Dakle, nije ključno pitanje smijeniti ili ne Hribara, bit je stvari zašto s njim ne razgovara istražiteljski tim DORH-a ili PNUSKOK-a? Točno o tome se radi i kad su Hribar i suradnici u pitanju i točno o tome se radi kad su Bertina, Dominić, a vrlo vjerojatno i Ostojić u pitanju. To su eliminacijska pitanja Oreškoviću, Karamarku i Petrovu.
Iako nekoliko neugodnih slučajeva, izravnih udara u nacionalne interese i teških zloupotreba državnih institucija i službi danima tresu Hrvatsku, zanimljivo je da se nitko iz vlasti nije ozbiljnije osvrnuo na te događaje.
Javnosti su izneseni dokazi o teškoj zloupotrebi policije, konkretno PNUSKOK-a, zatim činjenica o nevjerojatnoj sabotaži nacionalnih interesa filmom „15 minuta – Masakr u Dvoru“ koji je financirala Republika Hrvatska preko vladine agencije HAVC, s organizacijskim prstima i nužnoj odgovornosti lanca od Ministarstva kulture do HRT-a, a niti jedne naznake bilo kakvoga djelovanja DORH-a ili Vlade nema. A u čitavom tom lancu su ljudi s imenom i prezimenom primali visoke plaće za afirmaciju nacionalnih interesa!
Nema nijedne reakcije Domoljubne koalicije, nema nikakvoga stava Karamarka, niti se o bilo čemu, posebno kad su afere u policiji u pitanju, očituje Petrov.
Šuti i Orešković.
Zanimljivo je analizirati ponašanje novinara i medija u ovim slučajevima. Kao da je samo po sebi bio cilj nekako otkriti te zloupotrebe, one su objavljene i – točka. Vuk sit, ovce na broju.
A smije li biti?
Niti jedan novinar, a zorno je tome svjedočio sinoćnji razgovor voditeljice dnevnika na HTV-u, gospođe Mikleušević s ministrom unutarnjih poslova Orepićem, niti ne pokušava adresirati težinu otkrivenih činjenica i skandala, potencijalno teških kaznenih djela, na nositelje nadležnih državnih institucija.
Mikleušević sinoć u razgovoru, iako je upravo HTV dva dana zaredom emitirao dokaze o zloupotrebama MUP-a, iako se točno zna o kojim se ljudima i čijoj izravnoj odgovornosti u tom slučaju radi, ni jednom riječju to nije ni spomenula Orepiću, pod čijom hijerarhijskom odgovornošću i nadležnošću rade trenutno Dominić i Bertina?
Ni riječi.
Zar je uloga medija zapravo naučiti ljude da je državnim funkcionerima i vlastima sve dopušteno, a da se tu i tamo svinjarije koje izbiju na vidjelo, isključivo moraju gledati kao nekakva politička odgovornost, stvar osobne prosudbe ili namjere nadležnih državnih funkcionera?
Ispada točno tako, a to je legalizacija kriminala u državnom poretku.
Nigdje nisam pročitao informaciju da je netko pokušao pitati Karamarka, Oreškovića, Petrova, da je netko postavio pitanje DORH-u, USKOKU – jesu li nešto poduzeli i namjeravaju li uopće nešto poduzimati?
Ni jedne riječi.
A to su ključne adrese u oba ova slučaja.
Sva pozornost je usmjerena na Hribara i njegov pokušaj opravdavanja, kao da se radi o dvojbi je li on mogao ili nije mogao znati za to što se sprema – Hrvatskoj?
Potpuno pogrešno!
On prima plaću i zauzima vrhunsku državnu poziciju – da zna. Da uvijek zna. Za neznanje tu nema opravdanja. A za kazneno djelo, što jest naručena i financirana međunarodna kleveta hrvatskoga naroda u slučaju filma „15 minuta – Masakr u Dvoru“, se nužno odgovara pred nadležnim državnim institucijama. Hribar navodno pokreće sudski postupak, pa to promovira kao opravdanje i svoju vjerodostojnost.
Jedini vjerodostojan postupak bi bio da njega DORH dovuče pred sud zbog nedjela koje je učinio. A tamo se jedino može raspraviti, je li to namjerno nedjelo ili propust, dakle može se samo razgovarati o olakotnim okolnostima. A nedjelo je jednako počinjeno.
Koga briga što Bertina ili Hribar misle o činjenicama koje ih teško optužuju?
To nije stvar za ispovjedaonicu, to je stvar o kojoj moraju razgovarati s istražiteljima državnoga tužiteljstva ili policije.
Pitanja koja smo istakli na početku teksta, nisu ni blizu samo politička pitanja iako jesu i to, već prije svega stvar odnosa vlasti prema – kriminalu. Ako su činjenice iznesene u javnost takve, a jesu, onda to nije prvenstveno stvar saborske rasprave, nadmudrivanja između naših i vaših, već signal DORH-u za – najhitnije djelovanje.
A DORH šuti. USKOK šuti, iako postoje snažne indicije u oba slučaja da se radi o udruživanju radi počinjenja zločina.
Nije li to najbolji znak da te dvije prevažne institucije države isključivo reagiraju na – politički mig, te da i danas šute jer nisu dobili mig od novih državnih gospodara?
Kakva je to poruka naciji o stanju pravne države?
Upravo zadržavajući fokus javnosti u oba slučaja na političkoj percepciji, omogućuje se grješnicima nastavak besramnog olajavanja Republike Hrvatske, pred srodnim izvanpolitičkim i političkim međunarodnim institucijama u koje su kao zaštitu uvalili svoje kompanjone, jer pred njih nije postavljena težina nedjela koje su učinili.
Pa od toga nastavljaju raditi, s jedne strane politički cirkus, a s druge strane, pretvarati svoju, u biti kriminalnu poziciju, u poziciju žrtve političkoga progona u svijetu. I pred srodnim strukturama u zemlji.
S obzirom na iznesene evidentne činjenice koje je javnost imala prigode vidjeti, potpuno je pogrešno razgovarati i polemizirati o smjenama, jer novinari i mediji na taj način pozornost javnosti zadržavaju na toj lažnoj dvojbi, istodobno ciljano ograničavajući isticanje prioritetnoga zahtjeva – državno sankcioniranje nositelja zlodjela.
Dakle, nije ključno pitanje smijeniti ili ne Hribara, bit je stvari zašto s njim ne razgovara istražiteljski tim DORH-a ili PNUSKOK-a?
Točno o tome se radi i kad su Hribar i suradnici u pitanju i točno o tome se radi kad su Bertina, Dominić, a vrlo vjerojatno i Ostojić u pitanju.
To su eliminacijska pitanja Oreškoviću, Karamarku i Petrovu.
