Hrvoje Zekanović kaže: “Zajedništvo nema alternative!” To je, ako je čitati s razumijevanjem slogan ili poziv svim strančicama, strankama, inicijativama, udrugama i ljudima u Hrvatskoj, da se okupe kako bi postigli nešto na ovogodišnjim parlamentarnim izborima.
PIŠE: Marko Ljubić
Pod tim sloganom je nekoliko stranaka nastupalo na Europarlamentarnim izborima prošle godine. Što znači i do čega može dovesti – zajedništvo nema alternative? Može li ta sintagma biti okvir okupljanja tzv. trećeg puta u Hrvatskoj i što može donijeti hrvatskom narodu, ako se uistinu svi izvan HDZ-a i SDP-a odluče za takav pristup? Jesmo li imali u političkoj praksi nešto slično prije okupljanja platforme suverenista? Da, imali smo.
Nije se ta platforma tako promovirala i tako predstavljala, ali tako je nastala. Tako je djelovala. I tako kopni, iako na istim principima nastoji opstati. To je MOST nezavisnih lista. Imali smo i prije MOST-a takav princip okupljanja više puta kroz povijest i nikada nije donio taj model sreću i korist hrvatskom narodu.
Nije nikome, a nije ni mogao, jer pod zajedništvo kome se ne otvara nikakva alternativa, svrstava se svašta, a u toj kombinaciji, koja relativno uspješno može funkcionirati samo dok se ima protiv koga boriti i djelovati, znači isključivo kao negacija, uvijek na kraju, uz trajnu proizvodnju neprijatelja, ovlada najbrutalniji čimbenik, odnosno najbolje organizirani.
U povijesti hrvatskog naroda to je bio partizanski pokret, u početku nastao kao srpski otpor proglašenoj NDH, zajedno s tadašnjim talijanskim okupatorima ili fašistima, zatim s grupicama hrvatskih komunista pa s ustanicima protiv talijanske okupacije dijelova Hrvatske i na kraju sa svim protivnicima režimu Ante Pavelića. Tako je nastajao partizanski pokret, a komunistička partija mu je dala u završnoj fazi programski okvir antifašizma, pod tom platformom preuzela upravljanje pokretom nastojeći zadovoljiti sve sastavnice i imati istodobno uvijek dovoljno ciljanih neprijatelja za održavanje pokreta na okupu, dok komunisti nisu uspjeli razviti snažnu infrastrukturu za vlast i kontrolu svega i nad svim.
Kad “zajedništvo nema alternativu” uvijek je nužan takav razvoj stvari. MOST nezavisnih lista nije po prirodi stvari mogao brzo nastati i postići uspjeh mjeren brojem mandata u Saboru na jasnoj ideološkoj i vrijednosnoj integraciji. Inače ne bi bio sastavljen od nezavisnih lista. To je u političkom smislu obrazac nastajanja partizanskog pokreta, ili recimo princip desetak skupina koje su se u Siriji i Iraku borile protiv Islamske države, koja im je bila zajednički neprijatelj, no, nakon pobjede nad neprijateljem, došlo je do otvorenih prijepora i sukoba među njima, jer su im motivi okupljanja i vrijednosti te namjere realizacije pobjede i ovladavanja društvom bile različite ili suprotne.
Zato niti nakon pobjede nad Islamskom državom nema uređenog i mirnog društva u Siriji, zato je nakon završetka rata 1945. godine, pogotovo u prvim poratnim godinama došlo do takvog progona ljudi u Hrvatskoj, a u prvih nekoliko godina uspostave komunističke vlasti do strašnih i surovih obračuna i među samim dojučerašnjim antifašistima, u kome su stradale tisuće pripadnika partizanskog pokreta, kojima nije bila bliska komunistička ili jugoslavenska, odnosno srpska vrijednosna platforma. Iz potpuno istih načelnih razloga s MOST-om nezavisnih lista nije bilo moguće uspješno vladati i ostvariti stabilnu suradnju. Niti MOST može opstati na temeljima “nezavisnih lista”. U čemu je ključni problem?
U tome da zajedništvo, kome je primarni cilj istisnuti i poraziti suparnika ili neprijatelja, a koje nema usvojenih minimum zajedničkih postborbenih ili postpobjedničkih vrjednota, na kojima mora počivati model raspodjele ostvarenih rezultata, ne može funkcionirati bez novih sukoba. Ako je ključni politički cilj nekakvog zajedništva uoči parlamentarnih izbora onemogućiti Plenkovića ili Bernardića da ostanu ili osvoje vlast, s obzirom na realno negativno raspoloženje golemog broja hrvatskih ljudi, oko tog cilja se može okupiti skupine najrazličitijeg profila i s posve suprotstavljenim vrijednosnim obilježjima i može se postići, mjeren brojem ostvarenih mandata u Saboru, priličan uspjeh.
No, pitanje je može li se ikada samo na zajedništvu, ili kako Škoro promiče na razumu bez ideologije, postići uspjeh dovoljan za ostvarivanje vlasti na toj platformi. Ako se na toj platformi ostvari rezultat s velikim brojem mandata, a nedovoljnim za uspostavljanje vlasti, postavlja se pitanje – s kim napraviti sporazum o koaliciji za vlast?
Ako je razum bez ideologije ili samo zajedništvo bez alternative jedini integrativni element okupljanja saveza, onda po prirodi stvari savez za uspostavljanje vlasti se može sklopiti sa svakim. U rasponu od Mate Kapovića i Katarine Peović, do Keleminca. Naravno, u tom savezu, ako nema dovoljno mandata izvan SDP-a i HDZ-a, ima mjesta i za te stranke nakon izbora.
Iako će nositelji poziva pod Škorin kišobran ili Zekanovićevo zajedništvo odriješito u ovome trenutku negirati mogućnost takvog postizbornog raspleta i nekakve suradnje s Hadanbegovićevom “Kleopatrom” – Plenkovićem, koliko se god oni više zaklinjali da od toga nema ništa, pozicija “kišobrana” ili “zajedništva bez alternative”, koja nema ni jedan jedini programsko-vrijednosni sadržaj ili neupitno načelo izuzev da “Kleopatra” ne valja, nužno vodi u tom pravcu.
Tko se želi prisjetiti razvoja događaja nakon izbora 2015.godine i zahtjeva MOST-a nezavisnih lista za “tripartitnom koalicijom”, bit će mu jasno o čemu govorim. I naravno, bit će mu jasno da s takvim MOST-om nitko živ, ali ni MOST samostalno, nije mogao vladati. Jer je figurativno rečeno uspostava partizanskog saveza uvijek samo prvi korak neprekinutih borbi i sukoba, sve izraženijih i krvoločnijih što se postižu veći uspjesi. I uvijek završe pobjedom najbeskrupuloznije sastavnice, koja, opet uvijek, nema veze s načelima oko kojih se može okupiti većina slobodnog naroda, prvenstveno zato što se u tim procesima nameće jedino relevantno načelo – vladaj ili umri!
HDZ već godinama ima zbog takvog modela nastanka i održavanja dominacije utjecaja nad društvenim pozicijama moći, nekritički i s iznimno široko interpretativnih vrijednosnih i ideoloških pozicija najvažnijih pitanja, golemih problema i sve više tone. Proces posrnuća HDZ-a nije moguće vezati za Sanadera, Kosor, Plenkovića, jer, iako su svi oni dali tome svoj biljeg, taj proces je bio nužan nakon odlaska karizmatičnog Tuđmana, koji je svojim autoritetom i jasnim suverenističkim načelima, prvo, kontrolirao procese unutarnjih sukoba, drugo, držao većinu naroda uz pokret.
Toga danas više nema, zato HDZ pada i padat će sve dok se jasno ideološki ne profilira. Iz poruke da zajedništvo nema alternative, jasno je da Zekanović ne čita poučke neposredne, ni one nešto dalje prošlosti. Iz poruke o vraćanju države narodu i politici razuma nasuprot ideologije, te iz namjere stvaranja političkog kišobrana na tim načelima, ni Škoro ne čita poučke političkih procesa, ni iz neposredne ni dalje prošlosti. Jedino ostaje nejasno, misli li Škoro da ima karizmu Tuđmana, ili čak veću, jer je Tuđman svoju karizmu postigao promocijom državotvornog programa, a Škoro pokušava izbjegavanjem jasnih programskih stajališta.
Zato će biti nužno čuti od tih ljudi na kojim to točkama i vrijednostima političke i nacionalne naravi može i smije počivati zajedništvo, ili kišobran, jer nije hrvatskom narodu potrebno bezuvjetno zajedništvo bez okusa i mirisa, jer takvo zajedništvo nije ni moguće, a da se okupljeni u njemu mogu nazvati hrvatskim narodom. Ako je cilj zajedništva ili kišobrana vlast, a ako ničega drugoga nema kao prepoznatljive i jasne javne vrijednosti, onda je poruka u biti – biti na vlasti nema alternative.
Ako je to skriveni imperativ, onda nema razlike između Plenkovića, Bernardića ili bilo koga trećeg, jer je ljudima dosta bjanko povjerenja u tipove koji jedino što znaju mogu svesti pod poruku – ljudi, oni ne valjaju, ja sam bolji. Poštenije je reći – ljudi, oni su dosta vladali, dajte meni malo vlasti. Jer, ljudi znaju da ovi koji vladaju ne valjaju, jedino ne znaju valjaju li ovi koji se nude.
Za to povjerenje nemaju nikakvog argumenta, a alternativa koja poziva na zajedništvo ili pod kišobran, ni ne pomišlja ljudima reći – koji su to modeli postizanja nacionalnih ciljeva i koji su to ciljevi. Ti ciljevi i modeli ne bi smjeli imati alternative, jer, kako je jednom jedan od rijetkih političara, čije su poruke jasne do boli, Anto Đapić rekao – prvo kraljevstvo, pa kralj. Inače je zajedništvo ili kišobran bez alternative, ili neznanje, ili podvala. Opasna podvala.
Nevolje nastaju kada ljudi od kojih se očekuje potpora i povjerenje postave pitanja, sebi, prijateljima, Zekanoviću ili Škori – dobro frendu, jel to zajedništvo na antifašizmu ili kršćanskim vrijednostima, na politikama pobjednika Drugog svjetskog rata ili na pobjedi u oslobodilačkom Domovinskom ratu, na istinama komunističko – jugoslavenske historiografije ili na istraženim znanstvenim činjenicama, na ultimativnom europeizmu bez nacionalnog sadržaja ili na nacionalnim vrijednostima, na političkom pravu ukupnog hrvatskog naroda odlučivati o svojoj slobodi ili na inženjeringu građansko- manjinskoetničke paradigme i diskriminaciji hrvatskog naroda, na pravu Hrvata odlučivati ekskluzivno o svoj državnosti ili na fluidnosti toga prava, na vrednovanju ljudske naravi ili na uzdizanju ljudske devijantnosti?
Bez odgovora na ove dileme i pitanja – zajedništvo je floskula, a promotori takvog zajedništva, ili redikuli ili prevaranti.
Foto:Maxportal
