Prikaz knjige: Benedict Curipeschitz, Itinerarium der Botschaftsreise des Josef von Lamberg und Niclas Jurischitz nach Konstantinopel 1530/ Benedict Curipeschitz; aus einer gleichzeitigen Handschrift neuherausgegeben von Eleonore Lamberg-Schwarzenberg, Verlag und Druck der Wagner’schen Universitaets-Buchdruckerei, Innsbruck, 1910.
Knjižica slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića „Itinerarij ili putopis izaslanstva kraljevskoga veličanstva u Konstantinopol turskomu caru Sulejmanu. Godine 1530.“ objavljena je na njemačkom jeziku 1531.
Premda je, zbog prvorazrednih podataka o progonu, etničkom čišćenju i genocidu što su ga Osmanlije počinile nad hrvatskim narodom, iznimno važna za hrvatsku povijest, Kuripešićev putopis nikad nije cjelovito preveden na hrvatski jezik.
Kasnija austrijska izdanja interpretativno su prilagođavana potrebama bečke politike, a srpski prijevodi posve su naravno usklađivani sa srbijanskim političkim probitcima.
Kuripešić je rođen početkom XVI. stoljeća u Štajerskoj, a putopis mu je nastao tijekom putovanja izaslanstva cara Ferdinanda I. sultanu Sulejmanu II. radi sklapanja primirja. Na čelu izaslanstva su bili namjesnik Kranjske Josef von Lamberg i nasljedni komornik u Hrvatskoj Nikola Jurišić, koji su pokušali kod sultana dogovoriti povlačenje Turaka iz Hrvatske i Ugarske. Kuripešić je u tom izaslanstvu, što je 1530./1531. putovalo iz Beča u Carigrad i natrag kroz Bosnu, bio tumač za latinski jezik, a svoja zapažanja na tom putu objavio je u Itinerariju.
Tri vjere
Na putovanju je registrirao ponajprije to da se Hrvati ne mire s osmanskim osvajanjima i otimanjem teritorija, ponajprije onoga zapadno od rijeke Vrbasa, područja koje će kasnija historiografija prozvati Turskom Hrvatskom, a koju on svrstava u t. zv. Donju Bosna, inače „slabo obrađenu zemlju zato što ju plijene Hrvati“. Ta se Donja Bosna, tvrdi, prostire od rijeke Une do grada Vrhbosne.
U Bosni je nakon turskoga zaposjedanja našao tri naroda i tri vjere – katoličke Hrvate, pravoslavne Srbe i Turke – poturice. „Prvi su starosjedioci Bosanci, oni su rimokatoličke vjere. Njih je Turčin kad je osvojio Bosnu ostavio u njihovoj vjeri“. Dakle, prije osmanskoga zaposjedanja u Bosni nije bilo drugoga naroda, osim katoličkih Hrvata.
„Drugo su Surffen, koje oni zovi Vlasima ili martolozima. Došli su iz Smedereva i grčkoga Beograda, a vjere su sv. Pavla.“ Kuripešić jasno zapaža kako je pravoslavni element u Bosnu stigao tek s Turcima kao njihove pomoćne vojne postrojbe ili radna snaga koja je naseljavana na ispražnjena hrvatska područja.
„Treći narod su pravi Turci. Oni vrlo tiranski vladaju kršćanskim podanicima.“ Karakter osmanske vlasti očito se ni pet stoljeća kasnije ništa nije mijenjao, što se danas najzornije očituje u pokušajima „pravih Turaka“ t. zv. Bošnjaka muslimana, da potpuno ovladaju hrvatskim narodom u Federaciji BiH.
Nema dragovoljnoga turčenja
Kataklizmičke razmjere progona Hrvata, što ih je zabilježio, vidljivi su na brojnim primjerima praznih i srušenih kuća u pojedinim mjestima. Tako primjerice, navodi, mjesto Zablaće, koje je „nedavno imalo 80 kuća, sad ima samo 7 do 8“ ili pak donedavno veliku varoš Blažuj, u blizini današnjega Sarajeva, koja je svedena na samo desetak kuća.
Registrirao je i otimanje hrvatske djece: “Te večeri dođoše i Turci, iza nas, u selo Kruščicu gdje smo konačili, vodeći oko dvadeset sirotih i bijednih kršćana – djece, dječaka i djevojčica, koje su otprilike prije šest do sedam dana uhvatili.”
Bilježi također trgovinu hrvatskim robljem: “Kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, mimo nas tjerahu, kao stoku petnaestak dječaka i djevojčica jer ih na tržištu ne mogaše sve prodati.”
Turci su, piše, godišnje iz svakoga mjesta ili kraja uzimali treće, četvrto ili peto muško dijete, samo ako je bilo lijepo i okretno. Od roditelja uzimaše, ako su imali i samo jedno dijete.
Otimanjem djece, batinanjem, ponižavanjem, rušenjem crkava i masovnim ubojstvima te nepodnošljivim nametima, poput poreza na svaku glavu stoke, na svaku njivu, vrt, livadu, vršaj te na svaka vrata u kući prisiljvali su ih na odlazak ili promjenu vjere.
Dragovoljnoga turčenja nije vidio, izuzev, kako kaže, „onih koje mladost i lakoumnost navede da se poturče“.
“Turčin ne da više da se crkve popravljaju ili nove zidaju. Često su pred nama nemilo tukli starce, mladež i žene“, piše i tvrdi kako su ih „na taj način prisiljava da prijeđu na njegovu (tursku) vjeru“.
Premda je registrirao nekropole stećaka, u Bosni nije vidio nikakve bogumile ili pripadnike „heterodoksne“ crkve od kojih tek po mitopolitičkom vjerovanju potječu današnji bosanski muslimani. S tih je stećaka preveo i dva natpisa.
Svijest o hrvatskoj pripadnosti
Tek nakon rijeke Drine na svom putovanju susreće raške kaluđere, a poglavito na području današnjega Sandžaka koji se protezao sve do Kosovske Mitrovice.
Na proputovanju registrirao je okolnosti u kojima je tijekom četristogodišnje okupacije, unatoč svim nevoljama, uspio preživjeti hrvatski narod.
Nu ne samo da je uspio preživjeti, nego je sačuvao i svijest o svojoj nardonoj pripadnosti. Taj snažni osjećaj u početku su čuvali čak i poturčenjaci, što se razvidno očituje u isticanju hrvatstva uz osobna imena i titule što su ih stjecali uspinjući se unutar hijerahije moći Osmanskoga Crastva.
Takvi su, navodim samo neke, bili veliki vezir Mehmed paša Hrvat Veli, Ahmed paša Hercegović, Rustem paša Hrvat, Sijavuš paša Hrvat, Murat paša Hrvat, Dilaver paša Hrvat i t.d.
Tek će povijesna znanost detaljnije istražiti i obrazložiti karakter osmanske vlasti, a hrvatska će se tragedija nastaviti dobrim dijelom sve do današnjih dana i zbog nedostatna i nerazvidna pogleda u ta mračna i tragična povijesna zbivanja.
Hrvati su, osim nasilne islamizacije, bili izloženi i progonima pravoslavne crkve, koja je u Osmanskom Carstvu imala povlašteni položaj. Naime, carigradskoga patrijarha je nakon zauzeća Carigrada imenovao sam sultan pa je on u hijerahiji moći imao status osmanskoga vezira. Katolička pak Crkva pod jurisdikcijom rimskih papa, koji su vodili protuosmanke ratove, predstavljala je stalnu prijetnju osmancima pa su njezini pripadnici sumnjičeni i progonjeni kao sultanovi neprijatelji.
Stiješnjeni između islama i pravoslavlja te općega nedostatka katoličkoga svećenstva jedan dio Hrvata, kako bi sačuvao kršćansku vjeru, prelazio je i na pravoslavlje.
Turčin Sokolović
To najbolje oslikava slučaj turskoga velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, koji je radi učvršćivanja osmanske vlasti u pojedinim turskim pokrajinama obnavljao pravoslavne patrijaršije i na njihova čelna mjesta stavljao svoje vjerne pouzdanike.
Obnovio je primjerice Bugarsku patrijarhiju u Ohridu, nu razboriti Bugari nisu ga zbog toga proglasili svojim čovjekom na Porti. Kad je pak ustanovio Pećku patrijaršiju 1557., srpski su kaluđeri, kako piše fra Oto Knezović, od toga iskitili priču o Sokolovićevu srpskom podrijetlu te o tomu kako je brata Makarija imenovao prvim patrijarhom obnovljene pećke patrijaršije.
Prema dubrovačkim izvorima, Sokolovićevo kršćansko ime bilo je Bajica, što je hipokoristik od katoličkoga imena Benedikt, koje ne poznaje pravoslvni imenoslov. Uostalom, zbog povlaštena položaja i martološke službe u osmanskoj vojsci, pripadnici prvaslavne crkve, osim vjerojatno pojedinačnih slučajeva, nisu imali potrebe prelaziti na islam, što razvidno pokazuju i Sokolovićevi politički potezi glede imenovanja pravoslavaca na visoke položaje u pravoslavnim crkvama Osmanskoga imerija.
Nije mi namjera svojatati ovog turskoga pašu, rođena u blizini rijeke Drine, nego tek uputiti na činjenicu, koja proistječe iz Sokolovićeve tvrdnje da potječe iz Hrvata.
Ta tvrdnja zorno pokazuje kako je u njegovo doba istočna granica hrvatskoga etničkog područja sezala do rijeke Drine, čega je potpuno bio svjestan ovaj Turčin.
Američki povjesničar Harold Lamb u studiji pisanoj na temelju carigradske arhivske građe navodi zgodu iz Sokolovićeve mladosti u janjičarskoj školi. Tamo su djecu turčili, prevodili na islam i odgajali za vojnike. Darovitija su djeca dobivala za nagradu posebno odijelo, a Sokolović ga je odbio. Naime, umjesto odijela, tražio je da može vidjeti roditelje, koji su ga došli posjetiti. Sultan se iznenadio kako je đak mogao odbiti nagradu pa kad su mu doveli Sokolovića, upitao ga je odakle je? Na to mu je ovaj odgovori da su ga zarobili i odveli iz Hrvata kad mu je bilo 11 godina.
Ako mu je obitelj u nepovoljnim okolnostima i prešla na pravoslavlje, Sokolović nije mijenjao etničku pripadnost pa je zemlju iz koje je potekao nazivao Hrvatskom.
Hrvatsko roblje
Osim dugotrajnih i krvavih hrvatsko-turskih ratova, za Hrvate je bila još pogubnija činjenica odvođenje pučanstva sa zaposjednutoga područja u ropstvo. Velik broj Hrvata odveden je u osmansko ropstvo još 1415. kad su Turci opljačkali hrvatske krajeve sve do Zagreba, a desetak godina kasnije i iz sjeverne Bosne. Poljski ljetopisac Jan Dlugosz zabilježio je, kako navodi Dominik Mandić, da je sultan Mehmed II. 1463., nakon zaposjedanja Bosne, odveo u ropstvo stotinu tisuća ljudi, od kojih je oko 30 tisuća mladića unovačio u janjičare.
Mletački ljetopisac Marin Sanuto zabilježio je da su Turci do 1532. odveli u ropstvo iz hrvatskih zemalja preko 600 tisuća ljudi, a do 1699. odvedeno je u ropstvo, tvrdi Mandić, preko milijun i pol Hrvata.
Od okretnijih mladića iz tih zarobljenih skupina odgajani su janjičari, a većina zarobljenika prodavana je u roblje na osmanskim tržnicama gubeći se u širokim prostranstvima toga Carstva.
Bez obzira na preciznost navedenih brojka o hrvatskom roblju, ljetopisci upravo njima opisuju apokaliptično stradanje hrvatskoga naroda na prijelazu iz srednjega u novi vijek.
Teror, progoni i islamizacija katolika (1516.-1526.)
Povjesničar fra Andrija Zirdum navodi podatke o 464 katoličke crkve i 48 samostana što su ih u Bosni porušili Osmanlije. Opširan popis suvremenih vijesti o rušenju katoličkih crkava, progonu katolika i turčenju objavio je u svojim knjigama Dominik Madić.
Osim turskih izvora on navodi i djelo franjevačkoga vrhovnog starješine u razdoblju od 1579. do1587. Franje Gonzage „O početku serafskoga reda“, u kojem, između ostaloga, piše o samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Sutjesci: „Kada je cvatuće kraljevstvo bosansko došlo u ruke Turaka, samo iz puke zloće, 1524. ovaj su samostan s druga tri do temelja porušili tako, da nije ostao ni kamen na kamenu. Za ovoga rušenja nastalo je takvo progonstvo siromašnih fratara, da je više njih bilo ubijeno, neki su ranjeni, a drugi su se spasili bijegom“.
„Kronika“ franjevačkoga samostana u Fojnici o tom progonu bilježi kako „1524. razoriše Turci bosanske manastire Kognic, Visočki, Sutiški i Fojnički. U Visokom gvardian Fra Filip, u Sutisci gvardian Fra Matie Skoroević, u Fojnici gvardian Fra Jakov Vagnić, u Kreševu gvardian Fra Baro Fojničanin. I kad razoriše carkve povedoše ministra Fra Stipana Kučića i š gnim fratara 12. I uteče ministar. Fratre mučiše i biše ali ministra ne izdaše“.
Slično pišu i auktori fra Nikola Lašvanin (+ 1750.), fra Filip Lastrić (+ 1783.), fra Ivan Velikanović (+ 1774.) te Sutješiki ljetopis. U „Knjizi pokojnih“ (Necrologium) bosanske franjevačke provincije zabilježeno je: “Prvoga srpnja u Sarajevu, u Bosni, desetorica braće ubijena su 1523. radi vjere”.
Žestoki progoni katolika počeli su za bosanskoga sandžaka Mustafa-paše Juriševića (1515.-1519.), a najžešći su vođeni za prvoga snadžakbegovanja Gazi Husrev-bega (1521.-1525.).
Masovnim progonima, otimanjem djece i odvođenjem u roblje, rušenjem crkava te mučenjem i smaknućima franjevaca htjelo se, između ostaloga, islamizirati što veći broj katoličkih Hrvata. Pozadinu tako krvavih progona ne treba tražiti samo u neumjerenoj neofitskoj pravovjernosti islamista, nego ponajprije u osmanskoj politici, koja je u zaposjednutim zapadnim pokrajima nastojala što više slomiti moć katoličkoga naroda koje je bio nositelji otpora osmanskom invaziji i širenju u Europu.
U toj se politici terora i nasilnoga turčenja i prevjeravanja krije i odgovor na pitanje, zašto je u hrvatskim zemljama – Bosni, Hercegovini, Lici i Slavoniji došlo do masovne islamizacije pučanstva, koje se nakon oslobađanja pojedinih područja Slavonije, Like i dijelova današnje južne Hrvatske nakon Bečkih ratova naselilo u dijelove Bosne, a poglavito na područja koja su napustili katolički Hrvati 1697. nakon neuspješnoga osloboditeljskog pothvata Eugena Savojskoga u Bosni.
Prema turskim defterima između 1489. i 1529. poturčilo se tek oko 150 tisuća bosanskih Hrvata. Velika islamizacija počinje tek 1516., kada su vjernici Katoličke Crkve i njihovi duhovni pastiri sandžakatskim zakonom proglašeni neprijateljima države i stavljeni izvan zakona.
Za toga desetogodišnjeg progona (1516.-1526.) u Bosni se poturčio velik broj katolika, što pokazuju i turski izvori, u kojima neofiti kršćanska imena svojih otaca skrivaju pod nazivom „Abdullaha“, odnosno sluge Božjega.
Prepušteni sami sebi i stavljeni izvan zakona na milost i nemilost organiziranim terorom potican je strah za goli život pa se poturčenjaci tih godina nisu usudili spominjati čak ni kršćanska imena svojih roditelja. To je dalekosežno vodilo u potpuno brisanje sjećanja i identiteta, opću pokornost ekstremnom i fundamentalističkom islamizmu, što je u konačnici stvorilo izoliranu islamsku vjersku zajednicu na području BiH, koja je potkraj prošloga stoljeća na svoj kolektivitet odjenula ruho bošnjaštva, od kojeg su svojedobno ne samo zazirali nego i bjesomučno bježali.
Drugi masovni val nasilnoga turčenje (1606.-1640.)
Poraz Turaka pod Siskom od hrvatske vojske 1593. i višegodišnje ratno iscrpljivanje do 1606. stvorili su nezadovoljstvo u osmanskoj vojsci i upravnom aparatu. Bosanski su Turci znali, da se katolički Hrvati raduju pobjedama kršćanske vojske, a posebno pobjedama svoje hrvatske braće pa su stoga, nakon povratka s neuspješne vojne 1606., počeli činiti velika nasilja i zlodjela nad katoličkim Hrvatima Bosni i njihovim fratrima. Progoni su osobito bili snažni od 1606. do 1623., te od 1630. do 1640. godine, što je opet rezultiralo masovnom islamizacijom pučanstva.
O progonu franjevaca od 1606. pa do 1623. pisao je bosanski provincijal fra Andrija Kamengrađanijavio pročelniku Kongregacije de propaganda kako su se muslimani, prijelazom katolika na islam u zadnje vrijeme umnožili.
Provincijal fra Martin Brguljanin istom je pročelniku pisao 1633., da je bilo 15 fratara bilo posječeno, drugi su bili nabijeni na kolac, neki najokrutnije batinani po tabanima te da nema fratra koji zadnjih 10 godina nije dobio svoj dio.
Papinski pohoditelj Petar Masarechi javio je Kongregaciji de propaganda 1624. da je „na području Sutjeske u prošlim godinama otpalo od vjere šest-sedam tisuća duša“.
Otpadi su zahvatili i druge krajeve srednje Bosne od Rame pa do Vareša. O kolikim se razmjerima radilo najbolje pokazuje slučaj ređenja fra Jeronima Lučića-Bogoslavića za biskupa 1635. Njegovi su protivnici javili u Rim, da su mu braća s obiteljima prešli na islam i da će se miješati mitre i turbani, ako Jeronim bude posvećen za biskupa.
Novi pak slučaj zabilježen je 1631. kada je za provincijala bosanskih franjevaca izabran fra Martin Brguljanin iz Vareša. Tada je javljeno Kongregaciji u Rim da mu se poturčila gotovo sva rodbina.
O masovnoj islamizaciji Hrvata katolika srednje Bosne u prva dva desetljeća XVII. st. pišu u svojim izvješćima bosanski biskupi fra Franjo Baličević 1600., fra Marijana Maravića 1655. fra Nikola Ogramića 1672., te fra Pavao Papić 1623.
Porazna taktika već iskušane osmanske politike prepolovila je broj hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini.
Nu, unatoč svim progonima i masovnom turčenju, Hrvati su sačuvali svijest o svom teritoriju i narodnoj pripadnosti, što jednostavno svjedoče odluke hrvatskih državnih ustanova, osmanskih vlasti, crkvenih ustanova, mjesnih osmanskih činovnika, povijesni izvori, jezik kojim su govorili i duh književnosti koju su stvarali.
Temeljitije podatke o islamizaciji hrvatskoga naroda istražili su Dominik Mandić, Krunoslav Draganović i Pavao Živković.
Hrvatstvo Herceg Bosne XV. i XVI. stoljeću
Mandić je pak u svojim studijama okvirno registrirao i očuvanje narodne svijesti te svijesti o teritorijalnoj pripadnosti Herceg-Bosne hrvatskoj državi kroz gotovo pet stoljeća osmanske vlasti pa je i ovaj kratki prilog izrađen na temelju njegovih istraživanja.
Tako već ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, samo pet godina nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne, izdaje namiru Dubrovačkoj Republici na 800 zlatnih florina, koje su oni dali „za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj.“ Počitelj se inače nalazi u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema svjedočanstvu kralja Matijaša, tada nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.
Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II. pisao je 18. veljače 1526. Jakovu Sadoletu, tajniku pape Klementa VII. u Rim: „U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj“.
Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac (+ 1579.) o Bosni je ovako pisao: „… Ako ne ćemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna … Hrvatska zemlja“.
Branitelj Kisega Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541. pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad „cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište“. Papinski poslanik 1580. zove Unu, u današnjoj Bosni „glavna rijeka Hrvatske“, a mletački poslanik 1592. izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on „glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva“.
Fra Ivan Tomašić (+ 1562.) franjevac provincije Hrvatske Bosne, 1561. dovršio je djelo „Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske“ na latinskom jeziku. Hrvatsku rodoljubnu svijest, koja dolazi do izražaja u cijelom ljetopisu pisac je baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja te ju s njima dijelio.
I osmanske vlasti Bosnu smatraju hrvatskom zemljom, a najzornije to pokazuje veliki vezir Osmanskoga Carstva Mehmed-paša Sokolović, koji je Hrvatima smatrao sav slavenski narod odturskoga Budima i Temišvara sve do Dubrovniku. Sokolović je godine 1566. izdao naredbu u povodu harzaula (optužbi) grčkoga patrijarha. On u njoj kaže: “Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara… Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk”.
Hrvatska svijesti Herceg-Bosne u XVII. st.
Za „Dugoga turskog rata“ (1593.-1606.) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Nezadovoljni zaključkom mira na ušću Žitve u Dunav 1606., hrvatski su staleži na saboru u Zagrebu 1608. zaključili da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana.
Taj zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od 1628. godine.
Za vrijeme velikoga Bečkoga rata (1683.-1699.) Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru 1695., između ostaloga, zaključili da se od kralja Leopolda I. (1657.-1705.) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. „Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše“, stoji u saborskom zaključku.
I zapadnom svijetu bilo je poznato da je Bosna hrvatska zemlja te da u njoj žive Hrvati. Krajem XVII. st. jedan Francuz napisao „Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske“, u kojoj ističe: „Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela … (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani“.
Drugo je međunarodno glasovito svjedočanstvo rješenje crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz 1656. Ključni dio sudske odluke Rimske Rote glasi: „Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V. bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani … „ u Zavod sv, Jeronima.
Nakon te odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane „iliričke“, u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre.
I europski kartografi XVII. i XVIII. st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je kartu „Ilirika“ i tu objelodanio u svom Velikom atlasu 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: „Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu „Slavonija“, a Talijanci „Schiavonia“, dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani.
Svijest o hrvatskom podrijetlu i pripadnosti hrvatskom narodu pokazuje i široki slojevi domaćega stanovništva Bosne i Hercegovine u XVII. st., što se posebno ogleda kod onih koji zbog osmanskoga terora napuštaju Bosnu, a napose uglednici koji su u to doba tiskali razne spise i knjige. U njima se nazivaju Hrvatima.
Među njima je primjerice Ivan Tomko Mrnavić, bosanski biskup (1580.-1637.), koji se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, a odgojen je u Rimu, gdje je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na kraju je 1631. bio imenovan biskupom u Bosni. U svojim djelima jasno ističe svoje hrvatstvo, materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima piše, da je po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoja djela piše. Njima pak kaže: „Kako se rađamo Hrvati“. Ivan Tomko u svojim djelima govori o „zemlji hrvatskoj“ i o „moru hrvatskomu“, spominje „Primorje hrvatsko“, „ rod“ i „puk harvatski“, kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome pjeva u „Životu Magdalene Budrišića“ (+ 1531.):
/Biše roda svoga zator jur vidila,/Puka harvatskoga razutje slišala,/Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,/Hercega daržavu zgubljenu jadala…/
Mrnavić spaja svoju pokrajinsku pripadnost s općehrvatskim domoljubljem u naslovima svojih djela: „Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik “, u Mletcih 1614., „Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu“., “Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 “., “Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 “.
„Pistule i Evanđelja… hrvatskim jezikom stumačene“, Trogiranina Marka Andriolića tiskane u Mlecima 1589., u svojoj crkvi rabili su olovski franjevci, a djelo očituje hrvatsko duhovno jedinstvo, na kojem su toliko radili upravo franjevci.
Fra Franjo Glavinić (1580.-1650.) sam bilježi kako su ga roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred turskim progonima da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije „Hrvatske Bosne“. U svojim tiskanim djelima ističe da piše hrvatskim jezikom, kojim se ponosi i na njegovu slavu piše. U „Svitlosti duše verne“, tiskanom u Mlecima 1632. Glavinić kaže, da ga je napisao: “za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku“. Njegovo „Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik“ tiskano je u Mletcima 1628. Posvetio ga je hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: „Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus“ (među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim).
Da su i Hrvati što ostaše pod osmanskim jarmom u Bosni u XVII. stoljeću bili svjesni svoje hrvatske narodnosti pokazuju sljedeće činjenice:
Kada je 1636. fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:
/Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,/Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo./ Moguće vladarstvo kralja bosanskoga/ Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga …/
Među zemlje „puka hrvatskoga“ Vlastelinović broji ne samo slobodnu Bansku Hrvatsku, nego i Hercegovinu i kraljevstvo bosansko.
Pohoditelj bosanske provincije Pavao Rovinjanin piše 1640. da se od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio po običaju zemlje „na hrvatski način“ (“alla croata”) i „hrvatsku kabanicu s turskom kapom“ („croatta con la gabanizza e bereta turchesca“).
Navališe Livnjaci na kadiju i patrijarha
Kad je 1661. pećki patrijarh došao u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast naišao je na jak otpor katolika u Livnu. Kada je patrijarh pred livanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Livnu sebe naziva „Harvaćanima“:
/Navališe Haravaćani i njihove mlade žene,/ S palicama, i s’ kamenjem…/ Svu mešćenu razorile,/i kadiji tisno biše …/
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim 1680. pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Livno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).
Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u XVII. st., kao i oni u ranijim, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom, nastojali su je oslobodite te ujediniti s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683.-85.) 1684. pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: „Mene srdce vu Bosniu vlče“.
Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652.-1713.) napisao je 1699. spomenicu „Responsio ad postulata“ (Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.
God. 1700. Vitezović u djelu „Oživjela Hrvatska“ (Croatia rediviva) Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje. U elegiji pak „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ (Plorantis Croatiae saecula duo) Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigliu, carskom povjereniku za razgraničenje s Turcima:
/Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš/ Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela……./ i slobodnu Ramu svome kralju./
Žilavo hrvatstvo Herceg-Bosne u XVIII. stoljeću
Za Bečkih ratova (1683.-1699.) Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini doživjeli su strašan udarac. Oko 85 posto od svega katoličkog pučanstva iselilo se tada u slobodne zemlje. U Bosni je ostalo nešto preko 25.000 katolika s 26 franjevaca, koji su se skupljali oko tri franjevačka samostana – Fojnica, Sutjeska i Kreševo. Nestalo je uglednoga trgovačkoga staleža Hrvata katolika po gradovima i varošima. Za 150 godina u cijeloj zemlji, među katolicima, naobraženi ljudi bit će samo franjevci. Oni su se školovali u Italiji, slobodnoj Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Osjećali su da pripadaju hrvatskom narodu. Tu narodnu svijest stariji su fratri predavali mladim naraštajima živom riječju u školama, redovničkoj komunikaciji i svojim pisanim djelima i tiskanim knjigama.
Jedan od njih – Fra Toma Babić (+ 1750.) je rođen u Velimu kod Skradina u staroj bosanskoj obitelji. Godine 1712. on je u Mletcima tiskao djelo “Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis”. Na zadnje tri stranice (134-136) otisnut je oglas knjiga: “Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou…”. Kako u predgovoru kaže, ovo djelo napisao za “bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga”. Njegovo djelo “Cvit razlika mirisa duhovnoga”, tiskano u Mletcima 1726. poznato je u narodu kao „Babuša“.
U prvoj polovici XVIII. st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivaju “hrvatski” To su fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718.), fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742.), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729.) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763.).
Nagnanović je stupio u franjevački red 1700. u Zaostrogu. Napisao je “Ljetopis”, koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1918. i posebno otisnuo 1919.
Lekušić je 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a 1727. učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mletcima je objavio “Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog”.
Fratar Hasan
Posebno je zanimljiv slučaj djeteta muslimanskih roditelja fra Lovre Šitovića iz Ljubuškoga, čiju živopisnu hrvatsku priču donosi Dominik Mandić. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme Bečkoga rata, nakon oslobođenja Vrgorca (1690.), harambaša Tulnja zvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Hasan uz Delijinu dječicu nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući.
Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti.
Vidjevši u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije.
Nakon povratka u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i 1713. tiskao u Mletcima gramatiku latinsko-ilirsku. God. 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem.
Umro je u Šibeniku 1729. Šitović je bio jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama.
U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713.) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: „Mi Hrvati!“. Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi „mi Hrvati“.
U spjevu „Pisma od pakla“, koju je Sitović “na hrvatski jezik” skitio, on pjeva :
/U Makarskoj premda je pisana/Vazdi želim da bude pivana,/ Razumi se, onizim pukom,/ Ki govore hrvatskim jezikom./
Fra Bernardin Pavlović također svoj materinski jezik naziva hrvatskim, a rodio se u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja. Starina Pavlovića je u Veloj Međi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Priredio je i tiskao „Pripravljanje za dostojno reći sv. misu“ “u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene”, u Mletcima 1747. U predgovoru piše kako ga je napisao “za naruč i korist nas misnika harvatske ruke”. Iste godine (1747.) tiskao je drugo izdanje djela don L. Terzića „Pokripljenje umirućih“, „pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik… za korist naroda Harvaskoga. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747.„
Fra Nikola Lašvanin (+ 1750.) iz Bosne ističe svoju hrvatsku narodnu pripadnost u XVIII. st. On je pisac najopsežnijega i najboljega bosanskog ljetopisa. U njem potanko opisuje i dolazak Hrvata na jug, njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. Naglašava da su Hrvati kod svoga dolaska 640. naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do „današnjega dneva“, t. j. do njegovih dana u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. Naglašava tou svom Ljetopisu pod godinama 640. i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:
„640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva”.
“1131. Stipan ugarski kralj … Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne”.
Razdoblje osmanske vlasti u hrvatskim zemljama jedno je od najkrvavijih dionica hrvatske povijesti. Nu unatoč tomu, hercegbosanski Hrvati nisu samo ljutim bojem čuvali svoju narodnu i vjersku pripadnost, nego su kao katolički narod stvorili zavidnu kulturu, razvili književnost te očuvali hrvatski jezik.
Nemjerljiv je njihov doprinos u razvoju standarda hrvatskoga jezika, a silnice vidljive na filološkom i književnom polju ocrtavaju njihovu središnju ulogu u duhovnom i kulturnom povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Osim toga, svojim demografskim potencijalom i naseljavanjem Slavonije u postosmanskom razdoblju etnički su sačuvali tu hrvatsku pokrajinu od ugarske prevlasti, a od talijanske prevlasti i južnohrvatska područja sve do jadranske obale, omogućivši time etničko-teritorijalne preduvjete za hrvatsko ujedinjenje i obnovu suverene i samostalne hrvatske države potkraj 20. stoljeća.
Nažalost, vlastitu suverenost, unatoč postojanju formalno-pravnih okvira unutar današnje BiH tek trebaju realizirati!
Mate Kovačević
Prikaz knjige: Benedict Curipeschitz, Itinerarium der Botschaftsreise des Josef von Lamberg und Niclas Jurischitz nach Konstantinopel 1530/ Benedict Curipeschitz; aus einer gleichzeitigen Handschrift neuherausgegeben von Eleonore Lamberg-Schwarzenberg, Verlag und Druck der Wagner’schen Universitaets-Buchdruckerei, Innsbruck, 1910.
Knjižica slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića „Itinerarij ili putopis izaslanstva kraljevskoga veličanstva u Konstantinopol turskomu caru Sulejmanu. Godine 1530.“ objavljena je na njemačkom jeziku 1531.
Premda je, zbog prvorazrednih podataka o progonu, etničkom čišćenju i genocidu što su ga Osmanlije počinile nad hrvatskim narodom, iznimno važna za hrvatsku povijest, Kuripešićev putopis nikad nije cjelovito preveden na hrvatski jezik.
Kasnija austrijska izdanja interpretativno su prilagođavana potrebama bečke politike, a srpski prijevodi posve su naravno usklađivani sa srbijanskim političkim probitcima.
Kuripešić je rođen početkom XVI. stoljeća u Štajerskoj, a putopis mu je nastao tijekom putovanja izaslanstva cara Ferdinanda I. sultanu Sulejmanu II. radi sklapanja primirja. Na čelu izaslanstva su bili namjesnik Kranjske Josef von Lamberg i nasljedni komornik u Hrvatskoj Nikola Jurišić, koji su pokušali kod sultana dogovoriti povlačenje Turaka iz Hrvatske i Ugarske. Kuripešić je u tom izaslanstvu, što je 1530./1531. putovalo iz Beča u Carigrad i natrag kroz Bosnu, bio tumač za latinski jezik, a svoja zapažanja na tom putu objavio je u Itinerariju.
Tri vjere
Na putovanju je registrirao ponajprije to da se Hrvati ne mire s osmanskim osvajanjima i otimanjem teritorija, ponajprije onoga zapadno od rijeke Vrbasa, područja koje će kasnija historiografija prozvati Turskom Hrvatskom, a koju on svrstava u t. zv. Donju Bosna, inače „slabo obrađenu zemlju zato što ju plijene Hrvati“. Ta se Donja Bosna, tvrdi, prostire od rijeke Une do grada Vrhbosne.
U Bosni je nakon turskoga zaposjedanja našao tri naroda i tri vjere – katoličke Hrvate, pravoslavne Srbe i Turke – poturice. „Prvi su starosjedioci Bosanci, oni su rimokatoličke vjere. Njih je Turčin kad je osvojio Bosnu ostavio u njihovoj vjeri“. Dakle, prije osmanskoga zaposjedanja u Bosni nije bilo drugoga naroda, osim katoličkih Hrvata.
„Drugo su Surffen, koje oni zovi Vlasima ili martolozima. Došli su iz Smedereva i grčkoga Beograda, a vjere su sv. Pavla.“ Kuripešić jasno zapaža kako je pravoslavni element u Bosnu stigao tek s Turcima kao njihove pomoćne vojne postrojbe ili radna snaga koja je naseljavana na ispražnjena hrvatska područja.
„Treći narod su pravi Turci. Oni vrlo tiranski vladaju kršćanskim podanicima.“ Karakter osmanske vlasti očito se ni pet stoljeća kasnije ništa nije mijenjao, što se danas najzornije očituje u pokušajima „pravih Turaka“ t. zv. Bošnjaka muslimana, da potpuno ovladaju hrvatskim narodom u Federaciji BiH.
Nema dragovoljnoga turčenja
Kataklizmičke razmjere progona Hrvata, što ih je zabilježio, vidljivi su na brojnim primjerima praznih i srušenih kuća u pojedinim mjestima. Tako primjerice, navodi, mjesto Zablaće, koje je „nedavno imalo 80 kuća, sad ima samo 7 do 8“ ili pak donedavno veliku varoš Blažuj, u blizini današnjega Sarajeva, koja je svedena na samo desetak kuća.
Registrirao je i otimanje hrvatske djece: “Te večeri dođoše i Turci, iza nas, u selo Kruščicu gdje smo konačili, vodeći oko dvadeset sirotih i bijednih kršćana – djece, dječaka i djevojčica, koje su otprilike prije šest do sedam dana uhvatili.”
Bilježi također trgovinu hrvatskim robljem: “Kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, mimo nas tjerahu, kao stoku petnaestak dječaka i djevojčica jer ih na tržištu ne mogaše sve prodati.”
Turci su, piše, godišnje iz svakoga mjesta ili kraja uzimali treće, četvrto ili peto muško dijete, samo ako je bilo lijepo i okretno. Od roditelja uzimaše, ako su imali i samo jedno dijete.
Otimanjem djece, batinanjem, ponižavanjem, rušenjem crkava i masovnim ubojstvima te nepodnošljivim nametima, poput poreza na svaku glavu stoke, na svaku njivu, vrt, livadu, vršaj te na svaka vrata u kući prisiljvali su ih na odlazak ili promjenu vjere.
Dragovoljnoga turčenja nije vidio, izuzev, kako kaže, „onih koje mladost i lakoumnost navede da se poturče“.
“Turčin ne da više da se crkve popravljaju ili nove zidaju. Često su pred nama nemilo tukli starce, mladež i žene“, piše i tvrdi kako su ih „na taj način prisiljava da prijeđu na njegovu (tursku) vjeru“.
Premda je registrirao nekropole stećaka, u Bosni nije vidio nikakve bogumile ili pripadnike „heterodoksne“ crkve od kojih tek po mitopolitičkom vjerovanju potječu današnji bosanski muslimani. S tih je stećaka preveo i dva natpisa.
Svijest o hrvatskoj pripadnosti
Tek nakon rijeke Drine na svom putovanju susreće raške kaluđere, a poglavito na području današnjega Sandžaka koji se protezao sve do Kosovske Mitrovice.
Na proputovanju registrirao je okolnosti u kojima je tijekom četristogodišnje okupacije, unatoč svim nevoljama, uspio preživjeti hrvatski narod.
Nu ne samo da je uspio preživjeti, nego je sačuvao i svijest o svojoj nardonoj pripadnosti. Taj snažni osjećaj u početku su čuvali čak i poturčenjaci, što se razvidno očituje u isticanju hrvatstva uz osobna imena i titule što su ih stjecali uspinjući se unutar hijerahije moći Osmanskoga Crastva.
Takvi su, navodim samo neke, bili veliki vezir Mehmed paša Hrvat Veli, Ahmed paša Hercegović, Rustem paša Hrvat, Sijavuš paša Hrvat, Murat paša Hrvat, Dilaver paša Hrvat i t.d.
Tek će povijesna znanost detaljnije istražiti i obrazložiti karakter osmanske vlasti, a hrvatska će se tragedija nastaviti dobrim dijelom sve do današnjih dana i zbog nedostatna i nerazvidna pogleda u ta mračna i tragična povijesna zbivanja.
Hrvati su, osim nasilne islamizacije, bili izloženi i progonima pravoslavne crkve, koja je u Osmanskom Carstvu imala povlašteni položaj. Naime, carigradskoga patrijarha je nakon zauzeća Carigrada imenovao sam sultan pa je on u hijerahiji moći imao status osmanskoga vezira. Katolička pak Crkva pod jurisdikcijom rimskih papa, koji su vodili protuosmanke ratove, predstavljala je stalnu prijetnju osmancima pa su njezini pripadnici sumnjičeni i progonjeni kao sultanovi neprijatelji.
Stiješnjeni između islama i pravoslavlja te općega nedostatka katoličkoga svećenstva jedan dio Hrvata, kako bi sačuvao kršćansku vjeru, prelazio je i na pravoslavlje.
Turčin Sokolović
To najbolje oslikava slučaj turskoga velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, koji je radi učvršćivanja osmanske vlasti u pojedinim turskim pokrajinama obnavljao pravoslavne patrijaršije i na njihova čelna mjesta stavljao svoje vjerne pouzdanike.
Obnovio je primjerice Bugarsku patrijarhiju u Ohridu, nu razboriti Bugari nisu ga zbog toga proglasili svojim čovjekom na Porti. Kad je pak ustanovio Pećku patrijaršiju 1557., srpski su kaluđeri, kako piše fra Oto Knezović, od toga iskitili priču o Sokolovićevu srpskom podrijetlu te o tomu kako je brata Makarija imenovao prvim patrijarhom obnovljene pećke patrijaršije.
Prema dubrovačkim izvorima, Sokolovićevo kršćansko ime bilo je Bajica, što je hipokoristik od katoličkoga imena Benedikt, koje ne poznaje pravoslvni imenoslov. Uostalom, zbog povlaštena položaja i martološke službe u osmanskoj vojsci, pripadnici prvaslavne crkve, osim vjerojatno pojedinačnih slučajeva, nisu imali potrebe prelaziti na islam, što razvidno pokazuju i Sokolovićevi politički potezi glede imenovanja pravoslavaca na visoke položaje u pravoslavnim crkvama Osmanskoga imerija.
Nije mi namjera svojatati ovog turskoga pašu, rođena u blizini rijeke Drine, nego tek uputiti na činjenicu, koja proistječe iz Sokolovićeve tvrdnje da potječe iz Hrvata.
Ta tvrdnja zorno pokazuje kako je u njegovo doba istočna granica hrvatskoga etničkog područja sezala do rijeke Drine, čega je potpuno bio svjestan ovaj Turčin.
Američki povjesničar Harold Lamb u studiji pisanoj na temelju carigradske arhivske građe navodi zgodu iz Sokolovićeve mladosti u janjičarskoj školi. Tamo su djecu turčili, prevodili na islam i odgajali za vojnike. Darovitija su djeca dobivala za nagradu posebno odijelo, a Sokolović ga je odbio. Naime, umjesto odijela, tražio je da može vidjeti roditelje, koji su ga došli posjetiti. Sultan se iznenadio kako je đak mogao odbiti nagradu pa kad su mu doveli Sokolovića, upitao ga je odakle je? Na to mu je ovaj odgovori da su ga zarobili i odveli iz Hrvata kad mu je bilo 11 godina.
Ako mu je obitelj u nepovoljnim okolnostima i prešla na pravoslavlje, Sokolović nije mijenjao etničku pripadnost pa je zemlju iz koje je potekao nazivao Hrvatskom.
Hrvatsko roblje
Osim dugotrajnih i krvavih hrvatsko-turskih ratova, za Hrvate je bila još pogubnija činjenica odvođenje pučanstva sa zaposjednutoga područja u ropstvo. Velik broj Hrvata odveden je u osmansko ropstvo još 1415. kad su Turci opljačkali hrvatske krajeve sve do Zagreba, a desetak godina kasnije i iz sjeverne Bosne. Poljski ljetopisac Jan Dlugosz zabilježio je, kako navodi Dominik Mandić, da je sultan Mehmed II. 1463., nakon zaposjedanja Bosne, odveo u ropstvo stotinu tisuća ljudi, od kojih je oko 30 tisuća mladića unovačio u janjičare.
Mletački ljetopisac Marin Sanuto zabilježio je da su Turci do 1532. odveli u ropstvo iz hrvatskih zemalja preko 600 tisuća ljudi, a do 1699. odvedeno je u ropstvo, tvrdi Mandić, preko milijun i pol Hrvata.
Od okretnijih mladića iz tih zarobljenih skupina odgajani su janjičari, a većina zarobljenika prodavana je u roblje na osmanskim tržnicama gubeći se u širokim prostranstvima toga Carstva.
Bez obzira na preciznost navedenih brojka o hrvatskom roblju, ljetopisci upravo njima opisuju apokaliptično stradanje hrvatskoga naroda na prijelazu iz srednjega u novi vijek.
Teror, progoni i islamizacija katolika (1516.-1526.)
Povjesničar fra Andrija Zirdum navodi podatke o 464 katoličke crkve i 48 samostana što su ih u Bosni porušili Osmanlije. Opširan popis suvremenih vijesti o rušenju katoličkih crkava, progonu katolika i turčenju objavio je u svojim knjigama Dominik Madić.
Osim turskih izvora on navodi i djelo franjevačkoga vrhovnog starješine u razdoblju od 1579. do1587. Franje Gonzage „O početku serafskoga reda“, u kojem, između ostaloga, piše o samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Sutjesci: „Kada je cvatuće kraljevstvo bosansko došlo u ruke Turaka, samo iz puke zloće, 1524. ovaj su samostan s druga tri do temelja porušili tako, da nije ostao ni kamen na kamenu. Za ovoga rušenja nastalo je takvo progonstvo siromašnih fratara, da je više njih bilo ubijeno, neki su ranjeni, a drugi su se spasili bijegom“.
„Kronika“ franjevačkoga samostana u Fojnici o tom progonu bilježi kako „1524. razoriše Turci bosanske manastire Kognic, Visočki, Sutiški i Fojnički. U Visokom gvardian Fra Filip, u Sutisci gvardian Fra Matie Skoroević, u Fojnici gvardian Fra Jakov Vagnić, u Kreševu gvardian Fra Baro Fojničanin. I kad razoriše carkve povedoše ministra Fra Stipana Kučića i š gnim fratara 12. I uteče ministar. Fratre mučiše i biše ali ministra ne izdaše“.
Slično pišu i auktori fra Nikola Lašvanin (+ 1750.), fra Filip Lastrić (+ 1783.), fra Ivan Velikanović (+ 1774.) te Sutješiki ljetopis. U „Knjizi pokojnih“ (Necrologium) bosanske franjevačke provincije zabilježeno je: “Prvoga srpnja u Sarajevu, u Bosni, desetorica braće ubijena su 1523. radi vjere”.
Žestoki progoni katolika počeli su za bosanskoga sandžaka Mustafa-paše Juriševića (1515.-1519.), a najžešći su vođeni za prvoga snadžakbegovanja Gazi Husrev-bega (1521.-1525.).
Masovnim progonima, otimanjem djece i odvođenjem u roblje, rušenjem crkava te mučenjem i smaknućima franjevaca htjelo se, između ostaloga, islamizirati što veći broj katoličkih Hrvata. Pozadinu tako krvavih progona ne treba tražiti samo u neumjerenoj neofitskoj pravovjernosti islamista, nego ponajprije u osmanskoj politici, koja je u zaposjednutim zapadnim pokrajima nastojala što više slomiti moć katoličkoga naroda koje je bio nositelji otpora osmanskom invaziji i širenju u Europu.
U toj se politici terora i nasilnoga turčenja i prevjeravanja krije i odgovor na pitanje, zašto je u hrvatskim zemljama – Bosni, Hercegovini, Lici i Slavoniji došlo do masovne islamizacije pučanstva, koje se nakon oslobađanja pojedinih područja Slavonije, Like i dijelova današnje južne Hrvatske nakon Bečkih ratova naselilo u dijelove Bosne, a poglavito na područja koja su napustili katolički Hrvati 1697. nakon neuspješnoga osloboditeljskog pothvata Eugena Savojskoga u Bosni.
Prema turskim defterima između 1489. i 1529. poturčilo se tek oko 150 tisuća bosanskih Hrvata. Velika islamizacija počinje tek 1516., kada su vjernici Katoličke Crkve i njihovi duhovni pastiri sandžakatskim zakonom proglašeni neprijateljima države i stavljeni izvan zakona.
Za toga desetogodišnjeg progona (1516.-1526.) u Bosni se poturčio velik broj katolika, što pokazuju i turski izvori, u kojima neofiti kršćanska imena svojih otaca skrivaju pod nazivom „Abdullaha“, odnosno sluge Božjega.
Prepušteni sami sebi i stavljeni izvan zakona na milost i nemilost organiziranim terorom potican je strah za goli život pa se poturčenjaci tih godina nisu usudili spominjati čak ni kršćanska imena svojih roditelja. To je dalekosežno vodilo u potpuno brisanje sjećanja i identiteta, opću pokornost ekstremnom i fundamentalističkom islamizmu, što je u konačnici stvorilo izoliranu islamsku vjersku zajednicu na području BiH, koja je potkraj prošloga stoljeća na svoj kolektivitet odjenula ruho bošnjaštva, od kojeg su svojedobno ne samo zazirali nego i bjesomučno bježali.
Drugi masovni val nasilnoga turčenje (1606.-1640.)
Poraz Turaka pod Siskom od hrvatske vojske 1593. i višegodišnje ratno iscrpljivanje do 1606. stvorili su nezadovoljstvo u osmanskoj vojsci i upravnom aparatu. Bosanski su Turci znali, da se katolički Hrvati raduju pobjedama kršćanske vojske, a posebno pobjedama svoje hrvatske braće pa su stoga, nakon povratka s neuspješne vojne 1606., počeli činiti velika nasilja i zlodjela nad katoličkim Hrvatima Bosni i njihovim fratrima. Progoni su osobito bili snažni od 1606. do 1623., te od 1630. do 1640. godine, što je opet rezultiralo masovnom islamizacijom pučanstva.
O progonu franjevaca od 1606. pa do 1623. pisao je bosanski provincijal fra Andrija Kamengrađanijavio pročelniku Kongregacije de propaganda kako su se muslimani, prijelazom katolika na islam u zadnje vrijeme umnožili.
Provincijal fra Martin Brguljanin istom je pročelniku pisao 1633., da je bilo 15 fratara bilo posječeno, drugi su bili nabijeni na kolac, neki najokrutnije batinani po tabanima te da nema fratra koji zadnjih 10 godina nije dobio svoj dio.
Papinski pohoditelj Petar Masarechi javio je Kongregaciji de propaganda 1624. da je „na području Sutjeske u prošlim godinama otpalo od vjere šest-sedam tisuća duša“.
Otpadi su zahvatili i druge krajeve srednje Bosne od Rame pa do Vareša. O kolikim se razmjerima radilo najbolje pokazuje slučaj ređenja fra Jeronima Lučića-Bogoslavića za biskupa 1635. Njegovi su protivnici javili u Rim, da su mu braća s obiteljima prešli na islam i da će se miješati mitre i turbani, ako Jeronim bude posvećen za biskupa.
Novi pak slučaj zabilježen je 1631. kada je za provincijala bosanskih franjevaca izabran fra Martin Brguljanin iz Vareša. Tada je javljeno Kongregaciji u Rim da mu se poturčila gotovo sva rodbina.
O masovnoj islamizaciji Hrvata katolika srednje Bosne u prva dva desetljeća XVII. st. pišu u svojim izvješćima bosanski biskupi fra Franjo Baličević 1600., fra Marijana Maravića 1655. fra Nikola Ogramića 1672., te fra Pavao Papić 1623.
Porazna taktika već iskušane osmanske politike prepolovila je broj hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini.
Nu, unatoč svim progonima i masovnom turčenju, Hrvati su sačuvali svijest o svom teritoriju i narodnoj pripadnosti, što jednostavno svjedoče odluke hrvatskih državnih ustanova, osmanskih vlasti, crkvenih ustanova, mjesnih osmanskih činovnika, povijesni izvori, jezik kojim su govorili i duh književnosti koju su stvarali.
Temeljitije podatke o islamizaciji hrvatskoga naroda istražili su Dominik Mandić, Krunoslav Draganović i Pavao Živković.
Hrvatstvo Herceg Bosne XV. i XVI. stoljeću
Mandić je pak u svojim studijama okvirno registrirao i očuvanje narodne svijesti te svijesti o teritorijalnoj pripadnosti Herceg-Bosne hrvatskoj državi kroz gotovo pet stoljeća osmanske vlasti pa je i ovaj kratki prilog izrađen na temelju njegovih istraživanja.
Tako već ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, samo pet godina nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne, izdaje namiru Dubrovačkoj Republici na 800 zlatnih florina, koje su oni dali „za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj.“ Počitelj se inače nalazi u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema svjedočanstvu kralja Matijaša, tada nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.
Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II. pisao je 18. veljače 1526. Jakovu Sadoletu, tajniku pape Klementa VII. u Rim: „U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj“.
Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac (+ 1579.) o Bosni je ovako pisao: „… Ako ne ćemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna … Hrvatska zemlja“.
Branitelj Kisega Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541. pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad „cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište“. Papinski poslanik 1580. zove Unu, u današnjoj Bosni „glavna rijeka Hrvatske“, a mletački poslanik 1592. izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on „glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva“.
Fra Ivan Tomašić (+ 1562.) franjevac provincije Hrvatske Bosne, 1561. dovršio je djelo „Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske“ na latinskom jeziku. Hrvatsku rodoljubnu svijest, koja dolazi do izražaja u cijelom ljetopisu pisac je baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja te ju s njima dijelio.
I osmanske vlasti Bosnu smatraju hrvatskom zemljom, a najzornije to pokazuje veliki vezir Osmanskoga Carstva Mehmed-paša Sokolović, koji je Hrvatima smatrao sav slavenski narod odturskoga Budima i Temišvara sve do Dubrovniku. Sokolović je godine 1566. izdao naredbu u povodu harzaula (optužbi) grčkoga patrijarha. On u njoj kaže: “Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara… Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk”.
Hrvatska svijesti Herceg-Bosne u XVII. st.
Za „Dugoga turskog rata“ (1593.-1606.) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Nezadovoljni zaključkom mira na ušću Žitve u Dunav 1606., hrvatski su staleži na saboru u Zagrebu 1608. zaključili da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana.
Taj zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od 1628. godine.
Za vrijeme velikoga Bečkoga rata (1683.-1699.) Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru 1695., između ostaloga, zaključili da se od kralja Leopolda I. (1657.-1705.) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. „Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše“, stoji u saborskom zaključku.
I zapadnom svijetu bilo je poznato da je Bosna hrvatska zemlja te da u njoj žive Hrvati. Krajem XVII. st. jedan Francuz napisao „Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske“, u kojoj ističe: „Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela … (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani“.
Drugo je međunarodno glasovito svjedočanstvo rješenje crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz 1656. Ključni dio sudske odluke Rimske Rote glasi: „Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V. bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani … „ u Zavod sv, Jeronima.
Nakon te odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane „iliričke“, u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre.
I europski kartografi XVII. i XVIII. st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je kartu „Ilirika“ i tu objelodanio u svom Velikom atlasu 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: „Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu „Slavonija“, a Talijanci „Schiavonia“, dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani.
Svijest o hrvatskom podrijetlu i pripadnosti hrvatskom narodu pokazuje i široki slojevi domaćega stanovništva Bosne i Hercegovine u XVII. st., što se posebno ogleda kod onih koji zbog osmanskoga terora napuštaju Bosnu, a napose uglednici koji su u to doba tiskali razne spise i knjige. U njima se nazivaju Hrvatima.
Među njima je primjerice Ivan Tomko Mrnavić, bosanski biskup (1580.-1637.), koji se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, a odgojen je u Rimu, gdje je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na kraju je 1631. bio imenovan biskupom u Bosni. U svojim djelima jasno ističe svoje hrvatstvo, materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima piše, da je po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoja djela piše. Njima pak kaže: „Kako se rađamo Hrvati“. Ivan Tomko u svojim djelima govori o „zemlji hrvatskoj“ i o „moru hrvatskomu“, spominje „Primorje hrvatsko“, „ rod“ i „puk harvatski“, kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome pjeva u „Životu Magdalene Budrišića“ (+ 1531.):
/Biše roda svoga zator jur vidila,/Puka harvatskoga razutje slišala,/Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,/Hercega daržavu zgubljenu jadala…/
Mrnavić spaja svoju pokrajinsku pripadnost s općehrvatskim domoljubljem u naslovima svojih djela: „Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik “, u Mletcih 1614., „Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu“., “Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 “., “Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 “.
„Pistule i Evanđelja… hrvatskim jezikom stumačene“, Trogiranina Marka Andriolića tiskane u Mlecima 1589., u svojoj crkvi rabili su olovski franjevci, a djelo očituje hrvatsko duhovno jedinstvo, na kojem su toliko radili upravo franjevci.
Fra Franjo Glavinić (1580.-1650.) sam bilježi kako su ga roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred turskim progonima da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije „Hrvatske Bosne“. U svojim tiskanim djelima ističe da piše hrvatskim jezikom, kojim se ponosi i na njegovu slavu piše. U „Svitlosti duše verne“, tiskanom u Mlecima 1632. Glavinić kaže, da ga je napisao: “za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku“. Njegovo „Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik“ tiskano je u Mletcima 1628. Posvetio ga je hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: „Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus“ (među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim).
Da su i Hrvati što ostaše pod osmanskim jarmom u Bosni u XVII. stoljeću bili svjesni svoje hrvatske narodnosti pokazuju sljedeće činjenice:
Kada je 1636. fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:
/Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,/Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo./ Moguće vladarstvo kralja bosanskoga/ Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga …/
Među zemlje „puka hrvatskoga“ Vlastelinović broji ne samo slobodnu Bansku Hrvatsku, nego i Hercegovinu i kraljevstvo bosansko.
Pohoditelj bosanske provincije Pavao Rovinjanin piše 1640. da se od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio po običaju zemlje „na hrvatski način“ (“alla croata”) i „hrvatsku kabanicu s turskom kapom“ („croatta con la gabanizza e bereta turchesca“).
Navališe Livnjaci na kadiju i patrijarha
Kad je 1661. pećki patrijarh došao u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast naišao je na jak otpor katolika u Livnu. Kada je patrijarh pred livanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Livnu sebe naziva „Harvaćanima“:
/Navališe Haravaćani i njihove mlade žene,/ S palicama, i s’ kamenjem…/ Svu mešćenu razorile,/i kadiji tisno biše …/
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim 1680. pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Livno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).
Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u XVII. st., kao i oni u ranijim, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom, nastojali su je oslobodite te ujediniti s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683.-85.) 1684. pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: „Mene srdce vu Bosniu vlče“.
Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652.-1713.) napisao je 1699. spomenicu „Responsio ad postulata“ (Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.
God. 1700. Vitezović u djelu „Oživjela Hrvatska“ (Croatia rediviva) Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje. U elegiji pak „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ (Plorantis Croatiae saecula duo) Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigliu, carskom povjereniku za razgraničenje s Turcima:
/Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš/ Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela……./ i slobodnu Ramu svome kralju./
Žilavo hrvatstvo Herceg-Bosne u XVIII. stoljeću
Za Bečkih ratova (1683.-1699.) Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini doživjeli su strašan udarac. Oko 85 posto od svega katoličkog pučanstva iselilo se tada u slobodne zemlje. U Bosni je ostalo nešto preko 25.000 katolika s 26 franjevaca, koji su se skupljali oko tri franjevačka samostana – Fojnica, Sutjeska i Kreševo. Nestalo je uglednoga trgovačkoga staleža Hrvata katolika po gradovima i varošima. Za 150 godina u cijeloj zemlji, među katolicima, naobraženi ljudi bit će samo franjevci. Oni su se školovali u Italiji, slobodnoj Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Osjećali su da pripadaju hrvatskom narodu. Tu narodnu svijest stariji su fratri predavali mladim naraštajima živom riječju u školama, redovničkoj komunikaciji i svojim pisanim djelima i tiskanim knjigama.
Jedan od njih – Fra Toma Babić (+ 1750.) je rođen u Velimu kod Skradina u staroj bosanskoj obitelji. Godine 1712. on je u Mletcima tiskao djelo “Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis”. Na zadnje tri stranice (134-136) otisnut je oglas knjiga: “Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou…”. Kako u predgovoru kaže, ovo djelo napisao za “bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga”. Njegovo djelo “Cvit razlika mirisa duhovnoga”, tiskano u Mletcima 1726. poznato je u narodu kao „Babuša“.
U prvoj polovici XVIII. st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivaju “hrvatski” To su fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718.), fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742.), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729.) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763.).
Nagnanović je stupio u franjevački red 1700. u Zaostrogu. Napisao je “Ljetopis”, koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1918. i posebno otisnuo 1919.
Lekušić je 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a 1727. učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mletcima je objavio “Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog”.
Fratar Hasan
Posebno je zanimljiv slučaj djeteta muslimanskih roditelja fra Lovre Šitovića iz Ljubuškoga, čiju živopisnu hrvatsku priču donosi Dominik Mandić. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme Bečkoga rata, nakon oslobođenja Vrgorca (1690.), harambaša Tulnja zvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Hasan uz Delijinu dječicu nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući.
Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti.
Vidjevši u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije.
Nakon povratka u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i 1713. tiskao u Mletcima gramatiku latinsko-ilirsku. God. 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem.
Umro je u Šibeniku 1729. Šitović je bio jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama.
U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713.) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: „Mi Hrvati!“. Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi „mi Hrvati“.
U spjevu „Pisma od pakla“, koju je Sitović “na hrvatski jezik” skitio, on pjeva :
/U Makarskoj premda je pisana/Vazdi želim da bude pivana,/ Razumi se, onizim pukom,/ Ki govore hrvatskim jezikom./
Fra Bernardin Pavlović također svoj materinski jezik naziva hrvatskim, a rodio se u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja. Starina Pavlovića je u Veloj Međi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Priredio je i tiskao „Pripravljanje za dostojno reći sv. misu“ “u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene”, u Mletcima 1747. U predgovoru piše kako ga je napisao “za naruč i korist nas misnika harvatske ruke”. Iste godine (1747.) tiskao je drugo izdanje djela don L. Terzića „Pokripljenje umirućih“, „pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik… za korist naroda Harvaskoga. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747.„
Fra Nikola Lašvanin (+ 1750.) iz Bosne ističe svoju hrvatsku narodnu pripadnost u XVIII. st. On je pisac najopsežnijega i najboljega bosanskog ljetopisa. U njem potanko opisuje i dolazak Hrvata na jug, njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. Naglašava da su Hrvati kod svoga dolaska 640. naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do „današnjega dneva“, t. j. do njegovih dana u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. Naglašava tou svom Ljetopisu pod godinama 640. i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:
„640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva”.
“1131. Stipan ugarski kralj … Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne”.
Razdoblje osmanske vlasti u hrvatskim zemljama jedno je od najkrvavijih dionica hrvatske povijesti. Nu unatoč tomu, hercegbosanski Hrvati nisu samo ljutim bojem čuvali svoju narodnu i vjersku pripadnost, nego su kao katolički narod stvorili zavidnu kulturu, razvili književnost te očuvali hrvatski jezik.
Nemjerljiv je njihov doprinos u razvoju standarda hrvatskoga jezika, a silnice vidljive na filološkom i književnom polju ocrtavaju njihovu središnju ulogu u duhovnom i kulturnom povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Osim toga, svojim demografskim potencijalom i naseljavanjem Slavonije u postosmanskom razdoblju etnički su sačuvali tu hrvatsku pokrajinu od ugarske prevlasti, a od talijanske prevlasti i južnohrvatska područja sve do jadranske obale, omogućivši time etničko-teritorijalne preduvjete za hrvatsko ujedinjenje i obnovu suverene i samostalne hrvatske države potkraj 20. stoljeća.
Nažalost, vlastitu suverenost, unatoč postojanju formalno-pravnih okvira unutar današnje BiH tek trebaju realizirati!
Mate Kovačević
Prikaz knjige: Benedict Curipeschitz, Itinerarium der Botschaftsreise des Josef von Lamberg und Niclas Jurischitz nach Konstantinopel 1530/ Benedict Curipeschitz; aus einer gleichzeitigen Handschrift neuherausgegeben von Eleonore Lamberg-Schwarzenberg, Verlag und Druck der Wagner’schen Universitaets-Buchdruckerei, Innsbruck, 1910.
Knjižica slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića „Itinerarij ili putopis izaslanstva kraljevskoga veličanstva u Konstantinopol turskomu caru Sulejmanu. Godine 1530.“ objavljena je na njemačkom jeziku 1531.
Premda je, zbog prvorazrednih podataka o progonu, etničkom čišćenju i genocidu što su ga Osmanlije počinile nad hrvatskim narodom, iznimno važna za hrvatsku povijest, Kuripešićev putopis nikad nije cjelovito preveden na hrvatski jezik.
Kasnija austrijska izdanja interpretativno su prilagođavana potrebama bečke politike, a srpski prijevodi posve su naravno usklađivani sa srbijanskim političkim probitcima.
Kuripešić je rođen početkom XVI. stoljeća u Štajerskoj, a putopis mu je nastao tijekom putovanja izaslanstva cara Ferdinanda I. sultanu Sulejmanu II. radi sklapanja primirja. Na čelu izaslanstva su bili namjesnik Kranjske Josef von Lamberg i nasljedni komornik u Hrvatskoj Nikola Jurišić, koji su pokušali kod sultana dogovoriti povlačenje Turaka iz Hrvatske i Ugarske. Kuripešić je u tom izaslanstvu, što je 1530./1531. putovalo iz Beča u Carigrad i natrag kroz Bosnu, bio tumač za latinski jezik, a svoja zapažanja na tom putu objavio je u Itinerariju.
Tri vjere
Na putovanju je registrirao ponajprije to da se Hrvati ne mire s osmanskim osvajanjima i otimanjem teritorija, ponajprije onoga zapadno od rijeke Vrbasa, područja koje će kasnija historiografija prozvati Turskom Hrvatskom, a koju on svrstava u t. zv. Donju Bosna, inače „slabo obrađenu zemlju zato što ju plijene Hrvati“. Ta se Donja Bosna, tvrdi, prostire od rijeke Une do grada Vrhbosne.
U Bosni je nakon turskoga zaposjedanja našao tri naroda i tri vjere – katoličke Hrvate, pravoslavne Srbe i Turke – poturice. „Prvi su starosjedioci Bosanci, oni su rimokatoličke vjere. Njih je Turčin kad je osvojio Bosnu ostavio u njihovoj vjeri“. Dakle, prije osmanskoga zaposjedanja u Bosni nije bilo drugoga naroda, osim katoličkih Hrvata.
„Drugo su Surffen, koje oni zovi Vlasima ili martolozima. Došli su iz Smedereva i grčkoga Beograda, a vjere su sv. Pavla.“ Kuripešić jasno zapaža kako je pravoslavni element u Bosnu stigao tek s Turcima kao njihove pomoćne vojne postrojbe ili radna snaga koja je naseljavana na ispražnjena hrvatska područja.
„Treći narod su pravi Turci. Oni vrlo tiranski vladaju kršćanskim podanicima.“ Karakter osmanske vlasti očito se ni pet stoljeća kasnije ništa nije mijenjao, što se danas najzornije očituje u pokušajima „pravih Turaka“ t. zv. Bošnjaka muslimana, da potpuno ovladaju hrvatskim narodom u Federaciji BiH.
Nema dragovoljnoga turčenja
Kataklizmičke razmjere progona Hrvata, što ih je zabilježio, vidljivi su na brojnim primjerima praznih i srušenih kuća u pojedinim mjestima. Tako primjerice, navodi, mjesto Zablaće, koje je „nedavno imalo 80 kuća, sad ima samo 7 do 8“ ili pak donedavno veliku varoš Blažuj, u blizini današnjega Sarajeva, koja je svedena na samo desetak kuća.
Registrirao je i otimanje hrvatske djece: “Te večeri dođoše i Turci, iza nas, u selo Kruščicu gdje smo konačili, vodeći oko dvadeset sirotih i bijednih kršćana – djece, dječaka i djevojčica, koje su otprilike prije šest do sedam dana uhvatili.”
Bilježi također trgovinu hrvatskim robljem: “Kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, mimo nas tjerahu, kao stoku petnaestak dječaka i djevojčica jer ih na tržištu ne mogaše sve prodati.”
Turci su, piše, godišnje iz svakoga mjesta ili kraja uzimali treće, četvrto ili peto muško dijete, samo ako je bilo lijepo i okretno. Od roditelja uzimaše, ako su imali i samo jedno dijete.
Otimanjem djece, batinanjem, ponižavanjem, rušenjem crkava i masovnim ubojstvima te nepodnošljivim nametima, poput poreza na svaku glavu stoke, na svaku njivu, vrt, livadu, vršaj te na svaka vrata u kući prisiljvali su ih na odlazak ili promjenu vjere.
Dragovoljnoga turčenja nije vidio, izuzev, kako kaže, „onih koje mladost i lakoumnost navede da se poturče“.
“Turčin ne da više da se crkve popravljaju ili nove zidaju. Često su pred nama nemilo tukli starce, mladež i žene“, piše i tvrdi kako su ih „na taj način prisiljava da prijeđu na njegovu (tursku) vjeru“.
Premda je registrirao nekropole stećaka, u Bosni nije vidio nikakve bogumile ili pripadnike „heterodoksne“ crkve od kojih tek po mitopolitičkom vjerovanju potječu današnji bosanski muslimani. S tih je stećaka preveo i dva natpisa.
Svijest o hrvatskoj pripadnosti
Tek nakon rijeke Drine na svom putovanju susreće raške kaluđere, a poglavito na području današnjega Sandžaka koji se protezao sve do Kosovske Mitrovice.
Na proputovanju registrirao je okolnosti u kojima je tijekom četristogodišnje okupacije, unatoč svim nevoljama, uspio preživjeti hrvatski narod.
Nu ne samo da je uspio preživjeti, nego je sačuvao i svijest o svojoj nardonoj pripadnosti. Taj snažni osjećaj u početku su čuvali čak i poturčenjaci, što se razvidno očituje u isticanju hrvatstva uz osobna imena i titule što su ih stjecali uspinjući se unutar hijerahije moći Osmanskoga Crastva.
Takvi su, navodim samo neke, bili veliki vezir Mehmed paša Hrvat Veli, Ahmed paša Hercegović, Rustem paša Hrvat, Sijavuš paša Hrvat, Murat paša Hrvat, Dilaver paša Hrvat i t.d.
Tek će povijesna znanost detaljnije istražiti i obrazložiti karakter osmanske vlasti, a hrvatska će se tragedija nastaviti dobrim dijelom sve do današnjih dana i zbog nedostatna i nerazvidna pogleda u ta mračna i tragična povijesna zbivanja.
Hrvati su, osim nasilne islamizacije, bili izloženi i progonima pravoslavne crkve, koja je u Osmanskom Carstvu imala povlašteni položaj. Naime, carigradskoga patrijarha je nakon zauzeća Carigrada imenovao sam sultan pa je on u hijerahiji moći imao status osmanskoga vezira. Katolička pak Crkva pod jurisdikcijom rimskih papa, koji su vodili protuosmanke ratove, predstavljala je stalnu prijetnju osmancima pa su njezini pripadnici sumnjičeni i progonjeni kao sultanovi neprijatelji.
Stiješnjeni između islama i pravoslavlja te općega nedostatka katoličkoga svećenstva jedan dio Hrvata, kako bi sačuvao kršćansku vjeru, prelazio je i na pravoslavlje.
Turčin Sokolović
To najbolje oslikava slučaj turskoga velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, koji je radi učvršćivanja osmanske vlasti u pojedinim turskim pokrajinama obnavljao pravoslavne patrijaršije i na njihova čelna mjesta stavljao svoje vjerne pouzdanike.
Obnovio je primjerice Bugarsku patrijarhiju u Ohridu, nu razboriti Bugari nisu ga zbog toga proglasili svojim čovjekom na Porti. Kad je pak ustanovio Pećku patrijaršiju 1557., srpski su kaluđeri, kako piše fra Oto Knezović, od toga iskitili priču o Sokolovićevu srpskom podrijetlu te o tomu kako je brata Makarija imenovao prvim patrijarhom obnovljene pećke patrijaršije.
Prema dubrovačkim izvorima, Sokolovićevo kršćansko ime bilo je Bajica, što je hipokoristik od katoličkoga imena Benedikt, koje ne poznaje pravoslvni imenoslov. Uostalom, zbog povlaštena položaja i martološke službe u osmanskoj vojsci, pripadnici prvaslavne crkve, osim vjerojatno pojedinačnih slučajeva, nisu imali potrebe prelaziti na islam, što razvidno pokazuju i Sokolovićevi politički potezi glede imenovanja pravoslavaca na visoke položaje u pravoslavnim crkvama Osmanskoga imerija.
Nije mi namjera svojatati ovog turskoga pašu, rođena u blizini rijeke Drine, nego tek uputiti na činjenicu, koja proistječe iz Sokolovićeve tvrdnje da potječe iz Hrvata.
Ta tvrdnja zorno pokazuje kako je u njegovo doba istočna granica hrvatskoga etničkog područja sezala do rijeke Drine, čega je potpuno bio svjestan ovaj Turčin.
Američki povjesničar Harold Lamb u studiji pisanoj na temelju carigradske arhivske građe navodi zgodu iz Sokolovićeve mladosti u janjičarskoj školi. Tamo su djecu turčili, prevodili na islam i odgajali za vojnike. Darovitija su djeca dobivala za nagradu posebno odijelo, a Sokolović ga je odbio. Naime, umjesto odijela, tražio je da može vidjeti roditelje, koji su ga došli posjetiti. Sultan se iznenadio kako je đak mogao odbiti nagradu pa kad su mu doveli Sokolovića, upitao ga je odakle je? Na to mu je ovaj odgovori da su ga zarobili i odveli iz Hrvata kad mu je bilo 11 godina.
Ako mu je obitelj u nepovoljnim okolnostima i prešla na pravoslavlje, Sokolović nije mijenjao etničku pripadnost pa je zemlju iz koje je potekao nazivao Hrvatskom.
Hrvatsko roblje
Osim dugotrajnih i krvavih hrvatsko-turskih ratova, za Hrvate je bila još pogubnija činjenica odvođenje pučanstva sa zaposjednutoga područja u ropstvo. Velik broj Hrvata odveden je u osmansko ropstvo još 1415. kad su Turci opljačkali hrvatske krajeve sve do Zagreba, a desetak godina kasnije i iz sjeverne Bosne. Poljski ljetopisac Jan Dlugosz zabilježio je, kako navodi Dominik Mandić, da je sultan Mehmed II. 1463., nakon zaposjedanja Bosne, odveo u ropstvo stotinu tisuća ljudi, od kojih je oko 30 tisuća mladića unovačio u janjičare.
Mletački ljetopisac Marin Sanuto zabilježio je da su Turci do 1532. odveli u ropstvo iz hrvatskih zemalja preko 600 tisuća ljudi, a do 1699. odvedeno je u ropstvo, tvrdi Mandić, preko milijun i pol Hrvata.
Od okretnijih mladića iz tih zarobljenih skupina odgajani su janjičari, a većina zarobljenika prodavana je u roblje na osmanskim tržnicama gubeći se u širokim prostranstvima toga Carstva.
Bez obzira na preciznost navedenih brojka o hrvatskom roblju, ljetopisci upravo njima opisuju apokaliptično stradanje hrvatskoga naroda na prijelazu iz srednjega u novi vijek.
Teror, progoni i islamizacija katolika (1516.-1526.)
Povjesničar fra Andrija Zirdum navodi podatke o 464 katoličke crkve i 48 samostana što su ih u Bosni porušili Osmanlije. Opširan popis suvremenih vijesti o rušenju katoličkih crkava, progonu katolika i turčenju objavio je u svojim knjigama Dominik Madić.
Osim turskih izvora on navodi i djelo franjevačkoga vrhovnog starješine u razdoblju od 1579. do1587. Franje Gonzage „O početku serafskoga reda“, u kojem, između ostaloga, piše o samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Sutjesci: „Kada je cvatuće kraljevstvo bosansko došlo u ruke Turaka, samo iz puke zloće, 1524. ovaj su samostan s druga tri do temelja porušili tako, da nije ostao ni kamen na kamenu. Za ovoga rušenja nastalo je takvo progonstvo siromašnih fratara, da je više njih bilo ubijeno, neki su ranjeni, a drugi su se spasili bijegom“.
„Kronika“ franjevačkoga samostana u Fojnici o tom progonu bilježi kako „1524. razoriše Turci bosanske manastire Kognic, Visočki, Sutiški i Fojnički. U Visokom gvardian Fra Filip, u Sutisci gvardian Fra Matie Skoroević, u Fojnici gvardian Fra Jakov Vagnić, u Kreševu gvardian Fra Baro Fojničanin. I kad razoriše carkve povedoše ministra Fra Stipana Kučića i š gnim fratara 12. I uteče ministar. Fratre mučiše i biše ali ministra ne izdaše“.
Slično pišu i auktori fra Nikola Lašvanin (+ 1750.), fra Filip Lastrić (+ 1783.), fra Ivan Velikanović (+ 1774.) te Sutješiki ljetopis. U „Knjizi pokojnih“ (Necrologium) bosanske franjevačke provincije zabilježeno je: “Prvoga srpnja u Sarajevu, u Bosni, desetorica braće ubijena su 1523. radi vjere”.
Žestoki progoni katolika počeli su za bosanskoga sandžaka Mustafa-paše Juriševića (1515.-1519.), a najžešći su vođeni za prvoga snadžakbegovanja Gazi Husrev-bega (1521.-1525.).
Masovnim progonima, otimanjem djece i odvođenjem u roblje, rušenjem crkava te mučenjem i smaknućima franjevaca htjelo se, između ostaloga, islamizirati što veći broj katoličkih Hrvata. Pozadinu tako krvavih progona ne treba tražiti samo u neumjerenoj neofitskoj pravovjernosti islamista, nego ponajprije u osmanskoj politici, koja je u zaposjednutim zapadnim pokrajima nastojala što više slomiti moć katoličkoga naroda koje je bio nositelji otpora osmanskom invaziji i širenju u Europu.
U toj se politici terora i nasilnoga turčenja i prevjeravanja krije i odgovor na pitanje, zašto je u hrvatskim zemljama – Bosni, Hercegovini, Lici i Slavoniji došlo do masovne islamizacije pučanstva, koje se nakon oslobađanja pojedinih područja Slavonije, Like i dijelova današnje južne Hrvatske nakon Bečkih ratova naselilo u dijelove Bosne, a poglavito na područja koja su napustili katolički Hrvati 1697. nakon neuspješnoga osloboditeljskog pothvata Eugena Savojskoga u Bosni.
Prema turskim defterima između 1489. i 1529. poturčilo se tek oko 150 tisuća bosanskih Hrvata. Velika islamizacija počinje tek 1516., kada su vjernici Katoličke Crkve i njihovi duhovni pastiri sandžakatskim zakonom proglašeni neprijateljima države i stavljeni izvan zakona.
Za toga desetogodišnjeg progona (1516.-1526.) u Bosni se poturčio velik broj katolika, što pokazuju i turski izvori, u kojima neofiti kršćanska imena svojih otaca skrivaju pod nazivom „Abdullaha“, odnosno sluge Božjega.
Prepušteni sami sebi i stavljeni izvan zakona na milost i nemilost organiziranim terorom potican je strah za goli život pa se poturčenjaci tih godina nisu usudili spominjati čak ni kršćanska imena svojih roditelja. To je dalekosežno vodilo u potpuno brisanje sjećanja i identiteta, opću pokornost ekstremnom i fundamentalističkom islamizmu, što je u konačnici stvorilo izoliranu islamsku vjersku zajednicu na području BiH, koja je potkraj prošloga stoljeća na svoj kolektivitet odjenula ruho bošnjaštva, od kojeg su svojedobno ne samo zazirali nego i bjesomučno bježali.
Drugi masovni val nasilnoga turčenje (1606.-1640.)
Poraz Turaka pod Siskom od hrvatske vojske 1593. i višegodišnje ratno iscrpljivanje do 1606. stvorili su nezadovoljstvo u osmanskoj vojsci i upravnom aparatu. Bosanski su Turci znali, da se katolički Hrvati raduju pobjedama kršćanske vojske, a posebno pobjedama svoje hrvatske braće pa su stoga, nakon povratka s neuspješne vojne 1606., počeli činiti velika nasilja i zlodjela nad katoličkim Hrvatima Bosni i njihovim fratrima. Progoni su osobito bili snažni od 1606. do 1623., te od 1630. do 1640. godine, što je opet rezultiralo masovnom islamizacijom pučanstva.
O progonu franjevaca od 1606. pa do 1623. pisao je bosanski provincijal fra Andrija Kamengrađanijavio pročelniku Kongregacije de propaganda kako su se muslimani, prijelazom katolika na islam u zadnje vrijeme umnožili.
Provincijal fra Martin Brguljanin istom je pročelniku pisao 1633., da je bilo 15 fratara bilo posječeno, drugi su bili nabijeni na kolac, neki najokrutnije batinani po tabanima te da nema fratra koji zadnjih 10 godina nije dobio svoj dio.
Papinski pohoditelj Petar Masarechi javio je Kongregaciji de propaganda 1624. da je „na području Sutjeske u prošlim godinama otpalo od vjere šest-sedam tisuća duša“.
Otpadi su zahvatili i druge krajeve srednje Bosne od Rame pa do Vareša. O kolikim se razmjerima radilo najbolje pokazuje slučaj ređenja fra Jeronima Lučića-Bogoslavića za biskupa 1635. Njegovi su protivnici javili u Rim, da su mu braća s obiteljima prešli na islam i da će se miješati mitre i turbani, ako Jeronim bude posvećen za biskupa.
Novi pak slučaj zabilježen je 1631. kada je za provincijala bosanskih franjevaca izabran fra Martin Brguljanin iz Vareša. Tada je javljeno Kongregaciji u Rim da mu se poturčila gotovo sva rodbina.
O masovnoj islamizaciji Hrvata katolika srednje Bosne u prva dva desetljeća XVII. st. pišu u svojim izvješćima bosanski biskupi fra Franjo Baličević 1600., fra Marijana Maravića 1655. fra Nikola Ogramića 1672., te fra Pavao Papić 1623.
Porazna taktika već iskušane osmanske politike prepolovila je broj hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini.
Nu, unatoč svim progonima i masovnom turčenju, Hrvati su sačuvali svijest o svom teritoriju i narodnoj pripadnosti, što jednostavno svjedoče odluke hrvatskih državnih ustanova, osmanskih vlasti, crkvenih ustanova, mjesnih osmanskih činovnika, povijesni izvori, jezik kojim su govorili i duh književnosti koju su stvarali.
Temeljitije podatke o islamizaciji hrvatskoga naroda istražili su Dominik Mandić, Krunoslav Draganović i Pavao Živković.
Hrvatstvo Herceg Bosne XV. i XVI. stoljeću
Mandić je pak u svojim studijama okvirno registrirao i očuvanje narodne svijesti te svijesti o teritorijalnoj pripadnosti Herceg-Bosne hrvatskoj državi kroz gotovo pet stoljeća osmanske vlasti pa je i ovaj kratki prilog izrađen na temelju njegovih istraživanja.
Tako već ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, samo pet godina nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne, izdaje namiru Dubrovačkoj Republici na 800 zlatnih florina, koje su oni dali „za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj.“ Počitelj se inače nalazi u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema svjedočanstvu kralja Matijaša, tada nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.
Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II. pisao je 18. veljače 1526. Jakovu Sadoletu, tajniku pape Klementa VII. u Rim: „U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj“.
Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac (+ 1579.) o Bosni je ovako pisao: „… Ako ne ćemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna … Hrvatska zemlja“.
Branitelj Kisega Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541. pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad „cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište“. Papinski poslanik 1580. zove Unu, u današnjoj Bosni „glavna rijeka Hrvatske“, a mletački poslanik 1592. izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on „glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva“.
Fra Ivan Tomašić (+ 1562.) franjevac provincije Hrvatske Bosne, 1561. dovršio je djelo „Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske“ na latinskom jeziku. Hrvatsku rodoljubnu svijest, koja dolazi do izražaja u cijelom ljetopisu pisac je baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja te ju s njima dijelio.
I osmanske vlasti Bosnu smatraju hrvatskom zemljom, a najzornije to pokazuje veliki vezir Osmanskoga Carstva Mehmed-paša Sokolović, koji je Hrvatima smatrao sav slavenski narod odturskoga Budima i Temišvara sve do Dubrovniku. Sokolović je godine 1566. izdao naredbu u povodu harzaula (optužbi) grčkoga patrijarha. On u njoj kaže: “Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara… Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk”.
Hrvatska svijesti Herceg-Bosne u XVII. st.
Za „Dugoga turskog rata“ (1593.-1606.) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Nezadovoljni zaključkom mira na ušću Žitve u Dunav 1606., hrvatski su staleži na saboru u Zagrebu 1608. zaključili da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana.
Taj zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od 1628. godine.
Za vrijeme velikoga Bečkoga rata (1683.-1699.) Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru 1695., između ostaloga, zaključili da se od kralja Leopolda I. (1657.-1705.) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. „Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše“, stoji u saborskom zaključku.
I zapadnom svijetu bilo je poznato da je Bosna hrvatska zemlja te da u njoj žive Hrvati. Krajem XVII. st. jedan Francuz napisao „Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske“, u kojoj ističe: „Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela … (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani“.
Drugo je međunarodno glasovito svjedočanstvo rješenje crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz 1656. Ključni dio sudske odluke Rimske Rote glasi: „Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V. bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani … „ u Zavod sv, Jeronima.
Nakon te odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane „iliričke“, u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre.
I europski kartografi XVII. i XVIII. st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je kartu „Ilirika“ i tu objelodanio u svom Velikom atlasu 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: „Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu „Slavonija“, a Talijanci „Schiavonia“, dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani.
Svijest o hrvatskom podrijetlu i pripadnosti hrvatskom narodu pokazuje i široki slojevi domaćega stanovništva Bosne i Hercegovine u XVII. st., što se posebno ogleda kod onih koji zbog osmanskoga terora napuštaju Bosnu, a napose uglednici koji su u to doba tiskali razne spise i knjige. U njima se nazivaju Hrvatima.
Među njima je primjerice Ivan Tomko Mrnavić, bosanski biskup (1580.-1637.), koji se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, a odgojen je u Rimu, gdje je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na kraju je 1631. bio imenovan biskupom u Bosni. U svojim djelima jasno ističe svoje hrvatstvo, materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima piše, da je po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoja djela piše. Njima pak kaže: „Kako se rađamo Hrvati“. Ivan Tomko u svojim djelima govori o „zemlji hrvatskoj“ i o „moru hrvatskomu“, spominje „Primorje hrvatsko“, „ rod“ i „puk harvatski“, kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome pjeva u „Životu Magdalene Budrišića“ (+ 1531.):
/Biše roda svoga zator jur vidila,/Puka harvatskoga razutje slišala,/Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,/Hercega daržavu zgubljenu jadala…/
Mrnavić spaja svoju pokrajinsku pripadnost s općehrvatskim domoljubljem u naslovima svojih djela: „Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik “, u Mletcih 1614., „Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu“., “Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 “., “Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 “.
„Pistule i Evanđelja… hrvatskim jezikom stumačene“, Trogiranina Marka Andriolića tiskane u Mlecima 1589., u svojoj crkvi rabili su olovski franjevci, a djelo očituje hrvatsko duhovno jedinstvo, na kojem su toliko radili upravo franjevci.
Fra Franjo Glavinić (1580.-1650.) sam bilježi kako su ga roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred turskim progonima da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije „Hrvatske Bosne“. U svojim tiskanim djelima ističe da piše hrvatskim jezikom, kojim se ponosi i na njegovu slavu piše. U „Svitlosti duše verne“, tiskanom u Mlecima 1632. Glavinić kaže, da ga je napisao: “za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku“. Njegovo „Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik“ tiskano je u Mletcima 1628. Posvetio ga je hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: „Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus“ (među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim).
Da su i Hrvati što ostaše pod osmanskim jarmom u Bosni u XVII. stoljeću bili svjesni svoje hrvatske narodnosti pokazuju sljedeće činjenice:
Kada je 1636. fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:
/Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,/Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo./ Moguće vladarstvo kralja bosanskoga/ Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga …/
Među zemlje „puka hrvatskoga“ Vlastelinović broji ne samo slobodnu Bansku Hrvatsku, nego i Hercegovinu i kraljevstvo bosansko.
Pohoditelj bosanske provincije Pavao Rovinjanin piše 1640. da se od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio po običaju zemlje „na hrvatski način“ (“alla croata”) i „hrvatsku kabanicu s turskom kapom“ („croatta con la gabanizza e bereta turchesca“).
Navališe Livnjaci na kadiju i patrijarha
Kad je 1661. pećki patrijarh došao u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast naišao je na jak otpor katolika u Livnu. Kada je patrijarh pred livanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Livnu sebe naziva „Harvaćanima“:
/Navališe Haravaćani i njihove mlade žene,/ S palicama, i s’ kamenjem…/ Svu mešćenu razorile,/i kadiji tisno biše …/
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim 1680. pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Livno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).
Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u XVII. st., kao i oni u ranijim, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom, nastojali su je oslobodite te ujediniti s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683.-85.) 1684. pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: „Mene srdce vu Bosniu vlče“.
Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652.-1713.) napisao je 1699. spomenicu „Responsio ad postulata“ (Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.
God. 1700. Vitezović u djelu „Oživjela Hrvatska“ (Croatia rediviva) Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje. U elegiji pak „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ (Plorantis Croatiae saecula duo) Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigliu, carskom povjereniku za razgraničenje s Turcima:
/Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš/ Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela……./ i slobodnu Ramu svome kralju./
Žilavo hrvatstvo Herceg-Bosne u XVIII. stoljeću
Za Bečkih ratova (1683.-1699.) Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini doživjeli su strašan udarac. Oko 85 posto od svega katoličkog pučanstva iselilo se tada u slobodne zemlje. U Bosni je ostalo nešto preko 25.000 katolika s 26 franjevaca, koji su se skupljali oko tri franjevačka samostana – Fojnica, Sutjeska i Kreševo. Nestalo je uglednoga trgovačkoga staleža Hrvata katolika po gradovima i varošima. Za 150 godina u cijeloj zemlji, među katolicima, naobraženi ljudi bit će samo franjevci. Oni su se školovali u Italiji, slobodnoj Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Osjećali su da pripadaju hrvatskom narodu. Tu narodnu svijest stariji su fratri predavali mladim naraštajima živom riječju u školama, redovničkoj komunikaciji i svojim pisanim djelima i tiskanim knjigama.
Jedan od njih – Fra Toma Babić (+ 1750.) je rođen u Velimu kod Skradina u staroj bosanskoj obitelji. Godine 1712. on je u Mletcima tiskao djelo “Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis”. Na zadnje tri stranice (134-136) otisnut je oglas knjiga: “Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou…”. Kako u predgovoru kaže, ovo djelo napisao za “bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga”. Njegovo djelo “Cvit razlika mirisa duhovnoga”, tiskano u Mletcima 1726. poznato je u narodu kao „Babuša“.
U prvoj polovici XVIII. st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivaju “hrvatski” To su fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718.), fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742.), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729.) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763.).
Nagnanović je stupio u franjevački red 1700. u Zaostrogu. Napisao je “Ljetopis”, koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1918. i posebno otisnuo 1919.
Lekušić je 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a 1727. učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mletcima je objavio “Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog”.
Fratar Hasan
Posebno je zanimljiv slučaj djeteta muslimanskih roditelja fra Lovre Šitovića iz Ljubuškoga, čiju živopisnu hrvatsku priču donosi Dominik Mandić. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme Bečkoga rata, nakon oslobođenja Vrgorca (1690.), harambaša Tulnja zvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Hasan uz Delijinu dječicu nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući.
Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti.
Vidjevši u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije.
Nakon povratka u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i 1713. tiskao u Mletcima gramatiku latinsko-ilirsku. God. 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem.
Umro je u Šibeniku 1729. Šitović je bio jedan od najsvjesnijih Hrvata svoga vremena. U svojim djelima govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama.
U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713.) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: „Mi Hrvati!“. Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi „mi Hrvati“.
U spjevu „Pisma od pakla“, koju je Sitović “na hrvatski jezik” skitio, on pjeva :
/U Makarskoj premda je pisana/Vazdi želim da bude pivana,/ Razumi se, onizim pukom,/ Ki govore hrvatskim jezikom./
Fra Bernardin Pavlović također svoj materinski jezik naziva hrvatskim, a rodio se u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja. Starina Pavlovića je u Veloj Međi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Priredio je i tiskao „Pripravljanje za dostojno reći sv. misu“ “u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene”, u Mletcima 1747. U predgovoru piše kako ga je napisao “za naruč i korist nas misnika harvatske ruke”. Iste godine (1747.) tiskao je drugo izdanje djela don L. Terzića „Pokripljenje umirućih“, „pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik… za korist naroda Harvaskoga. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747.„
Fra Nikola Lašvanin (+ 1750.) iz Bosne ističe svoju hrvatsku narodnu pripadnost u XVIII. st. On je pisac najopsežnijega i najboljega bosanskog ljetopisa. U njem potanko opisuje i dolazak Hrvata na jug, njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. Naglašava da su Hrvati kod svoga dolaska 640. naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do „današnjega dneva“, t. j. do njegovih dana u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. Naglašava tou svom Ljetopisu pod godinama 640. i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:
„640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva”.
“1131. Stipan ugarski kralj … Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne”.
Razdoblje osmanske vlasti u hrvatskim zemljama jedno je od najkrvavijih dionica hrvatske povijesti. Nu unatoč tomu, hercegbosanski Hrvati nisu samo ljutim bojem čuvali svoju narodnu i vjersku pripadnost, nego su kao katolički narod stvorili zavidnu kulturu, razvili književnost te očuvali hrvatski jezik.
Nemjerljiv je njihov doprinos u razvoju standarda hrvatskoga jezika, a silnice vidljive na filološkom i književnom polju ocrtavaju njihovu središnju ulogu u duhovnom i kulturnom povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Osim toga, svojim demografskim potencijalom i naseljavanjem Slavonije u postosmanskom razdoblju etnički su sačuvali tu hrvatsku pokrajinu od ugarske prevlasti, a od talijanske prevlasti i južnohrvatska područja sve do jadranske obale, omogućivši time etničko-teritorijalne preduvjete za hrvatsko ujedinjenje i obnovu suverene i samostalne hrvatske države potkraj 20. stoljeća.
Nažalost, vlastitu suverenost, unatoč postojanju formalno-pravnih okvira unutar današnje BiH tek trebaju realizirati!
Mate Kovačević
