Povijest se ponavlja – opet smo Å¡kripari (ovo ponovo vraćam “na zahtjev jedne (nove) Kraljice” S……?
Ovih je dana predstavljen roman o Å¡kriparima, Medaljon, Anite Martinac. Nisam joÅ¡ Äitao, ali sam onako malo razmiÅ¡ljao. Znaju li naÅ¡i mladi tko su bili križari ili Å¡kripari. Å to ih je natjeralo da se godinama nakon tzv. osloboÄ‘enja (zadnji je Å¡kripar, Ante Marić, ubijen 1952., u Sjevernom logoru u Mostaru) skrivaju Äak i od svojih najbližih? Eto trebala se roditi jedna Anita (1973.), dvadeset godina nakon zadnjeg ubijenog Å¡kripara kako bismo dobili istinu, uspomenu na te ljude koji su bili proganjani i kao zvijeri ubijani samo jer su za Dom spremni bili! Bravo Anita! Ne moram knjigu ni Äitati ali ću je sinu Ivanu pokloniti svakako. Ne samo da neÅ¡to nauÄi o naÅ¡oj ne tako dalekoj povijesti. Nego da sutra razumi svoga ćaću Å¡to će sada, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, tek morati u moderne Å¡kripare. Skrivati se od Sarajeva i Zagreba. Bježati od „njihovih“ i od „naÅ¡ih“. Tako je to kad rat zavrÅ¡i bez pobjednika. NerjeÅ¡eno. Svi su pobijedili i svi su izgubili.
Ministri iste Vlade, istoga dana obilježavaju – jedni „oslobaÄ‘anje“, drugi „pad“ nekoga mjesta, kote, planine, grada. ÄŒlanovi istoga PredsjedniÅ¡tva tvorevine koja nikako izrasti u državu jednako tako, svaki svojim naoÄalama gleda na blisku proÅ¡lost. Draganu je Federacija, ili će bar u zanosu nekada reći, tamnica hrvatskoga naroda. Bakiru je Herceg Bosna zloÄinaÄka tvorevina, a obojici je Republika Srpska tvorevina nastala kao posljedica agresije na vlastitu zemlju. Ivaniću je Fedracija poligon na kojemu treba zidati novu Herceg Bosnu, zavadati pa vladati. A Å¡to je s nama koji smo samo branili svatko svoj dom? I vjerovali da branimo svetinje. Žalibože poginulih. I onih koji ostadoÅ¡e nepokretni, bez nogu, ruku, oÄiju!
Možda bi se prije dogovorili mi koji smo juÄer jedan drugoga gledali preko niÅ¡ana nego ovi „naÅ¡i“ politiÄari. Jer oni nisu ostali bez bilo Äega, osim bez duÅ¡e. Jednog su moga prijatelja u Jablanici prije desetak godina, pola u Å¡ali pola ozbiljno, htjeli proglasiti narodnim herojom. ZaÅ¡to? Jer je tako precizno po tom gradiću 93. minobacaÄem gaÄ‘ao stare kuće koje su danas obnovljene i izgraÄ‘ene po svim standardima. Å alu na stranu, hoću reći branitelj borcu bi nekako oprostio, ali politiÄar ni s jedne strane ne može oprostiti ni borcu ni branitelju. MI, svih vjera i nacija, NJIMA jednostavno smetamo. U ona vremena bilo je dosta nekomu zalijepiti etiketu „ustaÅ¡e“ da bi od njega napravio Å¡kripara. Danas od nas jednostavno prave budale. Jedni, drugi i treći. Jednako. Zato, prije nego nas NAÅ I I VAÅ I vrate opet u Å¡umu, ustanimo zajedno. I recimo dosta! I tužiteljima koji ispisuju optužnice kako im netko nacrta. Dosta i sucima koji presuÄ‘uju kako im se kaže. Malo naÅ¡ima, malo vaÅ¡ima, malo njihovima. Dosta i politiÄarima koji se nemaju snage ili volje oduprijeti tomu i takvomu ludilu. Dokle ćete nas progoniti? Do kada ćete nas u Å¡kripare tjerati?
Raste li meÄ‘u nama neka nova Anita koja će zabilježiti sav jad ljudi koji bi se trebali braniti, jer se netko sjetio dvadeset godina nakon rata da bi taj-i-taj trebao odgovorati za ovo-i-ono. Hoće li imati tko opisati ovaj rat poslije rata, ovaj jad poslije jada, ovu tugu bez kraja? Ima li tko pametan da politiÄarima, sucima, tužiteljima, domaćim i stranim kaže da su na dobrom putu proizvodnje novoga rata. Ovaj put stvarno graÄ‘anskog. Bez agresije izvana. Bez ideologije. Bez cilja i smisla. Davno sam govorio da ako si imalo pametan – moraÅ¡ poludjeti kada vidiÅ¡ Å¡to se oko nas dogaÄ‘a. Blago bezumnima – njima je ravno do Neuma. PolitiÄari možda sebe ne vide kao hrÄka koji luÄ‘aÄki okreće svoj kotaÄić u koji je zatvoren. Poneki pametan Äovjek će priznati da je ovoj zemlji davno navuÄena luÄ‘aÄka koÅ¡ulja s rukavima Ävrsto vezanim na leÄ‘ima. Ali je vrijeme da doÄ‘e neki Äovjek u bijelom i svima, a ne samo nama ili samo njima kaže: zaustavite se. IziÄ‘ite iz zaÄaranog kruga zatvorenosti u proÅ¡losti. Zatrpajte svoje rovove, iziÄ‘ite na Äistinu i pogledajte djecu kojoj oduzimate budućnost. Sudite onima kojima ste jedni, drugi i treći juÄer govorili da se bore za bolje sutra, za nekakvu slobodu, za komad zemlje koja nije vaÅ¡e vlasniÅ¡tvo, za metar sinjeg mora o kojemu ste sanjali. Vi ste ih gurnuli na rub provalije, sada ih izvedite iz proklete avlije!
Je li taj Äovjek u bijelom sveti Otac papa? Hoće li ga imati tko Äuti? Ili će svi glumiti „mir, mir do neba“ i kazati: baÅ¡ im je dobro rekao. Komu papa dolazi, komu govori? Nama, njima, svima, modernim Å¡kriparima. Svakako ne Odboru za doÄek. Koji će za mjesec dva otići u Rim. Pokloniti se papi. Zahvaliti mu Å¡to nije vidio ranjenu zemlju i izgubljene duÅ¡e koje lutaju u magli bosanskih brda i hercegovaÄkih vrleti. Hoće li tko imati papi, prije nego sleti u Butmir, prije nego progovori, proÄitati Anitinu knjigu?
Mladen Ljubić