Nisu branitelji Sinn Fein

Ovu apokaliptičnu rečenicu, Kako bolan Bosne nema,  davno je prije bosansko – hercegovačke tragedije izrekao poznati glumac Josip Pejaković. U njoj je sažeta sva tuga, bol i očajanje, ne samo za ratom izgubljenim vremenom, već i za prošlim sustavom, za kojim Pejaković otvoreno žali redovno se izjašnjavajući Jugoslavenom.

Kako bolan Bosne nema

Teroristički incident u Zvorniku gdje je ubijen policajac, a ranjena još dvojica otvorio je staru ranu bosansko – hercegovačkih podjela. Dovoljno je bilo samo primijetiti kako je ubijeni bio policajac Republike Srpske, a ubojica dijete iz rata kojemu je vojska te iste genocidne tvorevine 1992. ubila oca. Zašto je ovaj čin brže bolje okarakteriziran kao teroristički? Zato što u BiH djeluju fundamentalističke ćelije radikalnih islamista? Možda. No te ćelije nisu od jučer.

Islamističke borce u BiH je još u vrijeme rata dovukao Alija Izetbegović ne bi li od Bosne stvorio unitarnu džamahiriju u kojoj ne bi bilo mjesta ni za Hrvate ni za Srbe. Jednom riječju, za nevjernike. Iako ovaj incident ima sve elemente etničke mržnje i zločina iz osvete, međunarodnoj zajednici i unitarnoj bošnjačkoj politici draže ga je nazvati terorističkim činom jer on nije ništa drugo već pucanj u daytonsku BiH. Daytonski krvnici, a pri tom mislim na međunarodnu zajednicu, BiH su nanijeli približno istu štetu kao i Mladićevi i Karadžićevi krvnici.

Fizički genocid i istrebljenje zamijenjen je institucionalnim silovanjem Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda. U toj politici, nažalost, prednjačili su sami Bošnjaci kojima je Hrvatska u ratu bila sigurna luka i drugi dom. I zato se Pejaković tada s pravom pitao „kako bolan nema Bosne“. Nema je, i nakon 20 godina od rata ona je samo monstrum međunarodne zajednice, bez adekvatnih institucija zadojena dvodesetljetnom mržnjom. Danas radikalno vehabijskom, sutra tko zna čijom.

Priručnik o Domovinskom ratu

Ono što u 20 godina nisu mogli političari, uspjelo je povjesničarima. U Zagrebu je predstavljen priručnik „Domovinski rat“ za osnovne i srednje škole po kojem će hrvatska djeca učiti o temeljima moderne hrvatske države. Posebno raduje činjenica što su među grupom autora i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra iz Domovinskog rata dr. sc. Ante Nazor i jedan od najplodonosnijih HRT-ovih dokumentarista Darko Dovranić.

U tom priručniku djeca će između ostalog, naučiti tko su bili Blago Zadro, Damir Tomljanović Gavran, Kata Šoljić, Siniša Glavašević. Iz priča o ovim velikim, a zapravo malim, običnim ljudima, djeca će moći razumjeti silnu ljubav prema domovini što su ih ovi heroji iznijeli na svojim leđima i prešli u vječnost. Ohrabruje nastojanje modernih hrvatskih povjesničara da Domovinski rat približe mladim generacijama koje se u to vrijeme još nisu ni rodile.

Žalosno je pak, kako će ovaj priručnik biti samo priručnik kojeg će profesori moći koristiti pri nastavi. Kao takav neće biti obavezan, već samo u kategoriji „za one koji žele znati više“. Koliko će se on koristiti, ovisit će samo i jedino o profesorima. Još i danas, postoje profesori koji su u hrvatski sustav došli iz prošlog, i koji se još nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Ne tako davno i ja sam, iz ustiju svoje profesorice povijesti slušao nebuloze kako je Tuđman dijelio s Miloševićem Bosnu i Hercegovinu, kako je Stepinac bio najobičniji kolaboracionist i kako ova zemlja nema budućnosti.

Možda bi bilo dobro, da Ministarstvo obrazovanja, umjesto opscenih kurikuluma, ovaj priručnik stavi kao obveznu pomoć u nastavi i usput svim graničnim profesorima onemogući pljuvanje po temeljima hrvatske države. I ovaj priručnik dokaz je koliko je haška presuda hrvatskim generalima bila bitna i potrebna. U suprotnom, hrvatska djeca učila bi kako su Gotovina i Markač ratni zločinci, a Hrvatska zemlja nastala na zločinu.

Gnjusni SDP protiv Kolinde

Zoran Milanović  je političkim obračunima i laganjem javnosti počeo specijalni rat protiv oporbe kako bi svim silama ostao na vlasti. Prvo je političkim uhićenjima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počelo neutraliziranje suparnika s ljevice, da bi odmah nakon toga aktualni šef SDP-a sudjelovao u destrukciji uperenoj protiv vlastitog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Sada je teško verbalno naoružanje okrenuto prema desnici.

Sustavnim vezivanjem predsjednice uz HDZ u narodu se želi stvoriti dojam kako je predsjednica tek puka glasnogovornica Tomislava Karamarka, što je na nebuloznoj press konferenciji izjavio i istarski „Veli Jože“, Peđica Grbin. Nije se toga dosjetio sam Peđa, on je samo izrecitirao ono što mu je naredio njegov šef. Iritantno je nastojanje i mišljenje SDP-a kako je narod u Hrvatskoj glup. Napadajući predsjednicu zbog tobožnje utaje poreza, SDP-ovci skreću pažnju sa svojih nedjela.U prvom redu žale što im Ivo Josipović nije vratio novac od kampanje, nego ga je zadržao za sebe.

Zadnje od tih nedjela  je Zmajlovićevo oštećenje državnog proračuna s preseljenjem u Zagreb Tower. Da je pravne države, jedino preseljenje koje bi Zmajlović mogao realizirati bilo bi ono u Remetinec. Šteta po proračun će ostati, i opet će ju pokrpati narod. Ovakvog pustošenja hrvatskog proračuna posramio bi se i čuveni ban Khuen Hedervary. Ali on je vladao „samo“ 20 godina. Sreća pa je današnji politički mandat ograničen na samo četiri. Inače bi Kukuriku ekipa iza sebe ostavila ono o čemu je Hedervary onda mogao samo sanjati. Opustošenu i devastiranu Hrvatsku.

Borovo Selo – zločin bez kazne

Obilježena je još jedna tužna obljetnica masakra u Borovu Selu. Ni nakon 24 godine nisu poznati počinitelji koji su svirepo pobili i masakrirali dvanaestoricu hrvatskih policajaca. Od prigodnih riječi ministra Ranka Ostojića bilo bi mnogo bolje da hrvatska policija pod njegovim vodstvom počne ispitivati potencijalne zločince.

Umjesto kritike državnim vlastima Srbije, Ostojiću bi bilo pametnije da kao ministar pokrene policijski i pravosudni progon zločinaca. A oni se znaju. Kao što se i zna da na području Vukovara, Dalja, Mirkovaca, Negoslavaca i Trpinje mirno žive građani srpske nacionalnosti koji su u ratu ubijali, palili i silovali. Javna je činjenica da i danas, 24 godine poslije, žrtve zvjerskih silovanja sreću svoje krvnike po ulicama. K tome više boli činjenica kako se vlastita država ne brine za njihovu žrtvu jer neprocesuiranjem ratnih zločinaca vladajući čuvaju ionako krhku vladajuću većinu.

Ali ništa nije čudno ako u Saboru sjede ljudi koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Pridodajmo tome još i lokalne srpske čelnike poput sisačko – moslavačkog dožupana Rkmana koji su 1991. oružanom pobunom ustali protiv Hrvatske, ali im hrvatske kune u džepu nisu mrske, i dobit ćemo institucionalnu spiralu zla koja još uvijek iscrpljuje ovo društvo. Ostaje nam za nadati se da će zločinci za pokolj u Borovu Selu doći pred lice pravde, a da Hrvati srpskog podrijetla na izborima neće birati zločince i ljude sa stažem u takozvanoj vojsci takozvane RSK.

Policijska država u režiji Zorana Milanovića

Taman kad je i desni dio javnosti počeo polagano priželjkivati da branitelji iz Savske konačno odu svojim kućama, premijer Milanović opravdao je postojanje dvjestodnevnog prosvjeda hrvatskih branitelja. U maniri kakve se ne bi posramio ni Pol Pot ili Causescu, premijer je naredio ministru obrane Kotromanoviću da zabrani nastup na skupu zajedništva klapi HRM-a Sveti Juraj. Iako je organizator ishodio od MORH-a dopuštenje da spomenuta klapa može nastupati, par sati prije nastupa Kotromanović je nastup zabranio zbog toga što su pripadnici klape djelatne vojne osobe. Ne sjećam se da je slična zabrana došla u vrijeme kada je počasna bojna sudjelovala na obilježavanju komunističko – četničkog derneka u Srbu što ga svake godine obilježavaju sluge zla.

Ovim činom, Kotromanović je od sposobnog zapovjednika u Domovinskom ratu postao Milanovićeva tetkica i trbuhozborac SDP-ove politike. Svi se sjećamo što je Kotromanović govorio u ljeto 2001. i što je tada mislio o SDP-ovoj politici, a što misli danas. Dovoljno za zaključiti o osobnom integritetu i dostojanstvu.

Iako se vjerovalo da je to jedina crtica koja će ostati obilježena kao pokušaj miniranja skupa na kojemu se skupilo između 50 i 60 tisuća ljudi, čim je na binu izašao Thompson, nestalo je signala na 10 hrvatskih lokalnih dalekovidnica koje su prenosile ovaj veličanstveni skup hrvatskog zajedništva. Ne sumnjam kako je i to bilo u režiji pomahnitalog premijera koji će u borbi za vlast povlačiti sve očajnije poteze. Ako do sada još nekome nije bilo jasno zašto hrvatski branitelji prosvjeduju, posljednji događaji i slijepcima će otvoriti oči. Upravo su posljednji događaji braniteljski prosvjed učinili još smislenijim i potrebitijim. Jer nitko nije veći od demokracije i od Hrvatske, pa zvao se on i Zoran Milanović, trenutačni hrvatski despot koji u borbi za političkom moći neće prezati od ničega.

Na nama svima je da ga u tome  zaustavimo. Ali ne na ulici, što bi on i htio. Na izborima. Gdje će potez perom postati jači od mača ognjenog!

Tomislav Stipić BPZ.BA