Gubavac svjedok Božji
U sljedećem tjednu otpočinje korizma, a evanđelje od 6. nedjelje kroz godinu dobrano nas priprema za to jako liturgijsko razdoblje. U evanđelju je riječ o ozdravljenju gubavca (Mk 1,40-45), koji je postao Božjim svjedokom. U gubavcu se možemo prepoznati, ako bolest gube shvatimo kao grijeh, te onda molimo Isusa da nas ozdravi od te i takve vrste gube, tj. od našega grijeha.
Kod evanđelista Marka stoji da je nepoznati gubavac ganuo Isusa, što je znak Isusova ljudskoga odnosa prema bolesnu čovjeku, i to ne baš s bilo kakvom bolešću, nego s gubom, za koju je filozof Avicena (980.-1037.) rekao da je to rak cijeloga tijela. Dalje, kada ga je Isus potpuno ozdravio, izbrisavši sve tragove bolesti, te je on u cjelini živnuo za daljnji svoj život u zajednici, Marko piše da se Isus “otrese na nj“, to znači jakim i prijetećim glasom s riječima naredio mu je da nikome ništa ne kazuje o svemu što mu se zbilo, nego samo da se pokaže svećeniku i prinese dar za svoje očišćenje prema Mojsijevu propisu, kako bi ga svećenici mogli izbrisati iz popisa gubavaca i dati odobrenje za povratak u društvene oblike življenja. A što se tiče razglašavanja ozdravljenja i svjedočenja, Isusova želja je bila da to uslijedi nakon njegova uskrsnuća.
Valja se ovdje prisjetiti da je uzročnika bolesti gube znanstveno otkrio i protumačio 1871. god. Gerhard Henrik Armauer Hansen (1841.-1912.), ravnatelj leprozorija u norveškom Bergenu, što je Božje djelo koje Bog čini po znanstvenicima koji se posvete tome proučavanju radi izlječenja oboljelih i iskorjenjenja bolesti. Od stvaranja do ovoga otkrića prohujalo je mnogo vremena, jer nije bilo umnika koji bi se time bavio i to konačno protumačio, a ne bijaše bilo niti uvjeta. Stoga se ova bolest naziva u suvremeno doba Hansenova bolest koju je on odredio opisujući je. Inače, gubu nazivaju i lepra, a uzrokuju je bakterije Mycobacterium leprae/lepromatosis. Guba se vrlo sporo širi u ljudskom tijelu jer vrijeme inkubacije traje do 5 i čak i do 20 godina. Bolest se najčešće gnijezdi u ljudskoj koži, zatim rubnim živcima, u sluznici gornjeg dišnog sustava, te oko očiju. Prenosi se kapljičnim načinom, tj. kašljanjem, kihanjem, disanjem, te bliskim susretima i doticajima sa zaraženim neliječenim osobama. U napredovalim oblicima bolesnici poprimaju izobličeni izgled koji prilično zastrašuje. Inače nije na popisu visoko kužnih, zaraznih bolesti. Otkriven je i lijek protiv ove teške bolesti u tijeku Drugoga svjetskoga rata.
Bog je moćan i ozdravio je po Isusu Kristu ovoga gubavca oslobodivši ga te bolesti, kao i onu desetoricu drugih gubavaca, koje je izliječio ozdravivši ih (usp. Lk 17,11-19). Ovoga je gubavca ozdravio, kao i mnoge druge bolesne od raznih drugih bolesti, kako u ovoj evanđeoskoj zgodi, tako i kasnije kroz povijest svijeta i Crkve po znanstvenicima s njihovim lijekovima i dobrim ljudima koji rade s takvim bolesnicima.
Egipćani, Babilonci i drugi stari narodi primjenjivali su izolaciju bolesnika, stvarajući tako kolonije gubavaca, a stari Židovi prvi su provodili svestrane načine i oblike sprječavanja širenja ove kužne bolest, koje su i danas u primjeni u odnosu na sve zarazne bolesti. Kad nema lijekova, dobra je izdvojenost da se barem smanji broj oboljelih, a oboljelima se daje prigoda da se izliječe.
Ovu bolest možemo povezati s današnjom pandemijom koronavirusa, koji se širi istim načinima kao i guba, uostalom kao i druge zarazne ili kužne bolesti. Iskustva iz najstarijih vremena pojave zaraznih bolesti pokazuju da je vrlo bitna u svim tim slučajevima zaraznih bolesti izolacija i potrebita zaštićenost pojedinca i skupine ljudi. Time se smanjuje broj kužnih bolesnika, a veća je mogućnost izlječenja oboljelih.
don Ilija Drmić
