SANJAM
Leti vrijeme, prolaze godine,
a ja živim u svojoj samoći,
sanjam selo, sanjam rodnu grudu,
željno čekam kad ću kući poći.
Tamo mi je, za čim srce žudi,
roditelji, staro društvo moje,
tamo su mi sve ljepote svijeta,
urezane, što u srcu stoje.
Tuđina je jedna teška rana,
od nje stalno moja duša ječi,
jedva čekam kad će svanut jutro,
iz tuđine, kada ću pobjeći.
Kad ću prestat sanjat vinograde,
sva ta naša krševita brda,
rodnu kuću, što je sagrađena,
od kamena Hercegovskog tvrda.
Ispred kuće, pod odrnjom starom,
kad ću sjesti, malo odrijemati,
da me budi miris od pogače,
ispod sača, što je peče mati.
I s raštikom da se ja počastim,
zabravim ova brza jela,
to je ono što mi srce želi,
to je ono što bi duša htjela.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
