Sjedim i gledam u oÄevu sliku pored kreveta. Jedino Å¡to imam, jedino Å¡to mi je ostalo. Neki drugi, bešćutni ljudi, uzeli su mi sve ostalo; dio postojanja, dio mene, dio djetinjstva i odrastanja. Dok plamen svijeće obasjava zamagljeno sjećanje koje teÅ¡ko i da postoji, kao da mi sa slike, dok me gleda, govori: ”Probudi se, poduzmi neÅ¡to. PronaÄ‘i mir, ali ne samo za sebe i svoju obitelj, nego i za sve moje suborce i ostale obitelji koje žive kao i ti.”
Oni su tamo negdje. U crnoj zemlji, bez obilježja. Negdje pored puta, pored rijeke koja drsko pere svaki ostatak njih. U mjestu koje je tu, ali istovremeno ne postoji. Ili se tako barem ponaÅ¡aju svi koji bi im se trebali vjeÄno zahvaljivati za izborenu budućnost.
Posljednjih dana aktualna je tema o konaÄnom pronalasku masovne grobnice u Bugojnu iz 1993.godine, gdje su, navodno, pokopani (osjećam da je ovo preblaga i predostojna rijeÄ za ono Å¡to se zaista dogodilo) ostatci nestalih Bugojanaca. MeÄ‘u njima je i moj otac, Mihovil Strujić – branitelj iz Domovinskog rata, Äovjek koji je riskirao vlastitu budućnost i život kako bi oslobodio i saÄuvao dio svog srca – grad Bugojno. Upoznati ste kako je prije nekoliko dana stigla dojava Äovjeka koji je navodno sudjelovao u procesu odvoÄ‘enja, likvidacije i u konaÄnici zakopavanja tijela gore navedenih Bugojanaca. Otkrio je lokaciju na kojoj se tijela nalaze, kao i sve ostale detalje zbog Äega smo svi pomislili kako je konaÄno doÅ¡ao kraj agoniji koja traje već 22 godine. Zdravorazumska logika nalaže da se uÄini sve u ljudskoj moći kako bi se konaÄno rasvijetlila sudbina nestalih Bugojanaca te zatvorilo poglavlje koje ne da mirno spavati svim tim obiteljima koje su ostale bez vrijednog Älana svoje obitelji. No, da vam ukratko kažem Å¡to se zaista dogodilo, a onda i razlog ovog mog obraćanja. Nakon saznanja o ispovijesti tzv.”pokajnika”, Tužiteljstvo BiH naredilo je prekopavanje dotiÄne lokacije. Nakon samo nekoliko sati kopanja, bager se pokvario. Obzirom na to, prekopavanje je trebalo biti odgoÄ‘eno za ponedjeljak (3 dana poslije) zbog, kako kaže tužiteljica Slavica Terzić – proslave Bajrama. Dakle, govorimo prvenstveno o lokaciji gdje je navodno zakopano 19 tijela – 19 beživotnih tijela ljudi koji su svoj život dali za slobodu. Govorimo o obiteljima koje, malo je reći predugo, Äekaju svoj mir i istinu. Govorimo o državi koja je poslala jedan jedini bager na tu istu lokaciju te nakon njegovog kvara sve pripisala viÅ¡oj sili. Govorimo o ljudima koji su na toj lokaciji obavljali svoj posao niti malo profesionalno. Nekim Äudom, kopanje je nastavljeno sutradan. MeÄ‘utim, tu dolazimo do sljedećeg problema. Tužiteljica Slavica Terzić telefonski je razgovarala s ”pokajnikom” koji navodno zna detalje o nestanku mog oca i njegovih suboraca. Telefonski. Å aljući preko telefona slike lokacije kako bi dotiÄni navigirao bager. Osoba koja je, navodno sudjelovala u cijelom dogaÄ‘aju sjedila je u udobnosti svoga doma i navigirala bager. Oprostite, ali ne priÄamo o naruÄivanju preko interneta, priÄamo o masovnoj grobnici. Nadalje, moram se osvrnuti na ponaÅ¡anje dotiÄne tužiteljice koja je bila izuzetno nepristojna prema obiteljima koje su bile na mjestu dogaÄ‘aja. Ona kao da je doÅ¡la rutinski obaviti svoj posao bez imalo empatije, suosjećanja i povrh svega ljudskosti. Ne urgirati da se osoba koja je dala rijeÄ da govori istinu o lokaciji, koja ima detaljne informacije o likvidaciji Hrvata, dovede na mjesto zloÄina, govori, prema mome miÅ¡ljenju, o izuzetnoj neprofesionalnosti te osobe. Ukoliko svjedok mora biti zaÅ¡tićen zbog vlastite sigurnosti postoje zatamnjena, blindirana vozila i ostala civilna zaÅ¡tita koja je mogla biti upotrijebljena kako bi se ”pokajnik” doveo na lice mjesta i rasvijetlio situaciju. UnatoÄ njegovom navoÄ‘enju da se treba kopati ”bliže putu”, nakon nekoliko sati grebanja ispod povrÅ¡ine (jer za mene takav rad kakav je obavljen nije niÅ¡ta drugo nego to), od procesa se odustalo jer nije pronaÄ‘eno niÅ¡ta. Jeste li svjesni da je samo jedan pokret bagera lijevo ili desno mogao presuditi o svemu? Da je taj ”put” prije 22 godine možda izgledao sasvim drugaÄije? Da je možda upravo na mjestu gdje je tužiteljica stajala ležalo tijelo moga oca? Ali, oÄito ostatci ljudi nisu toliko bitni koliko to da se tužiteljica Å¡to prije skloni u hlad od vrućine i spremi u ladicu joÅ¡ jedan sluÄaj u nizu. Pitam ju sada, hoće li svjedok biti procesuiran za davanje lažnih informacija ili ćete proÅ¡iriti potragu za sluÄaj da je informacija toÄna? Vjerojatno ćete oprati ruke i zakljuÄiti kako lokacija nije istinita – jer je to jednostavnije i zahtijeva manje daljnjeg zalaganja vas i vaÅ¡eg ureda. OtiÄ‘ite gospoÄ‘o Terzić radije na godiÅ¡nji, možda na jesen shvatite ozbiljnost svoga posla.
Brojni portali su prenijeli jedno ime. Ime koje je svojevrstan kljuÄ naÅ¡eg mira. Dževad Mlaćo. Da, piÅ¡em to ime ovako, sigurno i bez susprezanja. PiÅ¡em ga iz razloga Å¡to se na viÅ¡e mjesta u medijima spominje njegov dnevnik koji je svojedobno vodio, dnevnik u kojem je zapisana budućnost moga, tada živućeg, oca. Sudbina koju je odredio Äovjek preuzevÅ¡i ulogu Boga, dajući sebi za pravo uzeti ono Å¡to pripada meni i mojoj majci, Å¡to pripada svim obiteljima nestalih branitelja Bugojna. Taj isti Äovjek, na dan iskopavanja, mirno sjedi u hladu pijući svoju kavu, dok se kosti moga oca 22 godine muÄe ispod zemlje koja ga nije dostojna. U mjestu gdje je zaboravljen. Stari ljudi kažu: ”Gdje prestaje logika – tu poÄinje Bosna”. Sloboda ovog Äovjeka i oÄigledna zaÅ¡tićenost je živući primjer te izreke. Sjećam se da sam bila priliÄno malena kada sam zadnji put pozvana na uzimanje uzoraka krvi za analizu. PriliÄno malena. Sada imam 23 godine i do dana vijesti o novoj masovnoj grobnici nitko nikada nije pozvao ni mene ni majku kako bi nas uputio u tijek potrage, istrage i nekakvog, u najmanju ruku reÄeno, truda za nestale. Ne mogu se oteti dojmu da je to zbog toga jer se po tom pitanju niÅ¡ta ni ne radi. PriÄamo o 22 godine. Uzmimo za primjer da se svaki mjesec, ažurne potrage, kopala po jedna sumnjiva i moguća lokacija. To je zastraÅ¡ujući broj i do sada se mogao prekopati cijeli grad i uža okolica. Uzmimo za primjer, da su se svaki mjesec ispitivale osobe za koje postoji opravdana sumnja da su direktno ili indirektno sudjelovali u likvidaciji branitelja. Govorimo o pravosuÄ‘u, govorimo o pravdi, o dokazima koji postoje, ali ih se ignorira. Ignorira se Äinjenica da negdje leži 19 beživotnih tijela, koja ne traže pompu niti bljeÅ¡tavilo. 19 tijela koja traže samo mir za svoje obitelji, malo obilježje gdje će njihovi roditelji, supruge i djeca doći i upaliti svijeću. Nakon 22 godine u mraku zaslužuju malo svjetlosti. Moram se posebno zahvaliti gospodinu Marku JuriÅ¡iću iz Instituta za nestale osobe BiH, koji je, prema rijeÄima moje majke, cijelu potragu doživljavao jednako emotivno kao i Älanovi obitelji nestalih. Valjda je on jedina osoba koja ozbiljno shvaća težinu ovog zloÄina, koja shvaća da je bilo dosta Äekanja, neozbiljnosti, prebacivanja loptice i pranja ruku.
Voljela bih od nadležnih osoba za ovaj sluÄaj dobiti informacije o tijeku istrage prije ove dojave o masovnoj grobnici. Do kud je njihova istraga doÅ¡la? Ako uopće imaju obraza doći pred obitelji s tim informacijama. Nadležni kao da Äekaju nekakvu informaciju s neba kako bi pro forme odradili svoj dio posla i nakon, naizgled bezuspjeÅ¡ne potrage, zakljuÄili kako nema niÅ¡ta i da tu priÄa prestaje. PriÄa ovdje ne prestaje! Prestat će onoga trena kada ja stanem pred grob svog oca i kada mu se zahvalim Å¡to postojim. Kada budem znala da su svi Äiji je ovo posao odradili to iz poÅ¡tovanja i zahvalnosti, a ne jer im je to u opisu posla. Kada oca uÄinim ponosnim jer nisam dala da se zaboravi. Iskreno, ne zanima me tko će biti procesuiran, optužen, kažnjen. Za to je zadužen Onaj gore, Äiji je sud u svakom sluÄaju jaÄi od naÅ¡eg. Zanima me samo moj otac, moj mir. NaÅ¡ mir. Mir sve djece i obitelji koji Äekaju. Znamo da su na boljem mjestu, ali sigurno su jako tužni gledajući kako su se borili za neÅ¡to Äega nijedna prolivena kaplja krvi nije vrijedna. To pokazuje tužiteljica Terzić, to pokazuje pravosuÄ‘e, to pokazuje jedan jedva funkcionalan bager.
Ja sam Jelena Strujić, dijete koje traži svoga oca. Dijete Mihovila Strujića. Ja sam dijete koje traži ažurniju potragu za, ne samo mojim ocem, nego i njegovim suborcima. Ja sam ona koja će noćas opet gledati jedinu uspomenu na svoga oca, izblijeÄ‘enu fotografiju gdje me otac zadnji put kao bebu drži u naruÄju. U rukama koje su samo htjele osigurati moju slobodu i slobodu svojega grada. Ja sam ona koja će mu u mislima Å¡apnuti: UÄinit ću sve Å¡to je u mojoj moći, biti ćeÅ¡ ponosan na mene i nećeÅ¡ biti zaboravljen. Naći ću te, naći ću mir za sve nas. To ti obećajem. Dokle god u meni kuca srce koje si mi ti dao. Srce Äiste ljubavi. bpz.ba