Ivan Kalaica, Solinjanin kojemu je majka Sirijka, napisao je za Dalmatinski portal tekst kojim želi približiti Äitateljima stanje na Bliskom istoku.
Veza mene i Sirije poÄinje i prije mojeg roÄ‘enja. Otac, tada mladi inženjer Pomgrada, odlazi na teren u Siriju gdje je ta splitska tvrtka radila lukobran u Latakiji, gradu na mediteranskoj obali. Tamo upoznaje moju majku, Sirijku armenskog porijekla i ‘long story short‘ vjenÄaju se nakon nekog vremena i rodim se ja, a kasnije sestra Marina i brat Petar. RoÄ‘en sam u Splitu, ali uvijek sam bio razapet izmeÄ‘u dva grada, dvije države.
Od naÅ¡eg roÄ‘enja majka je s nama govorila arapski, a u Siriju smo iÅ¡li svako ljeto. Majka dolazi iz velike obitelji, ima tri sestre i Äetiri brata, tako da roÄ‘aka ne manjka, Å¡ira obitelj bi napunila omanji stadion, a prijatelja i poznanika je nemali broj. Arapi, a pogotovo Sirijci i Libanonci, su jako druÅ¡tven narod, uvijek spremni na druženja, posjete i zabavu. Mentalitet im je sliÄan dalmatinskom, sve je polagano, kafići i restorani su puni i stalno je neki ‘moving’.
Tako je i u Latakiji, ali DamaÅ¡Äani su joÅ¡ luÄ‘i, jer Damask je grad koji nikad ne spava. Za najvećih vrućina parkovi su puni ljudi koji sjede na travi i guÅ¡taju u pikniku u tri ujutro. Od svih arapskih zemalja Sirija, kolijevka civilizacije, uvijek se isticala kao primjer meÄ‘uvjerske i meÄ‘uetniÄke tolerancije, ekumenizma i multikulturalnosti. Tako je bilo.
Zapaljiva sredina
Onda se iz nekih geopolitiÄkih razloga pretvorila u poligon na kojem će svjetske velesile odmjeravati snagu. Sraz koji će odluÄiti Äiji će plinovod tim teritorijem proći, a sve preko leÄ‘a nacije koja je izgubila Äetvrt milijuna stanovnika u Äetiri i pol godine. Kad sam zadnji put bio dolje, u studenom 2010., nisam ni slutio Å¡to se sprema. Već dugi niz godina pratim zbivanja na Bliskom istoku i svaki sam put sa strepnjom gledao da se neko sranje ne dogodi i u Siriji, a kad je krenulo znao sam da se sprema totalni kaos.
Zemlja s populacijom od 22 milijuna stanovnika Äija je srednja dob niti 21 godina, u kojoj dosta mladih ima problema sa zapoÅ¡ljavanjem, bila je popriliÄno zrela za potpaljivanje. Da ne spominjem etniÄku podjelu u kojoj sunitski muslimani Äine 75 posto stanovniÅ¡tva, a zemljom vlada predsjednik koji dolazi iz manjinske alavitske (Å¡iitske) sekte koja Äini niti 12 posto, ostalo otpada na kršćane 10% (grÄka pravoslavna, grkokatoliÄka, armenska, maronitska), Kurde i Druze.
Petro dolari uvode “demokraciju†u Siriju
Usprkos Äinjenici Å¡to 70 posto sirijske vojske Äine suniti i Å¡to imaju visoke pozicije u vojsci i vladi i Å¡to su najbogatiji Sirijci upravo suniti iz Alepa, bilo je dovoljno onih kojima je smetalo Å¡to im predsjednik dolazi iz manjinske skupine koja ima bliske odnose s Iranom. To je ponajviÅ¡e smetalo, a i dalje smeta, zaljevske monarhije koje su potroÅ¡ile milijarde (petro)dolara na uvoÄ‘enje ‘demokracije’ u Siriju. Države koje su stasale nakon otkrića nafte kroje sudbinu države koja na svom tlu ima povijest staru nekoliko tisuća godina prije Krista.
Sirija je prije svega bila sreÄ‘ena država u kojoj su se stanovnici osjećali sigurno. Zaposlenje mladih je bio problem jer generiranje novih radnih mjesta nije moglo pratiti rapidan rast stanovniÅ¡tva, stoga je veliki broj mladih odselio trbuhom za kruhom na zapad i u bogate zemlje Zaljeva. Tako danas imam prijatelje i roÄ‘ake diljem svijeta, pola ekipe iz ulice je ili u Zaljevu (UAE, Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar…) ili su na zapadu (Francuska, NjemaÄka, SAD…), svi redom visokoobrazovani. Naposljetku će se pokazati da je egzodus mladih i obrazovanih puno veći gubitak nego razaranje tisućljetnih hramova Palmire, jer na kraju krajeva zemlju Äine ljudi.
PriÄa o 70 djevica
Rat mijenja sve, kaos koji unosi u živote ljudi je neizdrživ i oni odlaze u potrazi za boljim životom. Prije nije bilo bitno iz koje etniÄke ili religijske skupine dolaziÅ¡, svi su bili Sirijci i kao takvi su se identificirali, a danas svaka ptica svome jatu leti. DruÅ¡tvo se podijelilo i ljudi Äekaju kakvu takvu naznaku ishoda kako bi se priklonili ‘pobjedniku’. Mislio sam da će sve biti gotovo kroz dvije godine, ali evo nas u petoj godini sukoba gdje se viÅ¡e ne zna tko pije, a tko plaća.
Kako je vrijeme odmicalo politiÄki i teritorijalni vakuum je privukao najradikalnije elemente iz cijelog svijeta, pa tako pola države (onaj pustinjski dio) drži samoproglaÅ¡ena ‘država’, koju nitko tko je pri zdravoj pameti neće priznati. Ali zdrava pamet je neÅ¡to Å¡to je odavno napustilo Siriju, dolje su se odavno otvorila vrata pakla i dogaÄ‘aju se zvjerstva kakva su bila nezamisliva. U praÅ¡ini eksplozija nestaju spomenici stariji od dvije tisuće godina, briÅ¡u se tragovi civilizacije, nestaju pred neznanjem ljudi ispranih mozgova. Pojedinci upitne intelektualne sposobnosti briÅ¡u tragove zdravog i kreativnog.
Djed nas je želio još jednom vidjeti
Zemlja na Äijem je tlu nastalo jedno od prvih poznatih pisama postala je magnet za divljake koji ne znaju niÅ¡ta drugo nego ratovati u ime nekog svog boga koji će ih nagraditi sa 70 djevica nakon Å¡to se raznesu ispred Å¡kole ili bolnice. Da su neÅ¡to povalili za života možda bi bili manje isfrustrirani pa im ne bi palo na pamet odrubljivati glave i razapinjati ljude. Možda bi imali svoje obitelji i možda bi živjeli normalan život. Najgore od svega je Å¡to sudbinu i budućnost sirijskog naroda kroje stranci koji sa Sirijom nemaju apsolutno niÅ¡ta.
Sve ovo što se događa nema nikakve veze s mojom Sirijom, onom koju sam zavolio i koja mi je uvijek bila ‘happy place’, mjesto na koje bi mislima pobjegao kad god bih bio potišten. Sada mi je najljepši san postao najgora mora i svaki dan pratim što se događa u nadi da ću jednog dana opet vidjeti svoje. Čujemo se mi s njima svaki dan preko Skypea i Vibera, ali nije to to, nisam tamo, nismo na okupu. Tako sam pišući ove retke saznao da mi je umro djed.
Čovjek koji je proživio 96 godina (od kojih je 84 radnog staža), naradio se za dva života i umro u snu, a imao je još samo jednu želju koja mu se nažalost nije ostvarila – da nas još jednom vidi. I u trenutku kad sam mislio da ne mogu biti tužniji po pitanju Sirije život me još jednom iznenadio. Svaki se dan pitam što će biti kada jednog dana sve ovo završi.
Sirijci imaju svoj Ä‘ir
Hoću li imati koga posjetiti? Hoće li kuća biti na mjestu? Hoće li ekipa iz ulice biti na broju? Hoće li se ljudi vratiti na staro i hoće li vrijeme zacijeliti rane? TeÅ¡ko je to oÄekivati, previÅ¡e je krvi proliveno da bi se zaboravilo. Pravo Äudo je da se život uopće odvija koliko-toliko normalno u dijelovima zemlje koji su pod vladinom kontrolom.
Plaće i mirovine zaposlenih u javnom sektoru stižu redovito, usprkos abnormalnoj devalvaciji sirijske lire. I u najmirnijim podruÄjima uz obalu redukcije struje i vode su svakodnevna pojava, ali ljudi se snalaze. Ipak je teÅ¡ko oÄekivati da će Sirijci ostati doma i pustiti kafiće i klubove da zjape prazni, nije to njihov Ä‘ir, pa makar i koja raketa pala na grad, ispaljena nasumiÄno od onih kojima predstavlja svetogrÄ‘e nepokrivena, zapadnjaÄki odjevena, žena.
Svaki rat prije ili kasnije završi, tako će biti i s ovim. Smrad baruta će zamijeniti opojni miris nargile i ljudi će se vratiti normalnom životu. Ostaje samo pitanje koliko će svoje kulturne baštine Sirijci izgubiti i hoće li na kraju Sirija ostati bez najvećeg blaga, svojih ljudi. bpz.ba