Uz ove večerašnje fotografije i pogled s Vidikovca na Buško jezero, koje je snimila Ružica Krišto, objavljujemo i stihove pjesme Odnesite sve, ostavite mi samo snove, našeg Milana Bojkića koji se javlja iz Basela. Hvala oboma!
Tomislavcity
ODNESITE SVE, OSTAVITE MI SAMO SNOVE
Usnula ruža je uvenula u tvojoj kosi
Više ne miriše
I zima stiže
Na beskrajnu ravnicu
I na moju prostranu dušu
Pade noć
Pale su meke pahulje sa tvoje kose
Na rame moje.
U mojoj sobi slika juga
Tuga stara i duboka,
Nova.
Žuta mirisna dunja i smokve suhe
Vruće fritule i darovana bevanda
Zbogom pjesniče i levanda
I uzaludno čekanje
Čekam i kad znam da ne trebam čekati
U snove tebe prizivam
Gledam te na verandi u svoj ljepoti
Zovem “ženu koje nema”
Dajte mi Svijetlo
Vratite mi nju
Novo jutro nek svane
Mržnja i rat prestane
Bez tame i bola
Nek zora blista
Odnesite sve
Ostavite mi samo snove
I žutu košulju njenu.
Java još živi u meni
A trenuci rastanka ne gode
Zbilja:
Na bijelom konju odjaha crna žena
I mladost njena, moja sreća
Sa sobom odnese i mene
U neke nepoznate daljine
Ovo nije moje vrijeme
Ode sama, bez šala i žute košulje
“Gola”
A obučena u nerc i perle.
Razli se lirika mojom dušom
Kao crna tinta bijelim platnom
Svuda rasute grube nježnosti
“Tupa lirika”, “oštre sjekire”
U meni poteče usahla rijeka Šujica
Što nestaje u Ponoru
I ponovo se rađa u Prisoju – Novom izvoru
Koncu nema kraja, postoji samo novi početak
I život u Svjetlosti i Vječnosti.
Vene mali cvitak,
Ruža
Ruke mi ne pruža
Na vrućoj stini Mosora
Lete daljine i visine
Osta svilena košulja i vuneni šal
Kad nema tebe, ne prepoznajem sebe
Živim sad sam u ritmu poezije
Lirike – muze svih kolajni i pehara
Od danas do sutra
I bez nas sunce se rađa i zalazi
I dalje plovi lađa
Ja stojim na obali mora
Stojim i sanjam oblake
Ostavite mi samo snove
Kad ste odveli nju. (Milan Bojkić, Basel, 8.10.2019.)
Tomislavcity
