Kako bi bilo lijepo prespavati neka vremena. Recimo ova sadašnja. Ali to je nemoguće. Naš biološki sat neumitno otkucava i dolazi vrijeme buđenja, ono kod našega Nebeskog Oca. Zato nam nema druge nego se uhvatiti u koštac sa svim poteškoćama oko nas. A ima ih, znamo to, bezbroj.
Jedna od najtežih je ovo neprestano curenje prema vani. Kao nekada u hudo jugokomunističko vrijeme. Naseljavamo nečije tuđe krajeve, a svoje ostavljamo praznima. Tužno, da tužnije ne može biti.
Kad ono poče Domovinski rat, u Vukovaru su drukčije razmišljali. Nisu se dali otjerati sa svojih pragova, čak i onda kada su ih pregazili golom silom. Zbog toga je Vukovar ostao našim nesputanim krikom za slobodom. Ne razumije to sanja Modrić u Novom listu. Ona ovih dana dreknu da komemoracije, kao do sada, u Vukovaru moraju prestati. Kome trebaju ti mimohodi sa zastavama, transparenti da Vukovar nikada ne će pasti, žalobna lica… Umjesto toga, ona bi 18. studenoga pustila ljude da se smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slavila uspjehe u fizici i umjetnosti… Očito ništa nije čitala barem o vukovarcu Igoru Gilji. Njemu je Domovinski rat odnio oca, odnarođena hrvatska vlast odnijela mu je policijski posao i još ga nije vratila. I da se smije po Sanjinim uputama!? Ili da se smijemo svi mi jer se još iz našega proračuna isplaćuje 50.140 mirovina onima koji su ratovali protiv Hrvatske!? Mediji najavljuju još takvih zahtijeva jer prošla nenarodna jugokomunistička vlast sve to smješkajući se dopusti. Kamo plovi ovaj brod, mogao bi se netko zapitati. Odgovor se zacijelo nalazi u traženju istine o kojoj Modrićka ne govori. Netko je pokrenuo rat, netko je pucao po Vukovaru, netko je u njega ušao pjevajući morbidne pjesme i uništavajući sve pred sobom, još jedanput. A taj netko zove se JNA, Velikosrbi, ovi i oni koji su takvo nešto podržavali, pa i među nama. To su te silnice koje treba prepoznati i nazvati pravim imenom. Film »Ovčara neispričana priča« to je učinio. Treba ga samo pogledati i dati se na posao. Hrvatsko sudstvo, premreženo jugokomunistima, još to ne čini. Ne dajmo mu da dremucka u miru.
Istina, nije uvijek lako prepoznavati događaje oko sebe. Znaju te itekako napasti. Dogodilo se to i s onima koji su rekli da je zemljotres u Nursiji bič Božji zbog suvremenih kretanja i grijeha. U njemu se između ostaloga urušila crkva Sv. Benedikta, ostalo je nauzgor samo njezino pročelje pa ima onih koji to uspoređuju sa stanjem u Europi, Crkvi… Iznutra ruševno, vani, kao, sve lijepo. Možemo se složiti s ovakvim ili blažim tumačenjima, ali ne smijemo smetnuti s uma da je Nursija zapravo srce europskog kršćanstva. Odavde je u svijet krenuo Sv. Benedikt koji je sa svojim redovnicima udario temelje kršćanstva u Europi, temelje današnjeg zapadnog svijeta. I sad je sve u ruševinama, kao što je, rekoše, u ruševinama zapadna uljudba. Hoće li se sve uspjeti nanovo podići?
Poljaci su izgleda misli da hoće. Krista su ovih dana proglasili za svoga kralja i obećali da će sve podrediti njegovim zakonima. Učinila je to ne samo Crkva, nego i društvena vlast. Neki u društvu, a neki i u Crkvi, misle da pretjeruju. Pa počinje priča o sekularizaciji, priča o odvojenosti Crkve od države, priča o ljudskim pravima… Zavodljiva priča, mora se reći. Ali, eto, ti Poljaci se na to ne obaziru. Prije Isusa, ustoličili su Bogorodicu Mariju kao kraljicu Poljske, bi to 1656. i obnovljeno 1956. Kardinal Stefan Wyszyński, koji dobro iskusi komunistički bič ili bič bezboštva, predvodio je tih godina poljski narod. Da je sada živ, vjerojatno bi ga se dohvatio Oliver Frljić kojega jugokomunisti drže velikim redateljem, a poljske vlasti ga protjeruju iz svoje države kao besramnika. No, ta njegova predstava nastoji svim silama zaigrati na našim daskama. Hoćemo li je i mi protjerati, ostaje za vidjeti. Ovisi to od toga koliko smo svjesni i svoje domovine, i svoje vjere, i svoga čovjekoljublja. Ići će sve to očito polako jer još nemamo snage ni skinuti imena jugokomunističkih zločinaca s naziva naših trgova i ulica. Iako je već dostatno dokaza za njihovu izopačenost, neki se prave nevještima. Zbog toga ćemo očito i pričekati da slobodno proglasimo kraljem i kraljicom Hrvatske onoga koga mi hoćemo. Do danas je mnogo krivih veličina na našem čelu.
Stvari naravno uvijek počinju izdaljega. Recimo, od vjeronauka. Sada naizgled imamo priliku djecu učiti pravim vrijednostima, ne samo u crkvenom dvorištu nego i u školi. No, događa se da se roditelji žale na koncepciju vjeronaučnog predmeta. Previše maglovitog humanizma, a premalo jasnog katoličkog stava. Nazivaju to i kasperizacijom katoličkog vjeronauka. Postajemo pomodni, umjesto da proučavamo svoje i time se dičimo. Zanimljivi, u najmanju ruku, stavovi naših laika, kako ih volimo nazivati. Prisjećam se ujedno mnogih takvih primjera na drugim poljima kršćanskog života. Umjesto iz Isusovog nauka, mudrost smo počeli crpiti iz nauka raznoraznih mudraca, naučitelja, filozofa i kako se sve nisu zvali. Zar je onda čudno da nam je govor maglovit i da nas vodi u krivom smjeru? Zaboravili smo na izgradnju kršćanskog društva, a priklonili se izgradnji društva na skroz upitnim temeljima. Eh, što ti je ta pomodnost! bpz.ba
Miljenko Stojić
