U polovici BiH, jednom njenom entitetu, Federaciji BiH, danas se obilježava “Dan neovisnosti BiH”, na temelju zakona donesenog 1993. godine, a dopunjenog 1995. i objavljenog u Službenom listu Republike BiH broj 9/95. Za drugi dio BiH- Republiku Srpsku- riječ je o nepostojećem prazniku, jer ga nije verificirao parlament daytonske BiH.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Na današnji se dan prisjećamo referenduma organiziranog 29. veljače i 1. ožujka 1992. Referendum o državnopravnom statusu BiH organiziran je po odluci Skupštine Socijelističke Republike BiH, a na prijedlog međunarodne zajednice, nakon što je počeo raspad Titove komunističke jugoslovenske federacije.
Referendumsko pitanje je, podsjetimo, glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” . Muslimani i Hrvati, njih 64,3 posto, izašli su na birališta i zaokružili DA, dok su Srbi referendum bojkotirali, poglasivši dva mjeseca ranije 9. siječnja Srpsku republiku BiH, koju su činile, već ranije osnovane srpske autonomne oblasti.
Iako su, kroz Livanjsko pitanje, tražili drugačiju formulaciju referendumskog pitanja, što je prihvaćeno i Lisabosnkim sporazumom, Hrvati su, ipak, izašli na referendum, iako su muslimanski zastupnici u Skupštini R BiH odbili sprovesti taj sporazum i refedefinirati pitanje na referendumu. Kroz Livanjsko pitanje koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?”, vidljivo je zalanje tadašnjeg vodstva bh Hrvata da se BiH uredi kao federacija, a ne kao unitarna država.
Po povratku iz Lisabona, u Sarajevu je 25. veljače 1992. održana zatvorena, proširena sjednica Glavnog odbora SDA. Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački lider, izvijestio je nazočne o rezultatima pregovora i upozorio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica. Izetbegović je rekao kako su Hrvati nakon sporazuma u Lisabonu pristali na referendum i objasnio:
“Mislim da smo ovim sada gore, ovim uvjetnim pristankom, mislim da smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju daće u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove suglasnosti.”
Iako ih je, Izetbegović prevario, ne sprovođenjem Lisabosnog sporazuma, a iz njegovog istupa, kasnije otkrivenog, vidljivo je koliko je on bio iskren zagovornik ravnopravnosti naroda, Hrvati su, ipak, pod utjecajem tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana i Crkve masovno izašli na referendum i zaokružili DA, zahvaljujući čemu je BiH stekla državnost i međunarodno priznanje.
No, jesu li imali izbora?
Prisjetimo se okolnosti u kojima je referendum održan.
Nakon što je srpsko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem takozvanim “jogurt revolucijama”, zapravo državnim udarima, dovelo marionetske vlasti u tri federalne jedinice, tadašnje jugoslovenske federacije -Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori- i osiguralo polovicu vlasti u Predsjedništvu SFRJ, odgovor dviju zapadnih republika- Hrvatske i Slovenije- na beogradski hegemonizam bio je izlazak iz takve državne zajednice koja se silom transformirala u Srboslaviju.
Miloševićev režim uzvratio je slanjem JNA u Sloveniju, a potom agresijom na Hrvatsku i okupacijom četvrtine teritorija, već tada međunarodno priznate države.
Ostati u državi, u kojoj nije bilo Hrvatske i Slovenije, državi sa srpskom dominacijom, u kojoj beogradski režim tenkovima sprovodi plan stvaranja Velike Srbije, ili izaći iz takve državne zajednice, pa i po cjenu rata? To je bilo pitanje s kojim su se suočila tri bosanskohercegovačka naroda, 29.veljače i 1. ožujka 1992.. Odgovori su bili očekivani i logični.
Srbi su, očekivano i logično, odlučili ostati u državi u kojoj su dominirali njihovi sunarodnjaci. Nasuprot njima, Hrvati, ni pod koju cijenu nisu mogli prihvatiti živjeti u takvoj državi, koja je razarla Vukovar i Dubrovnik, okupirala dio teritorije njihove druge domovine, sa zemljom sravnila hrvatsko selo Ravno na jugu BiH. Ali ni muslimani, već uvelike nacionalno osvješćeni, čiji je lider Alija Izetbegović autor “Islamske deklaracije” sanjao muslimansku Bosnu.
Zato je ishod referenduma bio logičan i očekivan, kao i odgovor na referendum. Srbi, uz pomoć beogradskog režima, unatoč jasnom referendumskom stavu Hrvata i Bošnjaka, krenuli su silom zadržati ih u “krnjoj Jugoslaviji”- budućoj Velikoj Srbiji. Uslijedio je otpor agresiji i krvavi četverogodišnji rat, koji je okončan potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma i uspostavom labave federalne tvorevine između Republike Srpske, stvorene na polovici teritorija BiH s kojeg su etnički očišćeni- prognani ili ubijeni-Hrvati i Bošnjaci, s hrvatsko-bosšnjačkom federacijom stvorenom godinu ranije Washingtonskim sporazumom.
Cijelo postratno razdoblje međunarodna zajednica, kroz odluke visokih predstavnika, sprovodi ono što je Alija Izetbegović kao svoju zamisao otkrio na sjednici Glavnog odbora svoje SDA, postupno Hrvatima oduzima suverenost.
Na pitanje bi li Hrvati danas glasovali za neovisnost BiH odgovor bi bio potvrdan jer u onakvim okolnostima drugačije nisu mogli postupiti. To nije bila greška. Greška je načinjena dvije godine kasnije, pristajanjem njihovog vodstva, koje je bespogovorno slijedilo odluke tadašnjeg hrvatskog predsjednika- na gašenje Hrvatske Republike Herceg Bosne, hrvatskog entiteta u BiH- i stvaranje Federacije BiH s trostruko brojnijim Bošnjacima, čije je političke elite, posebice one kvazilijeve žele pretvoriti u građanski, a praktično, bošnjački entitet. bpz.ba
