Opreza nikad dosta. Iako strah nije dobar saveznik isto tako nije dobro ako ga se posve zanemari. Kad je Franjo Tuđman u drugoj polovici devedesetih govorio o nakani nekih moćnih centara u svijetu da obnove zlosretnu tvorevinu mnogi su to doživljavali kao dobar izgovor za nastavak vladavine (ili kao fantaziju ostarjelog diktatora kojega se nitko nije bojao).
Za bpz.ba piše Marko Tokić
A onda smo doživjeli petnaest mračnih godina i dva predsjednika koja su na tome ustrajno radila. Lažni car i dvorska luda Nepoznatog Nekog, pripovjedač viceva koji nikome nisu bili smiješni i mađioničar koji je demonstrirao nevjerojatne magijske vještine tipa sad ga vidiš i više ga ne ćeš vidjeti. Najpoznatija javna demonstracija je ona australska kad je između ostaloga samo zijevao na zvuke mile mu melodije što nije nemoguće, ali je vrijedno divljenja, međutim bila je tu i ona poznata majstorija sa čekom (kakav sad ček i zar je to uopće više važno…). Taj ček koji nestaje (taj predivni trenutak čiste magije: sad ga vidiš sad ga ne vidiš): najprije nestaje u džepu (dotičnog gospodina) a potom se zagubi da se nikada ne nađe uistinu je nešto što svaki put iznova oduševljava (sve one koji se sjećaju i ne mogu se čudom načuditi da unatoč javnoj demonstraciji te primitivne magije nitko se od pravosudnih i represivnih tijela države ne usudi upitati tog Maga svih magova za zdravlje junačko – za ne povjerovati, uistinu nevjerojatno). Vrlo je slično s njegovim prijateljima koji su mu ničim izazvani davali novce za sve što mu je trebalo (i nije trebalo), a da ga o tome, također, nitko se nije usudio ništa pitati.
Potom smo imali pet godina doktora prava i počasnog doktora udaljenih sveučilišta i klavirskog častitelja nečastivoga s kaljingradskim notama. Da i ne spominjem Jadranku koja je nakon uspješnog nasljedovanja dragog Ive (odjednom se u Ljubljani ukazala zajedno s Mesićem i velikim Budom, da prostite Lončarom, potvrđujući časnu pripadnost krugu hrvatskih magičara koji su u stanju da unatoč godinama prikrivanja javno bez štete za sebe razotkriju trik i ispričaju priču o opsjeni). Tu je i Ivo Veliki i veliko javno očitovanje kako se hrvatsko domoljublje može prevesti žedno preko vode: od Splitske rive do Šeksovih poučaka o Gotovini u bijegu i Stanimirovića i Pupovca u vlasti (koja te časti) da bi Milanović nastavio isto i znao da to nije dovoljno pa je počastio iste (ili slične) s više ministarskih fotelja nego su ih imali čak i u doba hrvatske šutnje nakon propasti hrvatskoga proljeća (u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća).
Smrad Jugoslavije (i njezina lešina) u svemu tome se ćutila kao želja da se po svaku cijenu očuva ono što se u komunizmu steklo pa ako se Yuga i ne može obnoviti bit je da ista struktura ima vlast (i čast i mast). I u svemu tome ne da su uspijevali nego su bili toliko uspješni da ih je ponijelo do te mjere da su umislili da mogu biti u NATO-u i EU a igrati za protivničku momčad. Sjetite se „lexa“, a mogli bi i koje čega. I je li tomu kraj?
Ili priča tek počinje.
Teroristički udar na hrvatski narod i njegovu državu ovih dana izveden je usred Francuske. Tko god o nemilom događaju na stadionu priča drukčije igra igru, prodaje balone, relativizira i udaljuje od istine. Navijačke skupine kao i krim milje uvijek u igri vlasti imaju istu funkciju. Kad je potrebno da su huligani i mafija imaš potpuno pravo jer oni to stvarno i jesu (oni su dogovorno i svjesno odabrali tu svoju društvenu ulogu). No, isto tako kad god je državi potrebno (takozvanim sigurnosnim ili tajnim službama) oni su najbolji izvođači najprljavijih radova. Za obavljene poslove dobro su nagrađeni, pa čak i tom romantičarskom ulogom navodnih društvenih buntovnika (na rubu zakona, uvijek na ivici nikad u marici sve dok država, njezine sigurnosne službe, ne odluče drukčije). Kako je moguće da netko u Francuskoj koja je zbog poznatih terorističkih prijetnji na visokom stupnju pripravnosti za sve moguće terorističke prijetnje netko unese u stadion sve što su navodni huligani unijeli (ako to nije dogovoreno)? Ne treba gajiti iluziju o nadnaravnim sposobnostima crtača svastike i bacača baklji i topovskih udara ali treba biti svjestan rukopisa nevidljive ruke. Kome treba sve ono što se dogodilo i što će se možda još dogoditi. Isušivačima močvare? Ili radnicima na uspostavi još jedne besmislene državne tvorevine (koja nije Hrvatska)?
Odgovorite sami.
Hrvatska ima neprijatelja u državi, ali i u svijetu u tome se i bez razotkrivanja teorije zavjere, nadam se, možemo složiti.
Rušenje Karamarka je uspjelo. Danas je podnio ostavku. Mi s hrvatske desnice nikad mu nismo mogli zaboraviti nešto što nikad nije do kraja objasnio (i kad je Karamarko u pitanju uvijek nas je upućivalo na oprez i zadršku): je li ili nije devedeset četvrte s Mesićem i Manolićem sudjelovao u državnom udaru. Ako jest, mi hrvatski državotvorci to (ni njemu niti bilo komu) ne možemo oprostiti. A ako nije… Onda su mu zabludu iz prve Mesićeve kampanje i neke dvojbene stvari s početka ovog stoljeća oprostive. No, ostaje uvijek ono nerazjašnjeno i nedovoljno objašnjeno iz devedesetih kao klica sumnje. Sve što je javno govorio otkad je predsjednik HDZ-a bez dvojbi se može potpisati. Ali…
Davnih godina jedan moj prijatelj Livnjak igro za zadarski Bagat stoperinu ljutu. Dobar igrač, no kad iziđe na centar ipak spor za prave brzance. I na jednoj utakmici upravo u takvoj jednoj zgodi zaprijeti mogućnost da mu jedan brzanac pobjegne, ali sustiže ga Rode i prigrize ko guda zelenjak (baš onako kako je Šimunić sasjekao onoga u Beogradu što mu ni do danas svi navijači njima najdraže reprezentacije ne mogu oprostiti). I tada se skoči Bepo Bajlo (čuveni zadarski veslač) i nogometni trener Bagata i dreknu: – Konju, šta radiš? Dolazi ovamo, konju. Ko te je tomu učio?
Naravno, na tribinama komentara kao u priči. Čuo sam, i one naivnije: hvale Bepa da tako i treba i da je zadaća trenera da pedagoški djeluje. A ja sam, budući da sam bio zainteresiran za ono što će Bepo reći dragom mi prijatelju, primakao se ogradi i imao sam što i čuti. Čuo sam Bepa kako potiho hrabri moga prijatelja i govori mu:
– Samo tako, samo tako…
I tada sam, shvatio što je politika.
Zašto ovo pričam? Pa sve ono što je javno nije nužno uistinu izjednačeno sa stvarnim pristupom i odnosom. I u politici je moguće da tajnim kanalima djeluje se posve drukčije. Ne možeš biti u NATO-u i EU, a… A to sam već rekao, da se ne ponavljam.
I tu je priča o Karamarku (i navodnoj konzultantici) i preslagivanju za koje se znalo da je nemoguće završena. Njemu je ponuđen častan izlaz. On je odlazeći zahvalio nekim prijateljima (Boži i Timu) razvlastivši ih vraćajući ih na početak ili ih, je možda, poslao i u zaborav.
Budući da nije mogao kao dopredsjednik za domovinsku sigurnost nikako do policije i tajnih službi sad je makar kad je u pitanju Francuska potpuno miran. Odgovornost snose oni koji te državne sustave kontroliraju i tvrde da je s njima sve uredu i Predsjednica i Orešković (i Markić i Oprepić s njima). A novi predsjednik HDZ-a? I koga izabrati? Onoga koga Amerikanci žele ili onoga kojega predlaže Šeks. Koga Šeks podržava tomu se treba usprotiviti, svi oni koje je on podržavao i dovodio pokazali su se kao igrači koji su štetili hrvatskoj državi (i hrvatskom narodu). Ili bi možda najbolje bilo da izaberemo Matu (koji savjetuje Predsjednicu: što god kaže nek učini suprotno i ne će pogriješiti), a možda i nekog od tehnomenadžera da nam osiguraju veliku koaliciju očuvanja (ne)postojećeg stanja.
