O čemu ovaj put pišem. O političkom trenutku u Hrvatskoj ili o lovu na patke? O lovu na patke, naravno.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Lov na patke, kažu, može biti izazov za strpljenje – treba ih dugo čekati. A i kada patke konačno naiđu na lovca koji već dugo čeka u tišini on mora procijeniti pravi trenutak kada će ispaliti hitac kako bi učinak tog hica bio najbolji moguć. Ono što se često događa jest da lovci nemaju strpljenja… I to je posve prirodno. Ponekad ne mogu dovoljno dugo šutjeti. I takvih ima. No, ima i onih koji strpljivo dočekaju u tišini nalet pataka, ali u procjeni trenutka kada treba ispaliti hitac (očekujući najveći mogući ulov) ponašaju se po onoj: Ne sad. Ne sada!? Ne sad… Ne… E, sad je kasno.
O čemu ovaj put pišem. O političkom trenutku u Hrvatskoj ili o lovu na patke? O lovu na patke, naravno.
Jednom kad ovo ludilo ovog političkog trenutka prođe i kad se o njemu mogne govoriti malo hladnije glave vjerojatno će nam cijeli ovaj cirkus oko ribanja i ribarskog pregovaranja o pridobivanju saborske većine sličiti na neki loše režiran film, ali s iznimno snažnim posljedicama po naše živote, sudbinu Hrvatske i hrvatskoga naroda (u cjelini).
Tada nam vjerojatno ne će biti nimalo simpatično ludilo Nikad alkara iz Sinja koji osporava ravnopravnost zastupnika izabranih od hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, nit njegovo bjesomučno granatiranje i fragmentiranje Mosta kako bi prikupio dovoljnu saborsku većinu, njegovo sudsko zastrašivanje (pa i ucjene), kao i koruptivno pridobivanje pojedinih zastupnika, njegovo javno objavljivanje tajne suradnje s hrvatskom državom jednog Srbina s okupiranih područja u ratu kada ovaj nije pristao na ucjenu da mu dadne svoj glas (prokazujući ga kao da je ovaj činio ono što su neki njegovi omiljeni suradnici činili: bili na strani agresora na Hrvatsku). Ta strast da se ostane na vlasti nije potaknuta samo tim opijumom moći (iako je i on zasigurno jedan od razloga te neskrivene siline u ostvarenju cilja); držim da je još moćniji poticaj samome Milanoviću: strah. Strah od onoga što je u trenucima moći činio kada se doživljavao kao nedodirljiv, svemoćan i zauvijek zaštićen. Kao zvijer koja već osjeća goniče on već sad panično urliče, a potjera je još daleko. Ta bahatost i privid samopouzdanja balon su koji će se svakoga trenutka rasprsnuti. Njega, barem takav dojam ostavlja, u posljednje vrijeme, uistinu jedino može spasiti sedamdeset šesti zastupnik koji će ga podržati. U svim ostalim varijantama, on se već vidi u vlastitoj najgoroj noćnoj mori koja, svako malo, nesvjesno iz njega izbija – jer on se, što je gotovo očito, uistinu boji svega za što druge optužuje (izgleda, potpuno svjestan da kad je on u pitanju sve te optužbe se valjano mogu dokazati).
U Hercegovini i Bosni ima svega, ali i ponešto manjka, pa nam je Bandić u Sarajevo i svom ideološkom istomišljeniku Komšiću (ovaj put, drugu Ivi) donio, gle čuda, dah adventa. Tako partijski drugovi danas međusobno se časte duhom božića (namjerno malim), onoga kojemu je u središtu debeli djedica koji naglas viče: Kupujte, kupujte!!! Oho-ho-ho!!!
Dijete Isus: Bog koji je sišao na zemlju biti jedan od nas i koji će se iz ljubavi dati razapeti kako bi ljude, između ostaloga, izveo iz zablude o Bogu (koju su stekli na temelju iskustva o zemaljskim bogovima). Zemaljski bogovi (ljudi koji su to postali) po svaku se cijenu žele prikazati kao prijatelji ljudi kako bi stekli njihovo povjerenje – a brinu samo o sebi. Oni vladaju, a ljudi se dive. Oni imaju (gomilaju), a ljudi (tko da ih sve zadovolji…). Oni čuvaju što su stekli. Oni namiču. Oni čvrsto drže uzde svega i sve se njima mora pokoravati. Nema dobrih (drugih ljudi i ne može ih biti, ta on ih sve zna, jer zna najbolje sebe samoga), jer svi ti žele oduzeti ono što je tvoje: i vlast i moć (i sve!). I štiti zato svoje svim i svačim, i opet stječi na sve moguće načine, otimajući, varajući, manipulirajući… I opet štiti, po svaku cijenu, nasiljem, ognjem, mačem (čim bilo, atomskom ako treba). I u tome nastojanju gazi bez milosti sve i svakoga (i sigurno ne ćeš pogriješiti).
Nije Banderas takav, ne kažem, on samo može tek sve biti, čak istoga dana, i ovdje i ondje, i s ovima i s onima, a ipak kad božić (namjerno malim) čestita u Sarajevu opet se nađe sa svojima, u misiji tko zna čijoj, u ime tko zna čega… I zar je taj trivijalni posjet toliko važan, pa to je samo lijepa gesta. Zar bi bilo ljepše da nije došao, on se makar sjetio… Da. I to je točno. On zna, šta se raji sviđa… I snimila je kamera. I to je važno. Kao što je važno da ima u Sarajevu Hrvata (osim Komšića), ima ih čak koji se svoga hrvatstva i katoličanstva (i Božića) nikada i niti u jednom trenutku nisu odrekli unatoč svim neugodnostima i pogibelji. Ima. Bandić ih nije tražio… Ni mi, skupa s Bandićem. Možda bi njih uistinu trebalo, ako ništa drugo, nazvati i reći, makar jednome od njih: Sretan Božić i oprosti što sam te sve ove godine ostavio samome sebi, jer sam misleći o sebi (i o svojoj nesreći) na tebe i zaboravio.
Znam, sad ćete reći, pa što si se dovezao Bandića. I jesam i nisam. Jer mi smetaju prigodničarski štosevi i nisam jer mi je od toga važnije da i mi sami u sebi osvijestimo stanje Hrvata u mnogim krajevima u kojima nije uputno Hrvat biti. Jesam jer zbog kršćanskih obzira mi ni o čemu ne bi trebali govoriti, na sve dobronamjerno gledati, a osobito na gestu u kojoj i ima neke simbolike. Ima. Ima… Mi ne bi smjeli ništa niti protiv djedice, ni bora pa to je samo nevina bajka kojom se, navodno, potiče duh darivanja. Na koncu, neka i djedice, i naša se djeca vesele…
I mi kao da zaboravljamo da je u dolazak Djeteta već upisan križ slave i uskrsnuća kojim je poniženje u očima ljudi uzdigao do nebeske slave i paradoksalno posvetio neznatne (one koji žive od dana do dana od plodova vlastitoga rada, u ma kojem pozivu). Došao biti jedan od nas: rasti u obitelji, upijati ljudsko i zadržati božansko u sebi: Bog je ljubav i beskrajno voli čovjeka, On ne osuđuje, nego se čovjek sam osuđuje vlastitim izborom. A ja? sudim li? I tko sam ja da sudim… On se dao razapeti za ljude. A, mi? A, ja? Svatko od nas.
Sretan Božić svima! I zlima (da ih Bog na pravi put vrati). Sretan Vam Božić Hrvati. Osobito blagoslovljeno onima koji ga i ove zime čekaju pod šatorom. U nadi i vjeri da jednom ipak, i unatoč svemu, mora zraka sunca probiti oblak i rastjerati magle (gluposti, neznanja i izdaje). Za danas bih kraj ostavio nezaboravnim Citronima i skupa s njima zapjevao još jednom (onu iz rata): Gore glavu, moja Hrvatska!
Ako je Bog s nama, tko će protiv nas…
