Nazočnost predstavnika hrvatskog naroda na ovogodišnjem obilježavanju Dana Republike Srpske, koji je, usput rečeno zakonski praznik, pokazao je u političkoj i medijskoj sferi Hrvatske do sada neviđenu razinu ignorancije i nepoznavanja osnovnih činjenica o načinu funkcioniranja Bosne i Hercegovine, kao i pitanjima od strateškog interesa za hrvatski narod u BiH, piše Hrvatski Medijski Servis.
Mediji, pa i dobar dio političke elite u Hrvatskoj, očito su pali pod utjecaj velikobošnjačkog političkog i medijskog spinovanja, a to je vidljivo na više razina. Prva je svakako teza kako se radi o neustavnom prazniku, iako je jasno kako je Narodna skupština RS-a izmijenila zakon o Danu RS-a, nakon što ga je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, a novi zakon Ustavni sud BiH nije osporio. I to je činjenica sviđalo se to nekomu ili ne.
Druga razina nepoznavanja činjenica proizlazi iz konstantnih tvrdnji pojedinih medija i političara koji Republiku Srpsku tretiraju kao neku paradržavnu tvorevinu, unatoč tomu što je ona djelom ustavne i administrativno-teritorijalne strukture BiH. Zaboravlja se kako je RS „priznata“ potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma kao jedan od dva entiteta koji čine BiH. Taj dokument, potpisala je, uz ostale, i Hrvatska, čime je de facto priznala postojanje Republike Srpske kao entiteta sa svojim širokim ovlastima.
OSVRT Hrvatsko-srpsko savezništvo jedina brana bošnjačkim hegemonističkim aspiracijama
HDZ-u i njegovom predsjedniku spočitava se kako razlog njegovog savezništva s Dodikom nije briga za Hrvate u RS, već isključivo privatni interesi, iako je općepoznato kako je HDZ preko svog ministra u Vladi RS Davora Čordaša obnovio tisuće kuća hrvatskim povratnicima, lokalne ceste, društvene domove, katoličke crkve u tom entitetu. Za to vrijeme bošnjački predstavnici u RS-u ponavljali su mantre o genocidnoj tvorevini. Kakve su koristi od toga imali bošnjački povratnici? Nikakve. To što se Hrvati u RS ne vraćaju treba tražiti u činjenici da je od rata i njihova progona 20 godina i da su se oni već odavno ukorijenili, uglavnom u Hrvatskoj gdje rade i gdje im djeca idu u škole. I nisu protjerani u vrijeme vladavine Milorada Dodika, čija je vlast izdvajala koliko toliko za obnovu porušenih im domova, već sarajevskih miljenika SDS-ovaca.
Pored toga u jednom dijelu javnosti i političkog spektra u Hrvatskoj i dalje se nižu mantre o srpskoj državi na 50 kilometara od Zagreba, zaboravljajući pritom kako primjerice Vukovar ima Srbiju na nekoliko stotina metara.
Primjenjujući logiku s kojom su nastupali pojedini političari, ali i mediji, komentirajući nazočnost predstavnika bh. Hrvata u Banjoj Luci, moglo bi se zaključiti kako hrvatski politički predstavnici ne bi trebali ići u Sarajevo. Zašto? Pa radi se o glavnom gradu Federacije BiH koja je isto tako dobila „priznanje“ u Daytonu.
Idemo li malo dalje slijedom premisa kojima se služe političari i mediji u Hrvatskoj, a vjerojatno pod utjecajem probošnjačke medijske mašinerije potpomognute kapitalom izvana, Hrvatska bi odmah trebala zatvoriti konzulat u Banjoj Luci i obustaviti sve projekte koji se rade u suradnji s vlastima RS-a. Pa tako i one donatorske.
Posebna razina nepoznavanja strateških interesa hrvatskog naroda, a time i Hrvatske, u BiH je činjenica da se ne razumije razlog partnerstva kojeg Hrvati pokušavaju izgraditi sa Srbima u BiH i obrnuto. Nije tu riječ o nekakvim podjelama BiH, baš kao ni o nekoj pretjeranoj ljubavi, već o činjenici da malobrojniji narodi razumiju što se zapravo krije iza koncepta „građanske“ BiH.
Bošnjačke političke stranke svakodnevno i djelotvorno pokazuju kako im je cilj unitarna, građanska BiH, što podrazumijeva primjenu načela jedan čovjek- jedna glas. Namjera je najprije hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH pretvoriti u bošnjački entitet, a potom i BiH u bošnjačku državu Bosnu- državu Bosanaca kojom bi vladala najbrojnija etnička skupina Bošnjaci, “dobri Bošnjani”. Da Hrvate žele eliminirati kao politički faktor, državotvorni narod pokazali su izborom, po treći put, Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva i formiranjem, u dva navrata, izvršne vlasti u FBiH bez predstavnika Hrvata. Da nije bilo Dodikovog SNSD-a, bošnjačke stranke SDP i SDA bi ostvarili svoj naum i 2011. osim u FBiH i na razini BiH- instalirali svoju marionetu Slavu Kukića na čelo Vijeća ministara, a sebi odane Hrvate, Jurišićeve “pravaše” i Lijanoviće na mjesta hrvatskih ministara. Zahvaljujući Dodikovom Dragi Puzigaći osujećen je pokušaj donošenja protuustavnog Zakona o izbornim jedinicama u Domu naroda, kojeg su bošnjački zastupnici ranije usvojili u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, čime bi se osigurao zakonski okvir za konačni obračun s Hrvatima kao konstitutivnim narodom u FBiH.
Jedina brana takvim hegemonističkim aspiracijama upravo je hrvatsko-srpski savez. I otuda tolika haranga bošnjačkih medija i političara na Čovića, na čije su brojne obmane i manipulativno izvještavanje nasjeli i u Hrvatskoj
Razina nepoznavanja činjenica i trenutnog političkog položaja Hrvata u BiH postala je očita nakon prošlomjesečne rasprave u Hrvatskom saboru o Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH, kada je postalo vidljivo koliko zapravo mali postotak saborskih zastupnika “vlada materijom” koja bi im trebala biti strateško pitanje. Ta je rasprava otkrila, kako većina zastupnika koji su raspravljali o stanju u BiH nije znalo ni kako se formira vlast u BiH./M.P./HMS/
