Oporuka Mate Bobana

0
710

Mir. Ptice se čuju. Puca li zora? Il me um zavarava?

Za bpz.ba piše Prof.dr : Marko Tokić

Ustao sam rano kako bih napisao kolumnu, danas s prijateljima idem na Stipića livade prisjetiti se pokolja Hrvata iz Doljana, o kojem nitko ne priča, ni Haag, ni domaće tužiteljstvo…

Valjda se o zločinima nad Hrvatima ne treba ni pričati… A i mi, hoćemo li prisjećajući se (i moleći Boga za žrtve) ostati opterećeni prošlošću i njezini zarobljenici? Ili? Pamćenje pa tako i sjećanja omogućavaju čovjeku pojedincu stjecanje iskustva i promišljanja o njima što ga osposobljava da raspoznaje nove situacije i prilagodi vlastite postupke. Učeći na iskustvima vjeruje u vlastitu sposobnost ispravnih odgovora u novim okolnostima. Čovjek na temelju vlastitog iskustva može spoznati tek da se situacije nikada ne ponavljaju potpuno istovjetne, ali obrasci događaja ipak se daju uočiti.

Tako, ma koliko mi pričali da se radi ili ne radi na uspostavi Zapadnog Balkana, svakodnevno smo suočeni s nekim strancem koji ima moć da velikim dijelom kreira naš društveni i politički život koji se prisjeća kako je nama bilo dobro dok smo bili zajedno i kako bi nama bilo dobro da opet budemo skupa. Ta, šta nam fali da opet kao nekada… Ljudi su ljudi. A mi smo uskogrudi nacionalisti, tvrdolinijaši, ognjištari, divljaci koji ne prihvaćaju univerzalne ljudske vrijednosti i tako dalje…

Nakon njih čitava četa njihovih oblikovatelja javnoga mnijenja nastupa istom matricom i dično uzdiže što se uzdići ne može, pa tako od Tite, recimo, iznova grade mit i od sedamdesetih ili osmadesetih u Jugi raj na zemlji, koji je valjda počeo s punkom ili

novim valom (ne znam ni sam čime, nije valjda slomom hrvatskog proljeća), kao da nisam živo vrijeme tog porno-narko socijalizma i ne znam kako je bilo. Nekima je bilo posve dobro, samo što nisu stigli do funkcija i fotelja (zagrijavali su se u omladinskim organizacijama i partijski osposobljavali za ideološku nadgradnju i preuzimanje funkcija), a i ja sam bio mlađi i čitava generacija izopćenih ljudi – i nama je bilo dobro, jer smo bili mladi (priznali ili ne priznali mladost ima svojih prednosti i ljepota). Iako smo bili društveno izopćeni (nepodobni) samo zato što smo znali da je demagogija kojom vladaju čisto sranje i opravdavanje vlasti partije nad običnom rajom ili pak neki samo zato jer se nisu htjeli odreći vlastitih uvjerenja i religije.

Ali nisu problem neizživljeni omladinci (osim kao neutješni pojedinci u njihovim redovima koji nastupaju kao medijski jahači potrebnog povratka u zajednički zagrljaj), jer se veliki dio njih vrlo brzo prilagodio novonastalim okolnostima i prigrabio fotelje s drugim pjesmama na usnama, malo im je ponekad neugodno kada im iz prethodnih vremena u javni govor uleti pokoja naučena fraza (iz prošlih vremena), ali oni su naučili da elegantno zametnu trag. A katkad se nadaju da će ovi koji dolaze iz vana i upravljaju, upravo na temelju takvih iskaza zamijetiti njihov potencijal, pa se postavlja pitanje čine li oni to hotimice ili im se inercijom dogodi previd. I tako eto raširih naširoko o onima koji bi izvana i iznutra iznova gradili ono što smo imali… A dvaput smo imali Jugoslaviju i dva put smo se poklali. Prvi put je ona uspostavljena na ideji jugoslavenstva nove nacije u čije ime se trebamo odreći starih etničkih imena (i bit će nam kao dobro). Nije uspjelo iako je bilo koliko hoćeš zavedenih. I Hrvata.

Uslijedio je pokolj u Drugom svjetskom…

Pa su nam doveli Titu sa socijaljizmom koji je da bi Jugoslavija živjela, odmah na početku (i prije nego je započeo vladati), izvršio pokolj (treba li reći, Hrvata). Pa smo preživjeli i socijaljizam i samoupljavljanje i ubojstva emigranata i zatvore (Gradišku, Lepoglavu, Goli, Zenicu, Foču, Ćelovinu…), jer smo vjerovali da je Hrvatska moguća, a on je, najveći sin naroda i narodnosti, mudro zborio da će prije Sava uzvodno nego što će Hrvati imati svoju državu. Pa je, čim je otišao Bogu na istinu, netko osmislio završnicu u kojoj je svačije (čitaj društveno) trebalo postati nečije (čitaj privatno), pa je netko osmislio i kako izići iz mimikrije jugoslavenstva i objaviti uspostavu Velike Srbije. I opet smo se poklali.

Sad bi se opet trebali objediniti – valjda, da se i opet pokoljemo.

Svaka čast ovima izvana, imaju ideja…

Pa kad im kažeš da je i na Balkanu bilo previše klanja i da je dosta tog sranja o ljepoti zajedničkog življenja u kojem se u ime neke ideje svi trebamo odreći sebe kako bi to novo kao moglo funkcionirati ti si zadrti nacionalista. I da je došlo vrijeme da se prihvatimo kao etniciteti sa svojim imenom, svojom, poviješću i da prihvatimo naše razlike i živimo jedni pored drugih i jedni s drugima koliko možemo prihvaćajući i uvažavajući naše razlike ti si onaj koji zavađa narode.

Ali, nitko da objasni kako ih zavađa onaj koji ih uvažava kao realnost, a dobro im želi onaj koji ih iznova poziva na odricanje od sebe samih. Ili, zar iznova moramo biti Srbi triju vjera kako bi netko u Londonu, ili ne znam gdje (i u Beogradu, možda) bio zadovoljan. Nismo svi Vojislav Šešelj da od Hrvata podrijetlom postanemo četnički vojvoda (iako je on dokaz da je i to moguće), niti smo svi Andrići… a ne možemo biti ni Komšići. Ima nešto u nama jače od nas samih: stoljeća života i ljepote pripadnosti rodu i domu hrvatskomu. Zar ćete i čime ćete u nama ubiti i Mijata i Tomislava? I pobunu i kraljevstvo?

I zato, ako Boga znate, živimo ovdje, trajemo i jesmo. I zna se da smo prvi identitet na ovim prostorima, a ne date nam ni treći.

Navodno nam ne daju treći, jer će muslimani tako imati entitet pa im umjesto malog drugog daju čitavu Federaciju.

Neki govore da nas kažnjavaju jer smo katolici. I naše vječne okrenutosti Rimu. Čak i kad se s njim svađamo (jer nas ni on ne razumije).

Zašto smo kažnjeni?

Neki će naći da je to zbog Herceg Bosne. Zbog Herceg Bosne? Hajdemo malo i o tome. Kao što svi dobro znamo ništa nije dovoljno veliko, ako se s nečim ne usporedi, a od tri improvizirana sustava vlasti u ratnoj BiH, Herceg Bosna je bila najorganiziraniji i s najmanje gluposti u svakom pogledu. Pa zašto bi onda nas zbog nje kažnjavali ako je muslimanski i srpski udio u ratnim glupostima bio kudikamo veći i značajniji?

A mi se olako odreknemo sebe. Još malo i Mate će Boban biti kao nekad Ante Pavelić. Nešto o čemu se šuti. Ne govori. Nešto kao istočni grijeh hrvatske politike. Ako je Ante Pavelić htio hrvatsku državu, no izabrao ideološki krivu i gubitničku stranu u ratnom sukobu, pa zbog toga se nije smio spominjati, a i sama uspostava hrvatske državi zbog njega dobila negativne konotacije kako razumjeti krimen koji se stavlja na pleća Mate Bobana. Htio je u ratnom vihoru suprotstaviti se uspostavi Velike Srbije i to u trenucima kada je ona bila gotovo izvjesna. Hrvatska zajednica Herceg Bosne kao obrambena ideja Hrvata u BiH uspostavila se na dan pada Vukovara i pokolja u Škabrnji kada je prijetilo potpuno uništenje hrvatskoga naroda. I umjesto da se preda očaju, Mate je Boban (skupa s hrabrim muževima Herceg Bosne) rekao ne Jugoslaviji (bivšoj i budućim), rekao ne Velikoj Srbiji i poveo zajedno s prijateljima hrvatski narod u BiH na otpor velikosrpskoj agresiji. Htio je ista prava za Hrvate u BiH, svoju teritorijalnu jedinicu (nije ga smetao diskontinuitet njezina teritorija). Htio je, ako Bosna i Hercegovina nije moguća, makar dio teritorija obraniti i pripojiti Hrvatskoj. I zapravo je to grijeh koji će mu se staviti na teret da je to zapravo bio pravi cilj, a sve ostalo demagogija.

Ali, zašto ga se nije stavilo na kušnju i preispitalo i je li uistinu demagogija da Hrvati hoće treći pa makar bio i teritorijalno nepovezana cjelina? Dođite i iskušajte nas.

A dotad, ostaje mi samo da kao neku večer dok smo u Gorici predstavljali književno djelo Stjepana Čuića sina i prijatelje njegove, naše nove generacije, odvedem na grob Mate Bobana i ispričam im priču o jednom životu i jednoj ljubavi.

Ljubavi koja voli Hrvatsku i njezino postojanje, pa makar i sama ostala izvan njezinih granica, pa makar i sama ne uspijevala u zemlji u kojoj živi ostvariti niti vlastitu ravnopravnost.

To je Mate Boban. I mi zajedno s njim.

A treći? Valjda će jednom i on biti. Ako i ne će, nama je sniti, a budućnost, kažu, pripada onima koji imaju najljepše snove.

Zato ja i razumijem ove koji sanjaju građansku unitarizaciju Federacije (i države, ako je to moguće). Ali, neka i oni razumiju mene kada ja na to ne pristajem. O Srbima da ne govorim.

Neki me uvjeravaju da s obzirom na velika svjetska geopolitička gibanja Muslimani (i Bošnjaci) se vraćaju na opciju Filipović-Zulfikarpašić i njihov Historijski sporazum sa Srbima o životu u istoj državi. I šta ako je to istina.

Å to ako jest? I Å¡ta ako jesu?

Ako je Mate znao dogovor, zašto ga mi ne bi znali.