Petar Penava je za Å¡estosatnog svjedoÄenja neprestano upirao prstom u Perkovića i MustaÄa koje drži odgovornima za smrt Stjepana Äurekovića. Oni su bili su namrÅ¡etni, spuÅ¡tena pogleda i puni neizvjesnosti. ObruÄ oko njih sve viÅ¡e se steže. Svima je već jasno da im u NjemaÄkoj ne gine doživotna robija, te da im ovo nije hrvatsko pravosuÄ‘e u kojemu je moguće svakojako muljanje
Iako ga je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo pokuÅ¡ao prikazivati kao nevjerodostojnog i proturjeÄnog svjedoka, Petar Penava se svojim svjedoÄenjem pred ViÅ¡im zemaljskim sudom u Münchenu, pokazao vjerodostojan svjedok. Pokazao je da svojim iskazima Njemcima može pomoći u rasvjetljavanju ne samo Äurekovićeva ubojstva, već i drugih nerazjaÅ¡njeih ubojstava hrvatskih emigranata u NjemaÄkoj i diljem Europe od 1970. – 1989. godine.
Penava je za Å¡estosatnog svjedoÄenja neprestano upirao prstom u Perkovića i MustaÄa koje drži odgovornima za smrt Stjepana Äurekovića. I agenti smrti, kako je nedavno njemaÄki Bild nazvao udbine Å¡efove, nisu se ovaj put smjeÅ¡kali. Bili su namrÅ¡etni, spuÅ¡tena pogleda i puni neizvjesnosti, s tek pokojom grimasom ÄuÄ‘enja na Penavino svjedoÄenje. ObruÄ oko njih sve viÅ¡e se steže. Svima je već polako jasno da Perkoviću i MustaÄu u NjemaÄkoj ne gine doživotna robija, te da im ovo nije hrvatsko pravosuÄ‘e u kojemu je moguće svakojako muljanje.
Penava je u svojim iskazima prokazao i bliskog Perkovićevog suradnika, Tomislava MiÄića. Posebno se koncentrirao na pitanja koja mu je na temu Äurekovićeve likvidacije postavljao sudac Dauster, kao i njemaÄki državni odvjetnik.
Emigrirao iz Jugoslavije zbog politiÄkih razloga
„Znate li vi Äasni sude, tko je nosio lijes pokojnog Äurekovića? To je bila moja malenkost, a moj prijatelj Luka Kraljević, koji je danas slijep zbog zloÄinaÄke Udbe, nosio je sveti križ. To ste se mogli uvjeriti u filmu koji je nedavno prikazan ‘Mord in Titos Namen’. U travnju 1983. upoznao sam Äurekovića i njegovog sina Damira u Stuttgartu, preko dr. DugeÄa i Branka RadiÅ¡ića, hrvatskog slikara, gdje smo svi bili u druÅ¡tvu, te priÄali o situaciji u domovini. Tada se Äureković požalio da mu je život u opasnosti. Da ga prati i traži Udba. Tada sam se ponudio da ću mu pomoći u prodaji knjiga. Sastao sam se joÅ¡ nekoliko puta s njim. To su bili dirljivi susreti. On je za mene bio gospodin i uzorni i Äestiti Hrvat. Za ubojstvo sam saznao u Italiji kada sam bio na godiÅ¡njem odmoru s prijateljima. Tada je moj prijatelj Niko KovaÄić telefonski razgovarao s JakÅ¡om KuÅ¡anom, urednikom ‘Nove Hrvatske’ koji je potvrdio da je Äureković umoren i da ne zna Å¡to je s Damirom. Zadnjeg dana kolovoza vratio sam se s odmora da bi ispratili i odali poÄast Äurekoviću. Kasnije smo doznali da je sam CK KPJ Äestitao Perkoviću za dobro obavljeni posao likvidacije i da su mu javno zapljeskali. Moj prijatelj Franjo Marić odmah je optužio Pratesa. Hrvoje Jelić mi je tada to isto rekao, da je Prates sigurno umjeÅ¡an u ubojstvo Stjepana Äurekovića.
U listopadu 1969. emigrirao sam iz Jugoslavije zbog politiÄkih razloga. Po dolasku sam se prikljuÄio dr. Branku Jeliću i postao Älan HNO-a, te ostao cijelo vrijeme aktivan. Sudjelovao sam u radu HNO-a do smrti dr. Jelića, a i kasnije kad ga je vodio njegov brat dr. Ivan Jelić koji je doÅ¡ao iz Argentine sa svojom obitelji. Doktor B. Jelić mi je pomogao da dobijem politiÄki azil. Nakon dolaska hrvatskih proljećara 70-ih godina, Brune BuÅ¡ića, Zlatka Markusa, Franje Mikulića, Damira Petrića, Mladena Schwarza, prikljuÄio sam se Bruni BuÅ¡iću. Rodom sam iz njegova susjedstava tj. PosuÅ¡ja koje je u blizini Vinjana Donjih. Pokojni BuÅ¡ić me izabrao za suradnika, a za mene je to bila velika Äast. On nam je dao zadatak da organiziramo Å¡trajk glaÄ‘u za hrvatske politiÄke zatvorenike koji su se nalazili u jugoslavenskim zatvorima. Å trajk glaÄ‘u se dogodio u srpnju 1975. u strogom centru Stuttgarta, toÄnije na Schlossplatzu. U toj akciji prikljuÄili su nam se pok. Nediljko Vegar i Ilija Papac koji doÅ¡ao iz Australije. NjemaÄka policija nas je dan i noć pazila od stalnih provokacija jugoslavenskih graÄ‘ana. Nakon toga, naravno da sam uvijek bio spreman i aktivan u Å¡irenju hrvatske državotvorne ideje kroz razna politiÄka djelovanja, od dijeljenja promiÄbenih materijala do slanja letaka u državu koju sam smatrao tamnicom hrvatskog naroda.
Kada je Å¡vedska televizija snimala film ‘Hrvati, teroristi ili borci za slobodu’ u NjemaÄkoj 1977., mi smo dobrovoljno statirali u tom dokumentarnom filmu kako bi Hrvatima u domovini dali poruku da bi se trebalo boriti protiv komunistiÄke Jugoslavije, te smo odaslali jasnu poruku zapadnim politiÄarima da ne podržavaju zloÄinaÄki režim. Godinu dana potom utemeljili smo ‘Hrvatski list’, koji je izlazio mjeseÄno u Mainzu, a prodavali smo ga po cijelom svijetu gdje su Hrvati živjeli. Bio sam glavni povjerenik i dopisnik, te distributer za Europu.
ZloÄinaÄka tajna služba Jugoslavije je 16. listopada 1978. umorila Brunu BuÅ¡ića. Iz ogorÄenja smo utemeljili Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na Äijem je Äelu bio Nikola Å tedul. Poznato je kako je Vinko SindiÄić izvrÅ¡io atentat na njega, naravno u organizaciji Josipa Perkovića i Zdravka MustaÄaâ€, govorio je dalje Penava.
Predsjedavajućeg, suca Daustera zanimalo je kako je Penava njemaÄkom ministru policije zaprijetio slanjem bombe.
Bomba za Titovu knjigu
“U kolovozu 1981. u Stanbergu pokraj Münchena tiskala se knjiga u tiskari Roll-Schulza o ‘Titovim memoarima’ Vladimira Dedijera. Prates mi je zapovjedio da u ime HRB-a javim njemaÄkoj agenciji DPA o podmetanju eksploziva. Tada mi je rekao sve o detaljima eksploziva, Å¡to su bile udarne vijesti u svim njemaÄkim novinama i u tom kontekstu mi je izriÄito naglasio da ćemo izvrÅ¡iti atentat na ministra policije NjemaÄke, ako joÅ¡ ijedan hrvatski politiÄki emigrant bude ubijen na tlu NjemaÄke. Nakon tri dana sam bio uhićen i helikopterom prebaÄen u LKM, a poslije ispitivanja sam prebaÄen u Stadelheim. U istražnom zatvoru sam proveo 16 mjeseci. Na sudu nisam htio otkriti identitet Pratesa, da bi ga, naravno, zaÅ¡titio. Sud me je oslobodio da nisam podmetnuo eksploziv, ali su me osudili na dvije godine zatvora za prijetnju atentata na ministra policije NjemaÄke.
Za vrijeme mojih uzniÄkih dana u Stadelheimu mnogi hrvatski disidenti su me podržavali i vjerovali u moju nevinost. Mogu spomenuti Mira BariÅ¡ića, Zvonka BuÅ¡ića, Antu Ljubasa, mnoge državotvorne Hrvate iz Australije i Amerike – Rudolfa Arapovića, Nijaza Batlka koji je u Domovinskom ratu dobio Äin generala i joÅ¡ mnoge Hrvate koje ne bih sada spominjao. Poslije izlaska iz zatvora 1982., nastavio sam dalje politiÄki djelovati, a u veljaÄi 1983. sastao sam se ponovo s Pratesom u Münchenu. S njim je u druÅ¡tvu bila meni nepoznata osoba, koja se predstavila kao domovinska veza. Ta osoba se nalazila lijevo od mene, sada sam siguran da je to bio Josip Perković. ÄŒvrsto vjerujem da su mi to oni osobno podmetnuli, kako bi me kompromitirali kao terorista.
Perković me došao likvidirati u Stuttgart
Nakon toga sam 21.ožujka1983. u NjemaÄkoj, dolazeći taksijem kasno doma s jednog politiÄkog sastanka, primjetio pred stanom dvojicu ljudi u automobilu, Äiji sam bio objekt pozornosti. Prepoznao sam Perkovića i RupÄića iz Pforzeima kod Stuttgarta. U RupÄićevoj gostionici je Äesto viÄ‘an Josip Perković, koji je tamo odsjedao sa svojim ljudima. Negdje 1985. do mene je doÅ¡ao Ivica Jovanović i molio me pomoć za sreÄ‘ivanje politiÄkog azila. Odveo sam ga Pratesu. Izdao mu je potvrdu i iskaznicu HNO-a. Nakon toga, Prates je tvrdio da je pobjegao zbog kriminala, a Jovanović mi je demantirao i rekao da je nevin optužen u Rijeci i da je radi toga pobjegao. Tada sam shvatio da Prates laže i da je Udbin Äovjek.
Pred Božić 1989., na sveopći poziv doktora TuÄ‘mana, vratio sam se u Hrvatsku da bi se prikljuÄio u stvaranju demokratske države. PoÄeo sam raditi za Hrvatsku vojsku u logistici, a Hrvatska je joÅ¡ bila u sastavu SFRJ-a. U logistici sam raznosio oružje i odore na bojiÅ¡nicu i pratio neprijateljske aktivnosti. U SIS-u sam radio do 1994. godine. Tomislav MiÄić je takoÄ‘er radio za SIS. DoÅ¡ao je 1989. u Hrvatsku. Radio je direktno za Perkovića i bio Äovjek od njegova povjerenja.
Godine 1993. imao sam razgovor s novinarom Robertom Frankom iz rijeÄkoga Novog lista, glede suÄ‘enja Vinku SindiÄiću za ubojstvo Brune BuÅ¡ića, pa sam izjavio da sam siguran da je Josip Perković duboko umijeÅ¡an u ubojstva hrvatskih politiÄkih emigranata kao i ubojstvo Stjepana Äurekovića. Nakon tog su mi priÅ¡la dvojica nepoznatih ljudi u Zagrebu, ali srećom sam bio u svom druÅ¡tvu. Kada su vidjeli da nisam sam, naglo su se povukli i pobjegli. Shvatio sam Perkovićevu i MustaÄevu poruku.
Godine 1998. navratio sam u Zagreb, te susreo bivÅ¡eg radnika SIS-a Tomislava MiÄića u jednoj kavani u VlaÅ¡koj ulici, gdje se odjednom pojavio i Perković. Znao sam odmah da taj susret nije bio sluÄajan, nego namjeÅ¡ten. MiÄić je tražio od mene da javno u tisku kompromitiram Božu VukuÅ¡ića i Vicu Vukojevića, nudeći mi posao u Hrvatskoj. Ja sam to odbio, obrazlažući da se ne može ljude napadati ako nema Ävrstih dokaza. Godine 2007., za vrijeme suÄ‘enja Pratesu u Münchenu, MiÄić je tražio od mene u Stuttgartu pokvarene usluge – da lažno svjedoÄim protiv Bože VukuÅ¡ića i Vice Vukojevića u korist Pratesa i Perkovića. S MiÄićem nisam htio viÅ¡e imati posla. Prijavio sam ga njemaÄkoj policiji za suradnju s Pratesovim ljudima, odnosno da je Nobilo suraÄ‘ivao preko MiÄića s Pratesovim odvjetnicima. Poslije mog svjedoÄenja u procesu protiv Pratesa, dobio sam brojne prijetnje od T. MiÄića i Perkovića i njihovih ljudi. Nisam se usudio ići u Hrvatsku, jer su mi prijatelji javili da će me likvidirati.
Polovicom rujna 2011. objavljen je intervju sa mnom u jednom dnevnom listu, gdje sam žestoko napao bivÅ¡u Udbu i njihove voÄ‘e. A to se odnosilo na Perkovića i MustaÄa. Nakon toga intervjua, Perković i MustaÄ su me optužili preko Jutarnjeg lista da sam zapalio vojarnu u Kninu. Angažirali su državnog odvjetnika Mladena Bajića i lažne svjedoke, odnosno bivÅ¡e agente Udbe u Stuttgartu, Matu MiÅ¡ića i Antu Prljevića, koji su me lažno optužili u tom istom konzulatu, te su preko hrvatskog konzulata u NjemaÄkoj izdali potjernicu. Tražili su me u stanu, a kada me nisu pronaÅ¡li, bespravno su preko njemaÄkog državnog odvjetnika zatražili pravnu pomoć da me sasluÅ¡aju. Morao sam angažirati svog odvjetnika Stefana Ufera koji je odgovorio na sve njihove laži. Nakon toga odustali su od politiÄkog progona.
Godine 2014.bio sam u Hrvatskoj, te sam angažirao odvjetnika Vinka LjubiÄića u Splitu da preuzme dokumentaciju o mom sluÄaju. Na to su mu rekli da je Županijsko državno odvjetniÅ¡tvo u Splitu pod pritiskom Mladena Bajića i Josipa Perkovića, kako bi me zatvorili. MeÄ‘utim oni su uvidjeli da nema nikakvih dokaza o mojoj krivnji. ÄŒak su me optuživali da sam poslao paket bombu veleposlanstvu u Berlinu za vrijeme posjeta tadaÅ¡njeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.
Nobilova pitanja
Te iste godine, u ljetu, istekla mi je hrvatska putovnica pa sam morao otići u hrvatski Generalni konzulat Münchenu i napraviti novu. Ispunio sam formulare i predao popratne dokumente. ÄŒekao sam dva mjeseca, ali nisam dobio putovnicu, nego poziv na informativni razgovor glede moje putovnice. DoÄekao me konzul Ante Bagarić i uveo u svoju radnu sobu, gdje je bila joÅ¡ jedna nepoznata osoba, kratko oÅ¡iÅ¡ana. Bilo mi je sve jasno zaÅ¡to je tamo. Nagovarao me da dam lažnu izjavu na Županijskom sudu u Zagrebu, u korist Josipa Perkovića i Krunoslava Pratesa, te da povuÄem sve Å¡to sam svjedoÄio u procesu protiv Pratesa. Naravno da sam to odbio i rekao sam mu da je to kažnjivo djelo. I da je na pogreÅ¡nu osobu naiÅ¡ao. Poslije sam saznao da je to sve dirigirano iz Ureda predsjednika Josipovića, kao i njegovog savjetnika Aleksandra Perkovića. Konzul Bagarić mi je priznao da mu je ŽDO zapovjedio da to uÄini. Izjavio je da me je tražio u stanu, a ja sam mu na to rekao da se ponaÅ¡a kao u vrijeme Jugoslavijeâ€, bio je jasan Penava, iako mu nije bilo lako prisjetiti se baÅ¡ svih pojedinosti i datuma, Å¡to je protivniÄka strana iskoristila i nazvala – proturjeÄjem.
Ipak, na kraju se pokazalo da sudac Manfred Dauster joÅ¡ želi Äuti Petra Penavu, jer se izmeÄ‘u redaka vidjelo da Penava puno toga zna, kao i za neke druge sluÄajeve, primjerice, ubojstvo Nikole MiliÄevića Bebana, oca petero djece, koji je svirepo likvidiran pod okriljem noći 1980. godine u Frankfurtu.
Perkovićev odvjetnik Nobilo na kraju je pokuÅ¡ao izreÅ¡etati Penavu vrlo prozirnim pitanjima poput: “ZaÅ¡to je prijetio njemaÄkom ministru Baumu slanjem bombe?†Penava mu je odgovorio kako ga je na to nagovorio Udbin Å¡pijun Krunoslav Prates, po Perkovićevoj direktivi. Nobilo je potom upitao Penavu: “Zbog Äega je kasnije bio u zatvoru u Stuttgartu?†A on je uzvratio: “Zbog paljenja jugoslavenskih zastava.â€
Nobilo je nastavio s pitanjem: “ZaÅ¡to ste onda prijetili i ameriÄkom konzulatu zbog izruÄenja Andrije Artukovića Jugoslaviji?†Penava je odgovorio da nije prijetio Amerikancima, dok je Nobilo uzvratio kako je ponosan Å¡to je bio u to vrijeme jugoslavenski državni tužitelj.
Penava mu nije ostao dužan, te je kao iz topa odgovorio: “I ja sam ponosan Å¡to sam zapalio zastave te iste Jugoslavije!â€
Kostić i DomaÄinović: ‘Pravda će ipak stići Udbine ubojice’
Na povijesnom suÄ‘enju udbaÅ¡ima Perkoviću i MustaÄu nazoÄni su brojni bivÅ¡i emigranti, hrvatski iseljenici i mladi koje zanima povijest vlastitog naroda. MeÄ‘u njima su Mladen Kostić i Stjepan DomaÄinović. Kostić je uz Miju Marića, donedavnog predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa, bio jedan od prvih iseljenika koji se založio kod njemaÄkih medija i vlasti, za pokretanje procesa protiv udbaÅ¡kih zloÄinaca.
“Hrvatska je propustila obaviti lustraciju kada je za to bilo vrijeme, pa vjerujem da je ovo suÄ‘enje poÄetak hrvatske lustracije. Svi vjerujemo kako je ovo suÄ‘enje uvod i u druge sluÄajeve ubojstava nedužnih hrvatskih emigranata, a njih je na njemaÄkom teritoriju bilo 39″, rekao nam je Kostić. On se nedavno, zbog svojeg zauzimanja za udbine žrtve, naÅ¡ao u nemilosti tih istih udbaÅ¡a, koji su mu “nasapunali dasku†i režirali izbacivanje iz Hrvatskog svjetskog kongresa. MeÄ‘utim, Mladen hrabro kroÄi dalje svojim putem u promicanju demokratskih procesa i civilne kuraže u Äemu ima i potporu brojnih hrvatskih iseljenika. Nedavno ga je prof. Zvonimir Å eparović izabrao za Älana Hrvatskog etiÄkog sudiÅ¡ta, pa će kroz tu instituciju moći nastaviti svoje politiÄko djelovanje i zauzimanje za pravednije hrvatsko druÅ¡tvo.
Stjepan DomaÄinović, predsjednik ÄŒasnog suda Kordinacije HDZ-a Baden Würtemberga nazoÄio je suÄ‘enju udbaÅ¡kim glaveÅ¡inama:
“Pravda će, vjerujem, na kraju pobijediti. U NjemaÄkoj je bilo jako puno hrvatskih žrtava i svi mi oÄekujemo da se sva ta zlodjela procesuiraju,†kazao je sve poznatiji hrvatski politiÄar, koji je bio zadovoljan njemaÄkim djeliteljem pravde Manfredom Dausterom i njemaÄkim državnim odvjetnikom koji, vidljivo je, niÅ¡ta ne prepuÅ¡taju u procesu rasvjetljavanja ubojstva Stjepana Äurekovića. I DomaÄinović vjeruje u hrvatsku lustraciju, bez obzira Å¡to će ona doći sa zakaÅ¡njenjem.
“Nadamo se da će doći do novih izbora i da će pobijediti HDZ i da ćemo odmah poÄeti s lustracijom. Pozitivno sam iznenaÄ‘en cijelim tijekom suÄ‘enja, a posebno kada je njemaÄki sudac nekoliko puta vrlo upeÄatljivo zaustavio Perkovićeva odvjetnika Antu Nobila, davÅ¡i mu jasno do znanja tko je gazda u sudnici i gdje se odvija suÄ‘enje – u NjemaÄkoj. Izdržati ovako dugo suÄ‘enje od 7 sati, hvale je vrijedno djelo gospodina Penaveâ€, dodao je DomaÄinović. I. Delić