Olovka

Olovka ponekad može i više nego misliš. Dan u kojem zaokružuješ tko će te zastupati u Hrvatskom državnom saboru, upravo je takav trenutak. Taj dan nema i ne može biti neutralnih. Ako ne iziđete na izbore, vi ste izabrali one koji će biti na vlasti ma što vi mislili o njima.

Za Tomislavcity (bpz.ba) piše Marko Tokić

Da je HDZ-e na razini ministra branitelja i ministra kulture ne bih imao uopće potrebe govoriti vam što i kako glasovati, a i ovako što god vam kažem učinit ćete kako mislite da je razumno, pa ipak nešto u meni govori da se ovaj put moram i javno očitovati. Zašto? Jer HDZ-e mora biti bolji. Iako je bolji od SDP-a (i grupacije stranaka oko njega), iako je bolji od Mosta, Zida i Pametnih koji glume navodno treću mogućnost, on nije dovoljno dobar da ga ne bi trebalo popravljati (unutar njega i zdesna).

Unutar njega birajući one koji su im na listama nezasluženo potonuli dolje. Birati provjerene ljude s drugih lista koji su desniji od njega (i unutar njega desniji od trenutne matice) kako bi desnim krilom onemogućili sklizanje ulijevo koje je očekivati od ovog i ovakvog HDZ-a. Ako su mu uzdanice Prgomet i Kujundžić koji su odmah po povratku zavapili za Jacom zar je pametnom potrebno išta dodatno pojašnjavati.

Ako je već potreba; tko su desniji od HDZ-a koji se moraju naći u Hrvatskom državnom saboru, to je svakako Luka Podrug iz desete i Željko Glasnović Glava iz jedanaeste izborne jedinice (da ostanem kod onih za koje sam najzainteresiraniji). Zašto Luka? Dovoljno ga je čuti jednom da onima koji hrvatski misle nisu potrebna daljnja pojašnjenja. Zašto Glava? Već sam rekao: u ratu je došao niotkuda stavljen na kušnju i pokazao se dostojan. Ono malo vremena što smo ga imali gledati u Saboru potvrdilo je njegovu vjerodostojnost, nije tamo bio mrtvo puhalo i dizač ruku nego čovjek s karakterom i mišljenjem, jasno izraženim stavovima, britka jezika i hrvatske čvrstine. Sve one na njegovoj listi koji već sada trče po terenu kako bi se preferencijalnim glasovima dočepali Sabora, unaprijed molim da ne naprave grešku, nek se bore za svoju preferenciju u odnosu na druge kandidate nemam ništa protiv, ali… Svaki onaj koji zauzimajući se kod birača za vlastitu preferenciju mora znati da u slučaju da se, ne daj Bože dogodi, da u Sabor s generalove liste uđe netko drugi a ne nositelj liste zauvijek je pokopao nadu da jednom možda ipak… Stoga svi mi koji ćemo glasovati za Glasnovićevu listu (između ostaloga i da bi HDZ-e bio bolji) ne smijemo počiniti pogrešku te ćemo glasujući za listu obvezno zaokružiti i njegovo ime (na mjestu broj jedan): Željko Glasnović. Zašto je i unutar HDZ-a potrebno činiti ga boljim, iz jednostavnog razloga što među njegovim kandidatima oni provjereni i jasnih hrvatskih opredjeljenja izgleda da su se prilično teško mogli naći na čelnim mjestima. Uzdignimo zato i Culeja i Esih i Brkića i Hasanbegovića, i… Svakog onoga za kojega znate (ili makar mislite da znate, kao što i ove ja zagovaram…). Nitko nema potpuno jamstvo za bilo koga i nitko ne zna kako će se netko od onih koje zagovaramo ponašati u novim okolnostima, ali iskustvo nam govori da oni koji su znali odolijevati i u težim vremenima ni u ovim novim (i nimalo blistavim), za nadati je se, ne će iznevjeriti.

U BiH referenduma u RS ipak će biti. Zato sve one koji su mislili kako će Međunarodna sa Srbima kao s nama Hrvatima dvije tisućite moram utješiti utjehom kojom je Zvizdića (predsjednika Vijeća ministara BiH) utješio Johannes Hahn (povjerenik EU za susjedsku politiku i pregovore o proširenju), navodno je ovaj umni europski političar našem Denisu rekao sljedeće: „Treba poštovati odluke sudova, posebice Ustavnog suda, najvišeg suda u zemlji. Moje je mišljenje da taj referendum može imati samo konzultativni karakter. Svatko tko je ozbiljan u pogledu europskih integracija treba pridonijeti promjeni ponašanja, a što uključuje i to da se počnu provoditi sudske odluke.“ Što li reče veleum europskog mudrovanja?! Naime, treba znati nekoliko stvari, jedna koja možda i nije poznata mnogima Ustavni sud BiH se sastoji od tri strana suca i po dva suca iz reda konstitutivnih naroda. Broj presuda u kojima su tri međunarodna i dva bošnjačka suca preglasali dva hrvatska i dva srpska s nakanom tihog mijenjanja strukture BiH je izbrojiv (o tome bi Hahn, a i naši političari trebali govoriti – a ne govore). A sad, zapravo o čemu Srbi glasuju? Nakon što je Ustavni sud donio Odluku o neustavnosti proslave dana RS-a (9. siječnja), oni idu na referendum kojim se izjašnjavaju jesu li za to da se taj dan i nadalje slavi tog devetog siječnja ili ne (drugim riječima hoće li poštovati odluku Ustavnog suda ili ne će). I sad bi gospodin Hahn trebao dati odgovor na pitanje kakav bi ishod referenduma mogao biti nego konzultativan. Naravno, da će on biti konzultativan i ako odgovor na referendumu bude da ga tada ne bi trebalo slaviti ili ako bude (očekivan) da bi ga tada trebalo slaviti (odnosno ne poštovati odluku Ustavnog suda). Ono o čemu Hahn ne govori, jest da se ishod referenduma prema njegovu mišljenju (između redaka bi se dalo pročitati) navodno ne će prihvatiti, ali ga se unatoč tomu ne zabranjuje. Srbi ga provode ne zato što im je stalo do odgovora hoće li devetog siječnja slaviti dan RS ili ne će, njima je odgovor na to pitanje poznat, nego zato da izvrše generalnu probu za referendum koji slijedi: onaj o osamostaljenju. I u tom smislu ovaj referendum za njih uistinu ima konzultativni karakter pipaju puls Međunarodne i, očito je, zasad imaju otvorena vrata. Ne znam jeste li zamijetili onaj Hahnov dodatak o onima „kojima je do proširenja“ (naravno, on misli na europsko – a Srbi isto tako samo na srpsko – i u tome je kvaka). O tome samo hrvatski političari u Hrvatskoj ne znaju ništa, a bošnjački se tješe da što jače galame i viču kako od referenduma nema ništa da će sama buka polučiti učinak (hrvatska politika u BiH kao i dosada, misli…).

Odavno nisam ništa o Mostu kome nakon svega nije jasno da je središnja politička misao bila da se u prošlost ne dira i ne otvaraju vrata istine (s pogubnim vizijama buduće regionalizacije) ili ne zna ništa ili je nasjeo na pričo o navodnim katolibanima. Crkva je u Hrvata osim Stepinčeve mjere (i vjere), osim Kuharićevih blagih hodočašća u budućnost; imala i udružničarske krake „suradnje“ ili makar koketiranja s bezbožničkom vlašću u komunizmu (da ne kažem s nečastivim), ovo tek radi upozorenja. A ako u politici Mosta ima ičeg od katoličkoga to je javno pozivanje na moral i tuđu savjest (u jednom trenutku i vlastitu kao očitovanje o nezabludivosti) samo je zmaj od svega i svačega (i križa i petokrake), da ne kažem Bandić, dosljedniji (od njih) u vlastitoj nedosljednosti. Žao mi je, stavljeni su na kušnju i, makar po mojem mišljenju, ne izdržaše sud vremena. A vrijeme koje slijedi ne vjerujem da će me demantirati.

Zoran Milanović (veliki povratnik) ovih se dana natječe sam sa sobom (drugi mu nisu ni do koljena), kamo god krene provocira, obećava, sukobljava se sa svima (koji nisu njegovi) i dodvorava vlastitoj sljedbi. Jao, nama ako ne budemo dovoljno mudri i opet budemo morali četiri godine trpjeti sve te izlete u prazninu, razvalinu i jeku jajakanja (nisam Bog zna što ali drugi nisu ni to). U sukobu i sam sa sobom: između velikih očekivanja i malih sposobnosti, hoda od nemila do nedraga i natrag u nadi da kada ponovno dođe na vlast ne će ga sputavati demokracija nego će kao nekada zavesti totalnu mentalnu torturu svih koji drukčije misle. Hoćemo li mu to dopustiti? Ili ćemo ipak uzeti, olovku.