alena Jurić, danas dr. sc. Alena Jurić, izvanredni profesor
*** Tekst je prepisan iz glasila FRAMOST, Mostar, svibanj 1996., god.1.,broj 2.. Molimo Vas da prilikom preuzimanja teksta navedete izvor istog. Unaprijed velika hvala!!
Framost.com
