Kakve veze imaju marljivi punac u stečaju i lijeni zet koji vara njegovu kćer?
Na prvi pogled nikakve.
Ali polako! Život je ponekada nepredvidljiv i prepun iznenađenja, pa naizgled nepovezane pojave postanu neraskidivo spojene jedna s drugom.
Jozo ima lijepu kćer Maru, još troje mlađe djece i jedno unuče, Marina sina Matu, krštenoga imenom drugoga djeda.
Donedavno su svi zajedno živjeli u u našem malom gradu, u stančiću u kojem Jozina supruga Marta već desetljećima kuha, pere i odgaja muža i potomke.
Lijepa Mara se prilikom odmora u rodnom selu neizlječivo zaljubila u kršnoga Jaku, visokoga ljepotana kojemu je ljubav pak pomogla da se riješi vlastitih ćaće i matere i uvali se drugima na teret, te su se u zavičaju brzo vjenčali, pjevajući i plešući u bučnom i šarenom svadbenom salonu sve do ranoga jutra.
Jozi se odmah učinilo malo neobično da se njegov novopečeni zet u vlastitim svatovima napio do izemoglosti, ali ga je Marta smirila, napominjući kako je takav običaj danas i da je najvažnije ako su mladenci sretni i zaljubljeni, pa će sve krenuti pravim tokom.
„Osim toga Jako je iz dobre obitelji i nema na koga biti bezveznjaković“ – zaključila je mudro.
No, nekada se priroda poigra genima, pa od marljiva ćaće i lijepe matere ispadne čudna kombinacija, poput Jozina i Martina zeta Jake, koji pak uopće ne voli raditi, ali zato zna sve o politici, povijesti i humanosti.
A tek kad se raspriča o pravdi i poštenju!
Oči mu sjaje i čuje se u cijeloj sali kako je hrabar, marljiv i odlučan.
Na prvom poslu dobio je zet Jako otkaz nakon tri dana. Bilo je hladno jutro, pa nije na vrijeme ustao iz kreveta.
Na drugom poslu, u maloj građevinskoj firmi punca Joze, grijalo je sunce nemilice, pa se zet na gradilištu prekomjerno uznojio, Mara se posvađala sa strogim i nemilosrdnim ćaćom, te su dvoje mladih zajedničkim snagama odlučili dati sljedeći otkaz.
Jozo je najprije problijedio od bijesa, ali ga je Marta povratila u život, šapćući mu u krevetu:
„Kad djeca nađu vlastiti krov nad glavom morat će i zet raditi. Nema mu druge.“
Uskoro je mali stan postao pretijesan za čeljad koja se slabo slaže, našto mladome paru nije bilo druge nego da im Marta tajno uvali nekoliko velikih novčanica kojima su pak, bez pogađanja, platili kauciju i iznajmili puno kvadrata s velikom terasom – Jako je odrastao na selu i treba dovoljno svježega zraka dok dimi cigarete jednu za drugom – te su odselili u šareni centar gradića, gdje se živi puno ljepše i zabavnije nego u sivom predgrađu.
Jedino su i dalje redovito dolazili na ručak Marti, dok bi Jozo radio na baušteli.
Zbog iznenadno poraslih troškova proširene obitelji Jozina mala firma upala je u financijske teškoće i završila u stečaju, a poradi nepodmirenih računa za isporučeni cement, cigle i gips, Jozo je potom kliznuo i u privatni stečaj, koji mu je odobren pod uvjetom da svaki cent iznad osamsto eura mjesečno, bez pitanja i odgode, tijekom sljedećih sedam godina uplaćuje vjerovnicima.
Kako bi mogao živjeti i prehraniti obitelj – osim Mare imaju, kao što rekoh, još troje mlađe djece – marljivi punac nastavio je raditi, ovoga puta na crno, Marta se zaposlila kao povremena čistačica, a njihov stariji sin završio je zanat i počeo pomalo zarađivati, te su nekako krpali kraj s krajem, brojeći dane do isteka dugih sedam godina.
Nekad se brojanje nažalost jako otegne, posebno ako ti se žuri.
Jozo bez auta nije mogao raditi na crno, a u stečaju su mu oduzeli sve, čak i mercedesa zahvaljujući kojemu je Mara upoznala Jaku kad je jedne prilike vozila mater na pijacu i svratila u kafić u kojemu je Jako bio stalni gost, pa je marljivi punac prvi put u životu kupio ekonomično vozilo, škodu sa sedam sjedala, a zbog navedenoga privatnog stečaja auto je prijavio na ženino ime kako mu ga sud ne bi oduzeo.
Kad je zet Jako konačno dobio posao iz snova svima je laknulo, svađe i uvrede gurnute su pod tepih, zet je svakoga dana u sedam uvečer odlazio raditi u kafić i vraćao se ranom zorom, što je pak bilo iznimno naporno, jer je nakon teška posla morao pješačiti punih osamsto metara.
Prvih pet dana uspijevao je nekako, no uskoro mu je ponestalo snage.
Marta je stoga nagovorila Jaku da on sebi kupi maloga citroena, a veliku škodu dala kćeri i zetu koji su uskoro planirali krenuti na odmor u rodni kraj.
„Poslati zeta autobusom na daleki put bila bi sramota, svi bi u selu rekli da nam ne ide dobro i da se ne slažemo“ – zaključila je Marta, dok je Jozo, skoro šuteći, potiho psovao.
Odmor je prošao, ljeto je otišlo, a kišna jesen stigla u naš grad.
Jako i Mara i dalje su dolazili na ručak kod Marte.
Ostavili bi škodu ispred ulaza da ne moraju daleko nositi meso, kolače i ispeglane košulje koje bi Marta pripremila zetu da uredan ide na posao, a kako bi izbjegli neugodne razgovore odlazili bi prije nego se umorni i uvijek bez razloga ljutiti Jozo vrati kući i opet počne brojati preostale dane do isteka sedam godina.
Jednoga popodneva ostali su Mara i Jako dulje nego obično u posjetu kod Marte.
Jozo je prepoznao svoje vozilo i mladi par u njemu, ljubili su se pa nije kćeri htio smetati niti je dovesti u neugodnu situaciju, te je šutke obišao oko auta, zaputivši se u stan bez oklijevanja.
Iznenadio se kad je za stolom ugledao svoju kćer i ženu:
„Zar ti nisi u autu?“ – upitao je raširenih očiju Jozo svoje dijete.
„Nisam! Jako je otišao donijeti vrećice za neke stvari koje ćemo ponijeti. Baš ga dugo nema nazad.“
Jozo je bez progovorene riječi strčao niz stubište, izvukao Jaku za kosu na ulicu, njihova susjeda i Marina prijateljica iz djetinjstva, raskopčane bluze, ostala je zabezeknuta i uplašena, položena na spuštenom sjedalu suvozača, dok je punac zeta mlatio po tijelu psujući mu sve milo i drago.
Izbila je velika gužva, na poziv susjeda došla je i policija, da bi se nakon dva sata svi razišli svojim kućama i vlastitim brigama.
Jedino je Jozo morao u policiju, dati izjavu o modrici na zetovoj nadlaktici – kukao je Jako da ga jako boli i da neće moći raditi minimalno tjedan dana, dok Jozo uopće nije krio da ga je dobro izdegenečio.
Prošlo je poslije skandala nekoliko mjeseci dok javni tužitelj nije povukao prijavu protiv Joze – nakon Martina preklinjanja i davanja mita zet nije htio svjedočiti, Jozo je povukao izjavu i rekao da su se uzajamno tukli, pa je život nastavio dalje svojom neutabanom kolotečinom.
Jozo i Jako nisu ni ranije, a kamoli poslije tučnjave, razgovarali jedan s drugim, lijepa Mara je kršnome Jaki uskoro oprostila ljubakanje s drugom ženom jer je ostala trudna i sve bi, po Martinu predviđanjima i u skladu s njenim molitvama, krenulo u pravom smjeru, da nije bilo jednoga kobnoga, ranog jutra.
Jozo je, krenuvši na posao, svratio na benzinsku pumpu odakle bi ga njegov novi šef svakog dana povezao do gradilišta, baš u trenutku kad je u njegovu škodu gorivo nalijevala Jakina sisata kolegica iz kafića odakle su se očito njih dvoje vraćali svojim kućama.
Zašutio bi Jozo i prošao neupadljivo pored zeta, kao što je činio svakoga puta kad bi ga slučajno sreo, da nije primjetio ono što su svi ljudi na benzinskoj pumpi vidjeli, no upadljivo uzajamno hvatanje za razne dijelove tijela značilo je da se Jako intenzivno zabavlja sa svojom kolegicom, dok njegova naivna kći Mara kod kuće čuva bebu.
„Dobro jutro, zete!“ – pozdravio ga je Jozo cinično.
„Šta se tebe tiče kakvo je moje jutro?“ – odbrusio mu je Jako.
„Ne tiče me se tvoje jutro, ali moja kći i unuk te čekaju dok se ti u mome autu kurvaš okolo!“ – izletilo je iz punca.
„Nisam ja kurva! Žena ti je kurva!“ – dreknula je Jakina uvrijeđena kolegica.
„Nije to tvoj, nego moj auto!“ – nadostavio je Jako.
Izbila je opet gadna svađa, drugi ljudi i pristigli Jozin šef su se umiješali nastojeći primiriti situaciju, ali je punac kuhao poput kipućeg lonca dok mu je zet, snimajući sve mobitelom, dovikivao:
„Moj auto!“
„Sad ću razbiti i tebe, i auto!“ – divljao je Jozo.
„Hajde, razbij ako si muško!“– nije se smirivao Jako.
Nenajavljeno je Jozo otrčao do šefova vozila, otvorio prtljažnik i iz njega izvukao teški malj kojim je toga dana trebao razbijati beton na gradilištu, prišao škodi i divljački počeo lupati po metalu, staklu i plastici.
Kad je stigla policija od vozila nije ostalo ništa osim neprepoznatljive gomile krša.
Budući da je Jako sve detaljno snimio nije bilo potrebe puno istraživati i zapisivati – sve se jasno vidjelo.
Na suđenju je Jozo, zbog olakotnih okolnosti, nemušto priznao da je bio bijesan i da mu je žao.
Sve bi završilo u odloženim sudskim spisima da se Jozo na pitanje državnog odvjetnika bi li opet učinio nešto slično nije raspričao i potvrdno odgovorio, napominjući kako je auto njegov i da ga je kupio na ženino ime jer je u privatnom stečaju, te je u istom trenutku umjesto uvjetne kazne i formalne pomirbe s ocem svoga unuka, dobio novu optužnicu – zbog teške i smišljene prevare, budući da je škodu kupio novcem kojeg je bio obvezan proslijediti vjerovnicima.
Za tešku prevaru kazna je pak puno stroža, nego zbog svađe sa zetom i iznosi od šest mjeseci do pet godina zatvora.
Možda, dakle, punac Jozo istek sedmogodišnjeg roka za brisanje dugova dočeka iza rešetaka.
A sve to zbog lijenog zeta!
Blago Vukadin
