Umor pritišće vjeđe
dok sati usporeno teču.
Slijedi neki put,
čini se ,
možda je samo staza
kojom divljač kroči,
ne zna,
znoj zamuti vid
i od kraja,
ne nazire se,
bole oči.
Eto ,i sunce će se skoro
iza one izbočine skriti
stabla će oblik
čudovišta poprimiti,
u crnoj šumi
sam će ostati.
Gdje će noćiti?
Splele se noge
u grm divljih kupina ,
krvare ruke,
ko ludo tuče srce ,
brže od gipkog jelena
kojemu uznemiren je san.
Da li će dočekat novi dan?
Crna ga šuma
u njedra svoja stišće,
sa svih strana
šapuće lišće
a grane pucaju pod
sve težim korakom
i odzvanja njihov lom
dolinama.
Sablasni zvuk,
sova ili ćuk?
Ili neki demon treći?
Ne zna reći.
Potrči od straha dalje,
dublje i dublje
medu bukve,jele i borove stoljetne,
u ušima buči
šum vode nevidljive.
Crna šuma se smije .
Nitko iz nje živ
izašao nije.
Natasa Butinar @ 
