MATIJA I MILE BANOŽIĆ PROSLAVILI ZLATNI PIR, POLA STOLJEĆA BRAKA
Poučna u svakom pogledu, a nestvarna s današnje točke gledišta – pastir ostvario karijeru u Beču – životna je priča bračnog para Matije i Mile Banožića koji su obilježili zlatni jubilej – 50 godina braka, piše Večernji list BiH. Vjenčali su se 3. siječnja 1974. godine u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Rakitnu (Posušje), u kojoj su, nakon pola stoljeća zajedničkog života, obnovili sakrament ženidbe. Mile s ponosom ističe da su se u toj crkvi vjenčali njegov otac i dvojica sinova. Misno slavlje predvodio je župnik fra Vlatko Soldo.
Tradicija i rodbina
Kako je životna priča ovo dvoje ljudi specifična, takva je bila i proslava zlatnog jubileja, sve je bilo podvrgnuto tradiciji, od obnove sakramenta, preko gange do jela. Iako rekoše da su zvali najužu rodbinu i prijatelje, na proslavi se, po slobodnoj procjeni, okupilo više od 150 osoba, među kojima je bilo i pedesetak članova HKUD-a “Hercegovac” i HKUD-a “Crnač” iz Širokog Brijega za koje nastupa Milina supruga Matija. Nikakvo čudo s obzirom na činjenicu da je Mile iz obitelji s osmero djece, a Matija s petero. Proslava zlatnog jubileja pretvorila se u cjelodnevni program koji je počeo u 11 sati okupljanjem kod crkve u Poklečanima, a nastavio se u svadbenom salonu u istom mjestu. Kako je izgledalo, može se zaključiti iz podatka da je u sumrak feštu prvi napustio uz tekst potpisani, koji je ovaj skladni par upoznao pripremajući knjigu “Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine”. Zašto je ovaj zlatni pir poseban, jednostavno zbog toga što on oslikava tektonske promjene koje su se u tzv. visokoj Hercegovini zbile u posljednjih pedeset godina. Ukratko, Milin djed je prilikom diobe obitelji, koja vodi podrijetlo iz Kočerina, 1936. dobio posjed na hladnoj Svinjači. U četničkom pohodu 1942. godine sve im je uništeno pa su se morali kućiti iznova. Zatim je Mile prva četiri razreda završio kao đak putnik s planinske visoravni Svinjače, gdje je i rođen, do osnovne škole u Rakitnu, ravno devet kilometara u jednom smjeru. Dovoljno je reći da su tih godina snjegovi bili duboki, a vukovi brojni. Kad mu je otac Jakov, majka se zvala Božica, napustivši posao planištara zaradio prvi novac kao gastarbajter, smjestio ga je u Posušje, gdje završava osnovnu školu. Srednju je završio u Mostaru. U međuvremenu je Milin otac kupio zemlju u Bapskoj kod Iloka pa se obitelj preselila u Slavoniju, a Mile krenuo na rad u Austriju. Naravno, ne sam, nego s izabranicom Matijom. Kako je počela ljubav – lako, vele. Mile je čuvao stoku na sjevernoj strani Svinjače, a Matija na južnoj. Kao mladi sretali su se goneći stada na vodu na Blidinjsko jezero, s vremenom se rodila i ljubav.
Život vani
Zajednički život nastavili su u Beču, gdje su živjeli ravno četrdeset godina, do mirovine. Mile je radio na održavanju posebnih strojeva kojima se u zračnim lukama i na mostovima skida betonski sloj pod tlakom od 3500 atmosfera. Radeći terenske poslove, obišao je petnaestak zemalja na tri kontinenta. Dok je on izbivao, Matija je radila i brinula se o trojici sinova. Usput su na Trnu kod Širokog Brijega napravili kuću, a nakon odlaska u mirovinu na Milinoj djedovini, na Svinjači, još jednu kuću. Mile ne taji da mu je cilj bio sinove koji su nastavili raditi u Beču i unuke tako vezati uz rodnu Svinjaču. Matija i Mile od trojice sinova, za sada, imaju sedmero unučadi. Govoreći o “receptu” za skladan brak, Mile kaže: – Najvažniji su razumijevanje i strpljenje. Prirodom posla često sam bio na terenu, a supruga je uz svoj posao čuvala djecu. Ponekad sam uz posao – putovanje i rad, bio vezan i po 18 sati dnevno. Posljednjih petnaest godina potpisao sam da ću raditi najmanje 12 sati, pet dana u tjednu. Svako šest mjeseci imali smo preglede, psihički to nije bilo lako izdržati, a onda s obiteljskim obvezama uskladiti – kaže Mile, dok Matija, gledajući iz svog kuta, nastavlja: – Ključno je da se ljudi nadopunjuju. Ja sam po prirodi temperamenta, a Mile je tiha voda. Kad dođe do nesporazuma, treba prešutjeti pa onda polako početi iz daljega, ne može se drugačije. Saslušati se treba tiho pa onda na velike piske. Mnoge stvari ne treba ni čuti ni vidjeti. Kad prođe određeno vrijeme, sve se može uskladiti – mudro zbori Matija pa, dolaskom njezinim mladih kolegica iz folklora, poče njoj dragu pjesmu:
“Oj, planino, i te tvoje dole, cilo lito ja bez svoga lole!”
