Jedva čekam da se odmorim, govorili smo nekada. A sad izgleda da i od odmora treba odmoriti.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Ne da mi se pisati (o ovoj političkoj svakodnevnici), jer mi se sve odnekud čini poznato. Svake godine za Oluju – ista priča. Hrvati tek što se odluče slaviti, netko iz Srbije (i hrvatski jugonacionalisti) nađe za potrebno osporavati slavlje. Ovakvim ili onakvim razlozima. Ove se godine odmah na zadnje noge podigao Vučić i ponavlja kao papagaj (i prije je o tome bulaznio) da nikad više ne će biti Oluje. Ni one prve ne bi bilo da nije bilo agresije (i da, između ostalih, i on u Glini nije objašnjavao gdje je zapadna srpska granica). Tko mečku čačka prije ili kasnije dobije po labrnji. Vučiću bi netko iz hrvatske državne politike trebao reći da se ne igra vatrom jer bi ga nakon Oluje mogao spržiti Grom.
I stoga, možda i zato jer nitko Vučiću ne govori ništa, netko se u Hrvatskoj poigrava vatrom. I čim se nekim slučajem otkrije poneki piroman uslijedi priopćenje napisano u skladu s novonastalom europskom praksom. Nije se u nekom europskom gradu ni doznalo za neki teroristički čin, a europski uredi odnosa s javnošću javljaju kako se ne radi o terorizmu. Naime, neki je luđak ničim potaknut i ničim izazvan i tako dalje… U Hrvatskoj po istom obrascu čim se netko usudi objaviti tko je zapalio vatre odmah se požuri proglasiti ga neuračunljivim (onoga koji se usudio objaviti ili potpaljivača – kako kad). Zanimljivo je da cijelo ljeto (unatoč ogromnoj žegi i sušama) u vrijeme bez vjetra bude poneki požar (jedan u desetak dana), no čim zapuše bura piromani se pomame pa pale po dvadesetak u roku od sat vremena (na određenom prostoru). Nekad je uz obalu jugo pokretalo oriđinale, a sad je izgleda red na buri. Izbijali bi iz svojih skrovišta i mahnitali gradom. I svijet bi se zabavljao redikuloznim beljezgarijama ili činima njihove ludosti. A danas? Bura je nešto drugo u odnosu na jugo. I oriđinali su izgleda malčice drukčiji. Nije ni zapuhala a već se pojavilo nekoliko požarišta o kojima se, navodno, ne zna ništa. A ako se slučajno dozna i netko se usudi objaviti, eto ti priopćenja. Kako je Rašković još devedesetih ustvrdio da su Srbi lud narod posve je normalno da i među njima ima po koji lud pojedinac. Ne mogu svi biti mudri kao Pupovac (i Zoran Pusić zajedno s njima). Ima i Hrvata koji pale. Neke je godine (možda i ove) Mate palio po Žrnovnici (ili negdje drugdje, svejedno). Neki mu je glas govorio, iz potiha, pali Mate. Tako se najlakše šumsko preobrazi u građevinsko (da ne kažem, zemljište). Da je živ A. B. Šimić bi morao na posve novi način osmisliti (i vlastita) Preobraženja.
U Hrvatskoj je tako izgleda sve po starom. Dok nas Vjerodostojni svakodnevno uvjerava kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo stvari se otimaju, ali… Kao što kaže Vjerodostojni: ne izmiču kontroli. I samo što nismo izišli iz krize. Potrebno je tek trunku vremena i strpljenja. I, naravno, da u svemu tome budemo tolerantni prema svemu onome što se događa u kulturi, obrazovanju i svemu onome što je duhovna nadgradnja – jer – stabilnost i napredak zahtijevaju žrtve. A to ionako nije važno bitno je da je država stabilna, da smo na pravom putu i da nas u centrima moći hvale. Kad ono, navodno, Američko izvješće o stanju ljudskih prava u svijetu o Hrvatskoj sve najbolje… Nije moguće. Otkud im samo pomisao da u Hrvatskoj nije sve upravo kao što i treba biti. Nanovo partizani vrlo uspješno i na svakom koraku i u svako vrijeme guše svaku pomisao na ustašku guju. I pišu, novčano potpomognuti od hrvatske vlade, sve te krasne misli o svojoj zemlji, a Ameri prepisuju. I onda se i vlada i mi čudimo kako to da Amerikanci ne znaju da je koda nas upravo onako kako treba biti. A izvješće je zapravo onakvo kakvo bi ga napisale i potpisale i hrvatske nevladine udruge koje se bave izvlačenjem hrvatskog proračunskog novca (i opanjkavanjem Hrvatske u svijetu). I sad se Hrvati bune, čak i hrvatska vlada koja uporno financira njihovu djelatnost. I tako, dok se hrvatska vlada brine kako Hrvatsku osigurati da bude jedan kroz jedan na onima koji su na nju koncem sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u nešto drukčijim okolnostima, i onako polagali pravo. I dok se sve čini da se monopol na istinu očuva bez obzira na cijenu. Dotle se zbog stabilnosti upravo tih procesa kojima se bavi navodno većinska desna hrvatska vlast koja navodnim njezinim (i našim) neprijateljima (s-lijeva) prepušta duhovnu nadgradnju. Tako je to jedina pouzdana hrvatska politička stalnica. I svakodnevnica. Očuvanje stečenih vlasničkih prava. Očuvanje lijeve kulturne hegemonije. Vlasništvo se čuva uspješnom gospodarskom i inom politikom stabilnosti, a lijeva kulturna hegemonija, između ostalog i financiranjem vlastite pete kolone. I to se, sve skupa, naziva iznimnim prinosom hrvatske vlasti u očuvanju stabilnosti zemlje i njezinog svekolikog napretka. Za razliku od navodne desnice koja brine brigu o stabilnosti i o kulturi nema vremena mnogo razmišljati, na ljevici se, gle čuda, kulturi daje odgovarajuće (iznimno veliko) značenje. U Jutarnjem (britanskim novinama za hrvatsko tržište) Vjeran Zuppa (jedan od glasnogovornika hrvatske lijeve misli) izjavljuje: „Centralno mjesto u konstituciji jedne lijeve stranke treba biti pitanje kulture, znanosti i obrazovanja. Gledajući na imperativ promjena koje treba izvršiti, u prvom je planu kurikularna reforma. Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.“ U isto vrijeme, nas, koji se nadamo da smo desno kao baštinici hrvatske tradicije, naši će Stabilizatori uvjeravati u nebitnost tog procesa (i odgojno obrazovnog uputnika). Na stranu što Zuppa priča o promjeni, a zapravo se radi o zadržavanju postojećeg, odnosno hegemoniji nakaradne lijeve pameti koja Hrvatskom (i Hrvatima) manipulira i upravlja, još malo pa, stotinu godina.
Od Bošnjačke ljubavi prema Hrvatima teško se oporavljamo u BiH, Hrvati u Hrvatskoj kao da je nisu svjesni, neki se ne će dozvati pameti ni nakon Pelješkog mosta. Veliki pomorci iz Lučke kapetanije u Konjicu domislili su nove primjedbe na njegovu izgradnju (u skladu sa svojim iznimnim pomorskim iskustvom).
Ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Anvar Azimov nas uvjerava da je Agrokor svjedočanstvo koliko je Hrvatska draga Rusiji. Nije rekao u toj izjavi odnosi li se to na Hrvatsku kao slobodnu, demokratsku i neovisnu državu ili Hrvatsku kao ruski posjed. Izgleda da je Malima suđeno da budu voljeni sve dok su u funkciji ciljeva Velikih. No, ono čega se uvijek treba pribojavati je: što će biti kada ljubav prođe.
Vijest koja me je u ove ljetne dane razgalila bila je da je časna sestra Martina Katović dobila bitku na Vrhovnom Sudu Federacije nakon što je prije sedam godina nezakonito smijenjena s mjesta ravnateljice vrtića u Glamoču. Unatoč obrazovanju i istinskoj ljubavi za djecu, uspješnosti na svom poslu i podršci roditelja svih vjera i nacija smijenjena je političkom voljom (koja je mogla biti motivirana samo šovinističkom mržnjom). Nije stvar u mjestu ravnateljice, Martina je i bez te uloge činila sve kao odgajatelj i čovjek za djecu u Glamoču i činit će i dalje, nego je stvar u principima koje bi trebalo uvažavati, ne samo u višenacionalnom Glamoču nego i u jednonacionalnim sredinama da stručnost, čestitost i rezultati rada budu kvalifikacije koje se ne osporava.
Budući da je Duvno postalo turistička destinacija većine Duvnjaka, sve što se ima dogoditi zgura se o osmi mjesec, pa od pustih fešta, obljetnica, svadbi i neformalnih druženja ne možeš doći k sebi. Kakva su vremena došla i od odmora treba odmoriti, te se ovih dana Duvnjaci ponovno vraćaju svakodnevnici diljem svijeta. Nadam se da će se odmoriti od odmora. A dogodine, ako Bog da, opet iz početka.
