Jednu od najvećih toÄaka prijepora u hrvatskoj politiÄkoj utakmici predstavlja glasovanje dijaspore. Dijaspora je to svoje pravo dobila nakon rata. A dobila je na naÄin da je hrvatska država odluÄila dati državljanstvo svim Hrvatima diljem svijeta.
I onima koji su živjeli nekad u Hrvatskoj i onima koji nisu živjeli. Lokacija stanovanja tu nije bila presudna. Presudno je bilo dokazati etniÄku pripadnost, tj. da se navedena osoba izjaÅ¡njava kao pripadnik hrvatskog naroda. Svatko tko je jednom postao hrvatski državljanin ima pravo konzumirati prava svog državljanstva od kojih je glasovanje jedan vrlo važan dio. Možda i najvažniji. Tu bi priÄi trebao biti kraj. Naravno u ovakvoj državi nema kraja prijeporima oko toga.
Hrvatski politiÄari se rijetko drže principa. Njihove stavove prema brojnim stvarima odreÄ‘uje trenutni vlastiti probitak, a ne uvjerenje. Tako će neki zagovarati Å¡iroku primjenu gej prava, neki legalizaciju marihuane, neki ukidanje glasovanja dijaspori, neki militarizaciju. Poanta je da mnogi politiÄari nemaju Ävrst stav o tome, ili uopće nemaju stav ili znaju da to možda nije u redu, ali svejedno će taj stav podržavati jer će njima on donijet profit, novac, moć. DoÅ¡li smo do biti ovog problema. Nije problem u tome treba li dijaspora glasovati već je problem za koga dijaspora glasuje. Glasuje pretežno za HDZ i desno orijentirane stranke. Ne glasuje za SDP i njegove satelite. To je srediÅ¡te ovoga problema. Neki SDP-ovci bi najradije izbacili cijele hrvatske pokrajine poput Dalmacije, Like i sl. samo zato jer oni u njima loÅ¡e prolaze. Naravno da si to ne mogu dopustiti javno izreći. Dijaspora nije dio Republike Hrvatske pa prijedlozi za ukidanje njenih prava se mogu iznositi. 2010. godine dijaspora je ograniÄena na 3 zastupniÄka mjesta u Saboru i na glasovanje u diplomatsko-konzularnim predstavniÅ¡tvima. Rezultat loÅ¡e pregovaraÄke politike tadaÅ¡njeg HDZ-a i pritiska SDP-a zbog donoÅ¡enja novog Ustava koji bi se prilagodio EU standardima.
Na taj naÄin dijaspori je ostavljeno samo simboliÄno pravo glasa. Dolazimo do pitanja tko je to uopće politiÄka dijaspora? To su hrvatski državljani prvenstveno u susjednim zemljama. PonajviÅ¡e u Bosni i Hercegovini. O njima je zapravo i rijeÄ. U BIH ima oko 250-260 000 ljudi s pravom glasovanja na hrvatskim izborima. Oni mogu neÅ¡to utjecati. TeÅ¡ko da mogu oni koji žive u Kini ili Irskoj. DoduÅ¡e pripadnici hrvatskog naroda u BIH, Srbiji, Crnoj Gori teÅ¡ko da su dijaspora budući da tamo žive stotinama i tisućama godina. Ta Äinjenica ovdje nije bitna. Bitno je da imaju hrvatske papire. Uostalom i mnogi nehrvati imaju hrvatsko državljanstvo i pravo glasa u dijaspori. Ustavnom odlukom o glasovanju u diplomatsko-konzularnim predstavniÅ¡tvima iz 2010. godine vidjelo se kako se mislilo na BIH (u drugim državama to nije niÅ¡ta bitno promijenilo). Osim toga uvedena je i potrebna registracija prije glasovanja. To su sve dokazi da se uÄinilo sve kako bi se onemogućilo glasovanje dijaspore, tj. svelo ga se na simboliÄnu razinu.
U drugom krugu predsjedniÄkih 2015. godine stvorile su se ogromne gužve na biraliÅ¡tima u Mostaru, Sarajevu… Na kraju je ispalo da je glasovalo samo 17 tisuća biraÄa od potencijalnih Äetvrt milijuna. Å to bi se dogodilo da su svi odluÄili iskoristiti svoje pravo? Glasovalo bi se tjedan dana. Ali i takvo minorno sudjelovanje bosansko-hercegovaÄkih biraÄa dovelo je do velikih negodovanja od strane lijevih politiÄkih stranaka, intelektualaca, analitiÄara. Po nekim anketama velik dio naroda bi zabranio glasovanje dijaspore, pogotovo onoj iz BIH . U nekim anketama Äak polovica stanovniÅ¡tva. TeÅ¡ko da bi Äak toliki dio populacije bio za to. Možda trećina maksimalno uz potporu SDP-a. ZaÅ¡to je to tako? Situacija je takva jer se narodu ispire mozak zadnjih petnaestak godina. U mainstream medijima sotoniziraju se BIH Hrvati, Herceg-Bosna i HVO. Po njima su Bosanci seljaÄine, a Hercegovci kriminalci. Sotoniziraju se i neki drugi krajevi npr. Dalmacija. Tako se u medijima Å¡alje poruka da većina Dalmatinaca su lijenÄine koje sjede cijeli dan uz more u mornarskoj odori, odmaraju i niÅ¡ta ne rade, tj. žive od državne pomoći koji izdvajuju graÄ‘ani Zagreba i drugih kontinentalnih krajeva. To je povezano i s nogometom. Ipak tu su napadi oÅ¡triji kad su u pitanju BIH Hrvati. To je neka vrsta urbanog rasizma koji ima jedan dio anacionalnih intelektualaca. Kad bi na takav pun predrasuda, pogrdni i uvredljivi naÄin govorili o Srbima, Židovima, crncima zavrÅ¡ili bi u policiji. Vidi se da jedan dio hrvatskog naroda straÅ¡no mrzi ostale zbog predrasuda. StraÅ¡no je kako se oni koji to rade žele nazvati progresivnim snagama…
PreÅ¡ućuju se veoma važne Äinjenice. Naime Hrvati iz BIH nikada nisu odluÄili rezultate izbora u Hrvatskoj dok su Hrvati iz Hrvatske odluÄili de facto sve BIH Hrvatima. Svi rezultati izbora u Hrvatskoj bi bili isti bez obzira da li su BIH Hrvati glasovali ili nisu. Sve vlade, svi predsjednici, svi europarlamentarci bi bili isti. Kolinda Grabar Kitarović je pobijedila s 1989 glasova u samoj Hrvatskoj. Sve bi bilo isto i da nije glasovao nitko istoÄno od Dinare. MeÄ‘utim, drugaÄija je stvar kad je u pitanju utjecaj hrvatskih biraÄa na sudbinu BIH i njenih Hrvata. Najveći dio sudbine Hrvata u BIH su odluÄili biraÄi iz Hrvatske koji su na izborima 1992. izabrali Franju TuÄ‘mana za predsjednika i vladu pod kontrolom HDZ-a. Dijaspora tada nije imala pravo glasa. Republika Hrvatska je donijela viÅ¡e odluka za Hrvate u BIH koji su im zapeÄatili sudbinu na dugi niz godina. Tu se misli na referendum o neovisnosti BIH na koji je hrvatska državna politika natjerala BIH Hrvate, iako im on nije jamÄio nikakva konkretna politiÄka prava. Zatim su uslijedili Washingtonski sporazum 1994. i Daytonski sporazum 1995. godine. I jedan i drugi sporazum su nametnuti od strane Zagreba i potpisani mimo volje hrvatskoga naroda u BIH. Å toviÅ¡e izazvali su ogorÄenje, ali svejedno ih je hrvatski narod u BIH prihvatio jer je tako odluÄio hrvatski predsjednik. Da, sve te sporazume su potpisali i bh. hrvatski predstavnici ali preko volje. Zna se da je Zagreb donio odluke, a bosansko-hercegovaÄki hrvatski predstavnici ih primili u nekom općem hrvatskom interesu. Zatim službeni Zagreb je utjecao krucijalno na sudbinu Hrvata u BIH kad 2001. godine nije htio braniti ono Å¡to je potpisano u ova prethodno dva navedena sporazuma, i na taj naÄin se položaj Hrvata u susjednoj državi veoma uruÅ¡io. I tu garnituru politiÄara nije donijela na vlast dijaspora već biraÄi unutar Hrvatske. Ekvivalent svemu tome bi bio da su biraÄi iz dijaspore donijeli Ustav RH, unutarnje ustrojstvo RH i druge mnogobrojne zakone.
Zanimljivo da oni koji se zalažu za ukidanje prava glasa dijaspori nikada to pravo nisu osporili Srbima koji su za vrijeme rata, prvenstveno za vrijeme Bljeska i Oluje, pobjegli iz Hrvatske i nastanili se u Srbiji i drugim zemljama. Dakle, sve je to politika. Nema nekog principa. Da Hrvati u BIH glasuju za SDP ljevica bi fanatiÄno podržavala njihovo glasovanje jednako kao Å¡to podržava pravo glasovanja izbjeglih Srba jer oni glasuju za SDSS (koji je SDP-ov partner) ili za Kukuriku koaliciju. Pravo glasa bi trebali imati i jedni i drugi. Jedini uvjet bi trebao biti hrvatsko državljanstvo. Neki spominju kompromis da bi dijaspora mogla glasovati, ali njeni zastupnici u saboru bi mogli glasovati samo u pitanjima koja se tiÄu nje, tj. vanjske politike. To ne bi bilo dobro. Ako bi se to pravilo primijenilo na dijasporu onda bi se moglo primijeniti i na neke politiÄke stranke koje zastupaju posebne interese. Npr. laburisti bi imali pravo glasa samo u pitanjima koja se tiÄu radnika, IDS samo kad je u pitanju Istra, a HDSSB samo kad je rijeÄ o Slavoniji, a manjinci samo kad se radi o manjinama. Suludo rjeÅ¡enje. Neki opet spominju kriterij plaćanja poreza kao onaj kljuÄni kriterij po nekim bi se trebalo glasovati. Onda bi multimilijunaÅ¡i trebali imati stotine glasova, manje glasova bi trebala imati srednja klasa, a nezaposleni, socijalno ugroženi, invalidi koji nemaju nikakve prihode ne bi trebali uopće glasovati jer ne uplaćuju novac u državni proraÄun.
U 2015. godini i godinama koje dolaze trebalo bi težiti afirmaciji prava, bilo kolektivnih, bilo individualnih. Oboje je veoma bitno i ne bi smjelo biti predmet prijepora izmeÄ‘u politiÄkih stranaka. Nažalost politiÄari su spremni ukidati prava kad im ona ne odgovaraju. Ovdje je sluÄaj o glasovanju dijaspore, pogotovo bosansko-hercegovaÄkih Hrvata koji većinom glasuju za HDZ. To smeta ljeviÄarima pa bi im ukinuli prava. MeÄ‘utim ne smeta im doprinos Hrvata iz BIH hrvatskom gospodarstvu, sportu, kulturi, umjetnosti… Taj doprinos je u povijesti bio Äesto presudan. Navedimo samo jedan svima znan primjer hrvatske nogometne reprezentacije? Kako bi danas izgledala hrvatska reprezentacija bez igraÄa koji su roÄ‘eni u BIH ili podrijetlom iz iste, a igraju za Hrvatsku? Mandžukić (Odžak), Rakitić (ŽepÄe), Ćorluka (Derventa), Jelavić (Gabela), Lovren (Zenica), KovaÄić (Kotor-VaroÅ¡), Srna (ÄŒajniÄe), a sam izbornik KovaÄ je rodom iz Livna. Medijska demonizacija hrvatskog naroda iz BIH je uÄinila svoje ali sve ima svoju granicu.
Većina Hrvata nije za ukidanje toga prava glasa i nema predrasude o tom dijelu hrvatskog naroda kakve se podmeću u medijima. To je neka specifiÄna vrsta urbanog Å¡ovinizma koja je iz nekih razloga (politiÄkih, osobnih…) ne podnosi sunarodnjake koji su iz susjedne države ili ostatka onoga Å¡to se naziva dijaspora. MeÄ‘utim ta vrsta Å¡ovinizma slabi i u budućnosti joj slijedi kolaps. Prije deset godina je taj Å¡ovinizam imao puno jaÄi zamah. Danas i liberalne stranke su polako poÄele mijenjati svoj odnos prema vanjskoj politici, dijaspori, BIH, Hrvatima u njoj i Srbiji. Na bolje. U bitnim nacionalnim stvarima treba vladati konsenzus. I vladat će.
Matija Šerić bpz.ba