Dragi prijatelji, danas je točno 25 godina od počinjenja stravičnog zločina u Vukovaru, a koji je obilježio Domovinski rat – ubijanje više od 260 zarobljenih ranjenika, civila i hrvatskih branitelja na poljoprivrednom dobru Ovčara. Objavljujem cijelo šesto poglavlje – “Ovčara” – iz svoje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Molim vas podijelite ovaj post na što više adresa svojih prijatelja kako bi svi saznali koliko je naš narod patio kako bi dobili svoju domovinu Hrvatsku. Neka nam svima ovo bude u sjećanje, ali i na odgovornost kako ne bi više uništavali ono što smo Božjom milošću dobili i mučeničkom krvlju platili. Neka vas kroz čitanje vode riječi našega spasitelja Isusa Krista: “Nema veće ljubavi od one, dati život za prijatelje svoje!”
Vojni autobus ostaje u dvorištu vojarne uz vojnike koji ga osiguravaju dok se mi udaljavamo od nje i ponovo putujemo u neizvjesnost. Pogledavam na sat, koji pokazuje dvadeset minuta do petnaest sati; vrijeme je lijepo i sunčano, u autobusu je uobičajena tišina koju tek povremeno, razgovarajući, remete dva vojnika. Molim se i dozivam Gospu u pomoć razmišljajući što će biti sa svima nama. Ne znam kamo bi nas mogli voziti, ali siguran sam da ne idemo u Vinkovce. U glavi slažem kockice onako kako mi se u ovom trenu čini logičnim. Možda su tražili neke ljude i njih odvojili u vojni autobus, a oni koji su ubijeni vjerojatno su samo usputne žrtve koje su trebale zadovoljiti krvi žedne teritorijalce i četnike. Možda nas sada napokon voze na razmjenu. U meni opet tinja nada i uvjeravam se kako će ipak sve biti u redu. I ne mogu drugačije razmišljati osim s nadom jer su mi na usnama stalno molitve upućene Majci Božjoj i Isusu. Ipak, ne mogu se prerano nadati da je sve gotovo, jer ono što se događalo protekla tri sata ispunja crnilom moje misli. Nada je razapeta između svega lošeg što smo ovdje proživjeli i onog najmanjeg tračka svjetla za koje se hvatam kao za posljednju slamku. Opet razmišljam o četnikovim riječima kako će nas oni preuzeti iako su sada u koloni s nama tek nekolicina na oklopnjacima.
Možda nas voze u neki zatvor gdje će nas držati, mučiti i suditi nam. Sve bih ovo rado prihvatio samo da nas ne voze nekamo gdje će nas pobiti, na što me asocira put kojim idemo, koji vodi kroz polja. Odavno smo odmaknuli od grada i nemam pojma gdje smo pa odlučujem pitati čovjeka pored sebe.
-Prema kamo idemo?
-Smjer je Negoslavci, ali oni su dalje!
Ovo je bio naš prvi kontakt u ovih nekoliko sati. Čovjek nema više od četrdeset godina, viši je od mene, smeđe je kose i brade. Ranjen je u trbuh i ruku, a i nos mu je krvav od četničkog udarca. Nije prošlo dugo i čovjek mi opet govori:
-Ovuda se ide prema farmi!
Skrenuli smo na neki makadamski put, a u daljini se vide nekakvi hangari.
– Odakle si ti? – pita me.
– Iz Zagreba.
Odgovorio sam tiho iako je u autobusu opet nastalo komešanje i žamor jer svi pokušavamo shvatiti kamo nas voze. Suputnik mi opet tiho govori:
-To je farma Ovčara!
Ne razumijem što mi želi reći jer mi to ništa ne znači. Sve ovo ne daje potporu mojim optimističnim razmišljanjima od maloprije. Vožnja od vojarne nije trajala dulje od dvadesetak minuta. S makadamskog puta skrećemo lijevo pa autobusi manevriraju vrlo polako. Put kojim sada idemo jedva je širine autobusa koji ubrzo zastaje. S naše lijeve strane nalazi se neki hangar kod kojeg autobusi skreću udesno. Drugi hangar stoji stotinjak metara od zavoja koji smo upravo prošli, s desne strane.
Opet se budi nemir u meni pa ponovo potajice uzimam križić u ruke preko odjeće i dozivam u mislima Gospu i Isusa da budu uz mene.
Kolona stoji u obliku slova „L“, a dva autobusa i zapovjedno vozilo skreću desno na put. Iz vozila izlaze oficiri, a kapetan se, došavši do vrata našeg autobusa, koja je vozač otvorio, kratko obraća bračnom paru:
-Dođite!
Oni brzo izlaze iz autobusa, a on ih upućuje u smjeru suprotnom od onog kojim smo došli. U autobusu nastaje žamor, svi smo podigli glave, no ni vojnici više ne traže da ih spustimo već drže puške uperene prema nama. Kapetan stoji ispred kolone i rukom pokazuje da krenu. Vojnici izlaze iz kamiona iza nas pa se raspoređuju uz desni put jedan do drugog dok se autobusi lagano pomiču. Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene. Opet zazivam Majku Božju. Ma koliko sam samo puta u ovih nekoliko sati izgovorio to Sveto ime!
Preplavljuje me strah jer mi je sada potpuno jasno da će nas predati u ruke tim krvožednim četnicima. Ne prestajem moliti, ne više u mislima, već riječi izgovaram šapatom tako da me čuje i supatnik kraj mene.
Nakon završenog dogovaranja oficiri i četnici se razilaze, desetak četnika i teritorijalaca ispred ulaza u hangar formira kordon, a ostali ulaze unutra. Desetak oficira udaljuje se i stoje sa strane kao promatrači, a jedna skupina vojnika raspoređena je oko njih. Vojna vozila također se udaljuju i produžuju putem iza hangara. Kapetan, koji je i u vojarni i ovdje sve koordinirao, s nekoliko vojnika dolazi do prvog autobusa, a vojnici drže spremne puške, ali uperene prema zemlji. Kapetan na vratima autobusa nešto objašnjava, nakon čega izlaze dva vojnika iz pratnje i pridružuju se ostalim vojnicima koji su došli s oficirom. Imam vrlo dobru preglednost budući da sjedim sasvim naprijed i mogu dobro vidjeti kako ljudi iz prvog autobusa izlaze te formiraju kolonu jedan po jedan s desne strane puta. Nakon što su svi ljudi izišli autobus produžuje iza hangara kao i vojna vozila prije toga. Nasuprot formiranoj koloni stoje vojnici s oružjem uperenim prema ljudima u njoj. Pomislim kako ću svjedočiti masovnom strijeljanju ljudi te se pitam što znače svi oni četnici i teritorijalci ispred hangara i što čekaju. Nisam dugo čekao odgovor. Koloni je naređeno da krene prema tom koridoru i vojnici puštaju prvu dvojicu, a kako dolaze do njih, dočekuje ih kiša udaraca. Teritorijalci i četnici nemilo udaraju po njima skidajući im jakne, majice, cipele. Udaraju ih gdje god stignu rukama, nogama, palicama, a vojska JNA sve to osigurava dok oficiri mirno promatraju. Sljedeća dvojica ulaze u koridor i iživljavanje počinje i na njima. I prvu dvojicu nastavljaju tući, no oni ubrzo ulaze u hangar.
Na ulazu u hangar grupa četnika preuzima ih dalje i ne želim ni pomisliti što se unutra događa. Kolona se pomalo pomiče, tako da svi prolaze užas batina koje traju dobru minutu. Svi ostaju bez jakni, vesta, trenirki i majica, neke tjeraju da skinu i hlače. Neki ljudi ostaju goli do pasa, jedni ostaju samo u majicama, drugi su skinuti u gaće, a svima iz džepova uzimaju novčanike i otimaju novac, dok osobne dokumente bacaju na zemlju.
Vojnici cijelo vrijeme drže oružje upereno u ljude, a u blizinu tog kordona boli probio se i transporter koji je, zdrobivši granje gusjenicama, također uperio svoj puškomitraljez u kolonu.
Kako sam bio naivan, pomislio sam da je ono u vojarni vrhunac brutalnosti, i da su se izdovoljili na nama, no ovo što sada vidim prelazi sve granice ljudskosti. Ranjenici s prokrvarenim zavojima, bolnim ranama, bez nogu, ruku, prolaze kroz kordon dok se palice nemilosrdno odbijaju od njihovih nemoćnih, ispaćenih i izranjavanih tijela.
O Bože, ima li ovome svemu kraj?
Znam da i mene čeka sve to što gledam ispred sebe, pripremam se psihički i mislim da bih mogao izdržati batine u kordonu; ako mogu ovi ranjenici, mogu i ja, iako mnogi ljudi od batina padaju na tlo. Ne znam što se događa u hangaru jer ništa ne vidim. Čujem samo galamu četnika te udarce, jauke i zapomaganja naših ljudi, a to nikako nije dobro. Uopće, galama je velika, jer svi viču: vojska koja ljude iz kolone tjera u koridor, oficiri koji to koordiniraju, četnici i teritorijalci ispred hangara i u njemu. Prema mojoj procjeni već je dvadesetak ljudi u hangaru, zapomaganje naših sve je jače i glasnije, a meni su u mislima sve one motike, lanci, sjekire i ostalo čime se te batine dijele.
Oprosti mi, Bože, ne vjerujem više u spas!
Bože moj, gubim vjeru da ću iz ovoga izaći živ!
Nitko me ne može spasiti ove strahote!
Gospe moja, molim te da izdržim dostojanstveno sve muke!
Ne molim više za spas nego za snagu i vjeru da izdržim sve muke.
Gruber i ja se pogledavamo, sliježemo ramenima i u nevjerici odmahujemo glavama. Jadna i ponižavajuća situacija, odrasli ljudi bespomoćno čekaju u redu za svoju porciju batina te izljev bijesa i mržnje naših neprijatelja. Hangar se neprestano puni ljudima i sve mi je teže slušati njihova zapomaganja. Nikad u životu nisam čuo kako odrasli ljudi vrište od nevjerojatnih bolova, ispuštaju urlike koji nisu slični ljudskome glasu.
Kako da ti se molim, Bože?
Što da tražim od Tebe?
Da molim za život ili brzu smrt?
Da molim za snagu ili milost, no što je ovdje milost!?
Imajući na umu kakvim oružjem su naoružani naši krvnici u hangaru, jedina milost je brza smrt.
Kako biti spreman na smrt?
U našem autobusu je tiho i mirno, nema komešanja ni žamora, svak je utonuo u svoje misli i čeka svoju sudbinu. Mislim da u nama svima ipak tinja neka nada da nećemo završiti u tom hangaru užasa.
Ispražnjen je i drugi autobus koji također odlazi, a stvorena je nova kolona koja čeka na svoj red. Galama ne prestaje, ali najviše razabirem zvukove udaraca i jauke. Nekolicina četnika s toljagama izlazi iz hangara pa zastaju pored kordona kao da se malo odmaraju. Ostali četnici neumorno mlate ljude psujući pritom, kao da time žele sebe, a i druge, dodatno motivirati za što učinkovitije batinanje. Krici ljudi paraju uši, ne želim više to slušati, ali ne mogu si pomoći.
Na satu u autobusu je petnaest i trideset minuta, križić krunice držim čvrsto u ruci i osjećam kao da mi se urezao u dlan. Rastrgan sam, znam da me sve to čeka, a ipak ne vjerujem da je moguće da ću i ja to proći. Molim se: čas u sebi, čas šapćući, gledajući i slušajući stravične prizore. Da nisam nikada vjerovao u Boga, sad bih vjerovao i molio. Tek sada shvaćam svu svoju slabost i koliko mi Bog sada treba i znači. Molitve mi ne silaze s usana, nikad se predanije nisam molio. Molim Boga da mi da snage izdržati sve muke koje me čekaju.
Bože, samo Ti znaš što me sve čeka i znaš koliko mogu izdržati!
Dopiru li moje molitve do tebe?
Hoćeš li mi dati snage da sve izdržim, Gospode moj dobri?
Daj mi snage, daj poslušaj moj vapaj!
Ne mogu više gledati kako se iživljavaju nad jadnim ljudima pa spuštam pogled. Znam da ću i ja uskoro doći na red, ali sad želim što dulje ostati ovdje. Krici ljudi nadglasavaju galamu oko hangara, što me tjera da se još intenzivnije molim. Koliko god netko bio hladnokrvan i imao iskustvo ratovanja, s proživljenim patnjama ljudi koje su uz to neminovne, na ovakva mučenja ne može biti spreman. Uza sve tjelesne boli, ovo su boli srca i duše. Ponižavanje ljudskog dostojanstva ovdje prelazi granice. Ovdje je čovjek nitko i ništa, njima ljudsko biće ne vrijedi više od običnog crva ispod kamena. Ljudi, osim odjeće, nakita i novčanika, ostavljaju ovdje i svoje dostojanstvo.
Sad je očito da se ostvarila prijetnja onoga četnika koji je rekao da nas oni preuzimaju. Ne samo da su nas preuzeli, nego imaju potpunu kontrolu nad mukama kroz koje prolazimo. Vojska, teritorijalci i četnici vrlo su dobro organizirani i točno znaju tko što radi.
Nada u preživljavanje polako mi se gasi, ali križić i dalje ne želim ispustiti. Moja molitva se svela na izgovaranje imena Majke Božje, Isusa i Boga, jer ne znam više što da tražim i za što da se molim.
Bože moj, nisi me stvorio da ovdje skončam!
Oprosti mi što ja određujem što je Tebi moguće!
Oprosti mi što ja određujem što su Tvoji planovi sa mnom!
Oprosti mi što gubim nadu, oprosti mi!
Iz hangara još ni jednom nisam čuo rafale pa ne znam je li netko unutra ubijen i to mi daje mali tračak nade, no svi ovi koji nas muče imaju hrpu hladnog oružja. Udarati nekoga toljagama, šipkama, kolcima i sjekirama znači ostavljati vrlo male ili nikakve šanse za preživljavanje. U meni se svako malo rodi nova nada, ali kako pomislim da je moguće izvući se, tako opet ubrzo i umre ta nada, pogotovo kad čujem nove krike, jauke i bolna zapomaganja. Iako ne želim, nešto me vuče da uvijek podignem pogled prema hangaru.
Druga kolona je puna ranjenika, od kojih nekolicina stoji na štakama, a zavoji su im natopljeni krvlju. Na samom ulazu u kordon ostaju bez štaka koje četnicima poslužuju kao sredstvo za mlaćenje. Kako od batina padaju na tlo, puzeći pokušavaju proći kordon, ali i tada udaraju po njima, po njihovim ranama i još svježim rezovima na batrljcima.
Predajem se u Božje ruke jer drugo i ne mogu, jedina nada koju još imam jest skrušena molitva i dozivanje Boga koje ne prestaje. Na mojim usnama najčešće je ime Majke Božje, osjećam se kao djetešce koje u svojoj boli zove majčicu.
Majko moja, Majčice Sveta, spasi me!
Majko Kristova, spasi me, spasi me!
Preklinjem te, Majko, spasi me…!
Prazni se i treći autobus, nova kolona koja ne prolazi ništa manje muke, četnici u kordonu ih spremno dočekuju i zdušno se bacaju na njih udarajući gdje koji stigne. Naš autobus i dalje stoji na mjestu iako bi se mogao pomaknuti prema naprijed. Volio bih da ostanemo tu gdje jesmo, na tom zavoju, da se ne primičemo tom hangaru.
Ispred hangara nekoliko četnika dolazi u pomoć onima u koridoru pa svi udaraju po nekolicini naših ljudi. Posebno je teško gledati jednog četnika koji ima neku toljagu zadebljanu na jednom kraju kojom, kad udari, ruši iz prve svakoga na tlo. No nikoga ne udara po glavi nego samo po tijelu, kako bi što dulje trajalo.
Kapetan pokazuje rukama četnicima da ljude iz kordona guraju u hangar jer je nastao zastoj. Većina puzeći ulazi u hangar, a za njima hodaju četnici koji ih i dalje udaraju toljagama i štapovima. Istovremeno, vojnici nastavljaju tjerati ljude u kordon, gdje ih nestrpljivo čeka desetak četnika. Postaje sve dramatičnije jer se bliži trenutak kad ćemo i mi doći na red. Jedan od vojnika dolazi do našeg autobusa i govori vojnicima u njemu da ga primaknu prema hangaru do kolone koja uz cestu ide prema kordonu četnika. S lijeve strane ceste još su uvijek vojnici koji ih drže na nišanu, a uz transporter dolazi i BOV koji svoj protuavionski top također usmjerava u kolonu. Naš autobus se primiče i dvadesetak metara od kolone vojnik ga zaustavlja pokazujući rukom vozaču da stane. Dvojica vojnika izlaze iz autobusa, a stariji samo kratko i oštro zapovjedi:
-‘Ajmo napolje!
Dolazi nekoliko vojnika koji su zaduženi za usmjeravanje kolona prema koridoru. Izlaze prvo dvojica s desne strane, a za njima moj suputnik i ja. Izlazimo lijevo, a vojnici nas odmah tjeraju da se trkom priključimo koloni iz prethodnog autobusa. Tek sada čujem prave krikove i vriskove iz hangara!
O, Bože, zar i ja moram u taj hangar?
Oko nas je pedesetak naoružanih vojnika i isto toliko četnika, imamo li neki drugi izbor? Razmišljam da bismo možda trebali pokušati pružiti neki otpor, no previše je ranjenika, preslabi smo i na nišanu raznog oružja. Ljudi ispred mene idu prebrzo kroz kordon, a uz kolonu hoda nekoliko vojnika koji postavljaju pitanja:
-Odakle si? Kako si ranjen? Gdje si se borio? Koliko imaš godina?
Ne znam je li im takva zapovijed ili je to čista znatiželja, a ovisno o odgovoru komentiraju i psuju. Prazni se i odlazi i posljednji autobus, a ljudi se priključuju našoj koloni.
Udaljen sam petnaestak metara od kordona četnika, molim se i držim ruku na prsima kako bih dlanom osjetio križić krunice. Sad izbliza vidim kako ljudi u kordonu ostaju bez odjeće, lančića, satova, dokumenata i novčanika, neki su goli do pasa, a neki su u gaćama, mnogi ostaju bez cipela. Iz hangara dopiru užasni jauci i krikovi ljudi, ali sada potpuno jasno odzvanjaju zvukovi udaraca po tijelima jadnih ljudi i zvukovi lomljenja kostiju. Gledam u nebo na kojem već pomalo nestaje sunca i potiho dozivam: “Gospe, spasi me! Gospe moja, spasi me!”
U mene se uvukao strah od svega što je preda mnom, strah kakav prvi put osjećam, no sam sebe hrabrim i ne pokazujem ga. Nisam vidio da je itko od nas pokazao strah ili se opirao ulasku u koridor ili hangar.
Što je to s nama da samo tako ulazimo među naše mučitelje. Pa nismo u redu za kruh!?
Na našim licima se vidi sav užas u nama, ali nitko ne pokazuje ni trunke panike. Oficiri nezainteresirano stoje u blizini svih ovih krvnika, hladno promatraju sve oko sebe zadovoljno uvlačeći dimove svojih cigareta. Blizu kordona sam, gledam u nebo i u mislima vapajima dozivam Gospu, u čemu me prekine jedan vojnik:
-Odakle si?
-Iz Zagreba.
-Pa šta radiš tu, budalo?
Šutim jer nemam što pametno reći.
-E, jesi budala! Doš’o iz Zagreba ovde glavu ostavit’!
Opet šutim i samo slegnem ramenima.
-Ja fino za par dana u Rumu i zajebancija, a ti u rupu! Koja si ti budala! Na njegovu izjavu da je iz Rume, onako, više iz očaja, govorim:
-Imam u Rumi dobrog prijatelja!
-Kojeg? Kako se zove?
-Miroslav, zovu ga Kemo.
-Gde u Rumi?
-Negdje kod Doma JNA, mislim da je to u Ulici partizanskih odreda.
-Kako mu se zove žena?- opet me pita iako sam na redu ući u koridor.
-Jebote, pa to mi je komšija! Kemo je dobar čovek!
-Šta će biti s nama? – pitam ga.
-Jebi ga, pobićemo vas!
-Jel’ me možeš spasiti?
-Ne mogu, nema šanse!
-‘Ajde me spasi, molim te! Imam trudnu ženu i dijete!
Naš razgovor cijelo vrijeme prati udaranje ljudi ispred mene i jauci ljudi iz hangara. Došao je trenutak mog ulaska u kordon, još jednom dižem glavu u nebo i potiho izgovaram:
Bože, budi uz mene!
U mojoj blizini stoji taj vojnik i gleda me dok počinjem dobivati prve udarce. Od prvog u kordonu sam odmah dobio pljusku pa šakom u lice. Skidaju me, kao i ostale, pa ostajem samo u majici. Udaraju me po tijelu, uz to se deru i galame, psuju, želeći valjda izgledati što strašnije. Osim mene, tuku još trojicu ljudi. Jedan mi nalazi novčanik u kojem nema novca, ali imam vozačku dozvolu, osobnu iskaznicu te fotografiju žene i sina. Sve to vadi iz novčanika i baca na zemlju, a sliku gazi nogom. Dobivam udarce s leđa u glavu, ali me pljuska i onaj koji mi je zgazio sliku. Kako su sve stvari bacili na jednu hrpu, fotografija je ispala malo postrani. Iako me udaraju sa svih strana, nastojim ostati na nogama i dalje gledajući u lica žene i sina na fotografiji, rastajući se zauvijek s njima.
Jedan od krvnika u kordonu primjećuje da imam krunicu oko vrata i trga mi je rukama govoreći:
-Je li bre, šta je ovo?
Udara mi opet pljusku, a drugi me nabija nogom u trbuh. Previjam se i ugledam krunicu na podu, a ruke držim preko lica. Dolazi mi udarac nogom u lice, ali, srećom, na ruku, iako me i to boli. Pored mene čovjek pada na tlo, a oni ga gaze i udaraju nogama. Sada me dvojica udaraju nogama po tijelu pokušavajući udariti u međunožje. Zbog gužve ne uspijevaju u tom naumu jer nas četvoricu tuku. Nešto tvrdo me udara po leđima i izbija mi zrak iz pluća, imam potrebu leći na tlo, ali znam da onda slijedi gaženje, stoga se svim silama trudim ostati na nogama. Pogled mi bježi na krunicu uz fotografiju koja se u sveopćem metežu okrenula na drugu stranu. Iako više ne vidim svoje najmilije, pogled mi je i dalje prikovan za fotografiju i krunicu pokraj nje, sve dok me nisu odgurali u hangar.
Ulazim u hangar strave i užasa. Na samom ulazu, s desne strane, uza zid, tuku jednog posebno izdvojenog čovjeka izvikujući naglas njegovo ime te pozivajući i druge da ga tuku.
-Evo Glavaševića! On je najveći ustaša!
Dok oduševljeno i zadovoljno uzvikuju njegovo prezime, nekoliko ih već udara po njemu i gaze ga na tlu. Dvojica imaju štapove kojima ga tuku.
To je Siniša Glavaševića iz Vukovara, novinar Hrvatskoga radija koji je izvještavao o događajima iz grada. Njegove riječi i način na koji je govorio o ratu u Vukovaru jedinstveni su i uvijek bih se naježio kad bih ih slušao. Svi smo ga voljeli slušati pa su i branitelji imali male radio- prijamnike kako bi na večer u 22 sata čuli izvješće iz Vukovara.
On me trenutačno spašava jer su svi četnici i teritorijalci s moje strane potrčali prema njemu nakon što su me odgurali u lijevu stranu hangara, prema najvećem zidu. Oko mene nema ni jednog četnika, ali u hangaru je i dvadesetak naoružanih vojnika JNA koji sudjeluju u batinanju kao i teritorijalci i četnici, pa ubrzo dobivam kundakom nekoliko puta po leđima. Guraju me uza zid. Uspijevam vidjeti da svatko nekoga od nas tuče. Jauci i krikovi dolaze sa svih strana, od udaraca kosti pucaju kao grane, ljudi vrište od bolova, mnogi leže po tlu no i tada su udarani i gaženi. Dok me udaraju kundacima po leđima a nogama po butinama, guraju me sasvim ulijevo prema zidu. Moram stajati okrenut prema zidu s raširenim nogama i podignutim rukama, kao i svi ostali. U hangaru je velika gužva i nemamo mjesta stati kako oni žele, pa stojimo stisnuti jedan uz drugoga. S „moje strane“ tuku vojnici, a oni tuku kundacima, šakama i nogama, i smatram se sretnikom jer su na drugoj strani četnici s toljagama, lopatama i svim drugim već spomenutim rekvizitima. Vidio sam, dolazeći prema ovome zidu, strašne udarce lopatama i toljagama koje odmah lome kosti. U hangaru vlada totalno ludilo i kaos, naši krvnici kao da nisu ljudska bića; u svojoj prevelikoj mržnji, očiju gladnih krvi, pretvaraju se u čudovišta s neutaživom žeđi za ubijanjem. Trpimo sve te udarce ne čudeći se više količini mržnje koju prema nama osjećaju. Bol me razdire po cijelome tijelu. Osjećam se kao ovca u toru koja čeka klanje. Pored mene su neki novi ljudi i dobivamo batine sa svih strana, ali još uvijek nema četnika kraj nas, no ubrzo čujem kako dolaze. Nakon što sam dobio već nekoliko teških udaraca u leđa, začujem kako iza mene netko govori:
-Ne njega! Ne njega!
Prepoznajem glas vojnika s kojim sam vani maloprije razgovarao. Povlači me za rame od tog zida.
-Druže kapetane, dajte da spasem ovog čoveka!
Vuče me i dalje za rame i odvlači me tri, četiri metra. Četnici upravo dolaze kod ljudi uz taj zid i počinju udarati sve po redu, pa i onoga koji je stao na moje mjesto. Kapetan govori vojniku:
-Izvedi ga napolje! Levo kraj zida! Ima tamo već izdvojenih ljudi! Pazi ga tamo, da ga četnici ne ubiju! Budi celo vreme pored njega!
Vojnik me grli i stišće uz sebe vodeći me prema izlazu. Pored nas prolazi Željko Major kojeg četnici udaraju toljagom i palicama. Zavoj na ruci mu je potpuno krvav, a drugom rukom pokušava zaštititi glavu. Vidio sam ga samo na sekundu jer je brzo prošao pored nas, a i vojnik me vukao prema izlazu.
Prisjećam se kako je Nemec u bolnici pretpostavio što bi se moglo dogoditi ranjenicima, posumnjao je da bi se mogli na njima osvećivati. Nisam želio vjerovati u to.
Na izlazu iz hangara, dok drugi pod batinama ulaze, vojnik me pita:
– Kako ti je ime, da znam?
– Vilim
-Kako?
-Vilim! – ponavljam pretpostavljajući da nikad nije čuo to ime.
Ponavlja i on za mnom još dva puta, da zapamti. Izašli smo iz hangara i stali na lijevu stranu uza zid, tri-četiri metra od ulaza. Blizu nas je kordon četnika i velika hrpa odjeće. Pokraj nas stoji još nekoliko ljudi.
-Ja sam Štuka i znamo se otprije iz Rume, preko Keme! Jasno ti je? – pita me.
-Je, jasno mi je! Hvala ti!
Štuka je moje visine i mojih godina, ne više od dvadeset, kratke smeđe kose, uskog lica, na sebi ima pilotsku jaknu „spitku“ i maskirne hlače, a u ruci mu je izvedenica od neke lovačke puške u koju idu patrone kalibra 14 ili 16 milimetara.
Stojimo tu uz još šestero ljudi, a oko nas je i nekoliko vojnika koji paze na njih kao što Štuka pazi na mene.
Vidimo sve što se događa oko nas. U kordonu ne prestaje mlaćenje, na četnicima se vidi onaj isti žar kao na početku, još se nisu zasitili krvi, a već su se i dobro oznojili jer sat i pol bez prestanka tuku po ljudima.
Štuka se nekoliko puta odvaja od nas i prilazi našim ljudima u kordonu koje vrijeđa i pljuje.
Ostalo je još nekoliko ljudi iz zadnjeg autobusa koji moraju proći kroz kordon smrti pa u hangar. Iz hangara ne prestaju neljudski urlici, krikovi, jauci i zapomaganja poluživih ljudi, kao ni galama i psovke teritorijalaca i četnika. Stravični krikovi uz zvukove lomljenja kostiju dopiru do nas i paraju nam uši.
Kako biti sretan što nisam i ja unutra kad toliko ljudi u bolnim mukama jauče dozivajući Boga i svoje majke!?
Moje dvije, tri minute provedene u hangaru neusporedive su sa sat i pol batina, koliko ih neki od nas već trpe, ako su živi. Mržnja je u našim krvnicima tolika da su se dobro pripremili i organizirali kako bi mlaćenje ljudi bilo što učinkovitije. Raspoređeni su u dvije skupine koje tuku, a tu je i jedan sa zviždaljkom koji daje znak da se skupine smijene. Na taj način se smjenjuju i u kordonu, tako da uvijek imaju odmorene i svježe mučitelje, a njihove žrtve nemaju ni sekundu odmora. Batinanje ne smije prestati ni u jednom trenutku. Svako malo četnici dolaze i do nas i zanimaju se tko smo i zašto smo izdvojeni. Naši čuvari, vojnici, govore im da nas ne smiju dirati. Četnici na to imaju očekivani komentar:
-Treba to sve pobit’! Kakvo čuvanje!
-Ovi su ljudi u redu! – odgovara jedan dobrovoljac, koji također čuva nekoga od nas. To je sin doktora Ivankovića iz Vukovara, što uspijevam shvatiti iz razgovora s jednim od spašenih ljudi. Doktor Ivanković je sve vrijeme rata bio u bolnici. Tamo je dočekao pad Vukovara i svoga sina koji je u četnicima, a koji je odlučio spasiti nekoga, možda iz zahvalnosti zbog toga što smo bili korektni prema njegovu ocu. Mislim da je to upravo jedan stariji, sijedi čovjek, s kojim najviše razgovara, a zove ga Beli.
Iako sam ovdje odvojen i određen za čuvanje, ne osjećam se sigurno i bezbrižno jer su mi preblizu četnici koji su u krvničkoj ekstazi i pitanje je mogu li nas ovi vojnici zaista zaštititi.
U kordonu više nema nikoga, svi su sad u hangaru pa i četnici iz kordona. Ispred hangara su razasute fotografije po zemlji i automatski pogledom pokušavam pronaći svoju premda znam da je okrenuta naopako. Uzalud, nema je.
Dan polako izmiče, iz hangara još uvijek dopiru oni stravični zvuci. Unutra su sada i oficiri koji nadgledaju divljačko batinanje, dok zviždaljka svakih nekoliko minuta označava smjenu umornih krvnika. Odjednom se na putu ispred hangara pojavljuje žena srednjih godina i plačnim se glasom obraća vojnicima pored nas:
-Molim vas! Molim vas! Ja sam Srpkinja! Dete mi je unutra, invalid je od rođenja!
Daje dokumente vojniku, potpuno izbezumljena i sva izvan sebe od očaja. Ovaj ih ne uzima nego odmah s ulaza doziva oficira i ubrzo se pojavljuje kapetan koji je i meni odobrio izlazak iz hangara.
-Šta je?
-Druže oficiru, sin mi je unutra! Molim vas, spasite ga! – žena u očaju i jecajući u suzama nastavlja:
-Ima petnaest godina i invalid od rođenja, a mentalno je retardiran!
Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje. Za njima izlazi oficir sijede kose, visok oko sto devedeset centimetara i galami:
-Znajte da vam je život detetu spasio pukovnik Ivanović!
Žena je već odmakla desetak metara od izlaza na put i onako u suzama, uz muku vukući svoje dijete, zahvaljuje mu, nekoliko puta ponavljajući riječi zahvale. Oficir ponosno stoji pušeći cigaretu, vjerojatno zadovoljan činom koji je iskazao jednom polomljenom i iznakaženom srpskom djetetu.
U ovako isprebijanom djetetu nije moguće zaključiti koja je njegova invalidnost, ali očito je da su krvnici ostavili traga na njegovom već oštećenom tijelu. Za mene je ovo bila mučna scena jer sam i ja roditelj i ne mogu ni zamisliti kako bi meni bilo da sam na mjestu ove ucviljene majke. Gledajući ih dok se udaljavaju pomišljam kako ga boli svaki majčin dodir. Divim se toj majci. Kako je uopće znala da joj je dijete ovdje? Ne vidim u blizini nikakav automobil koji bi je dovezao, a došla je iz smjera iz kojeg su se autobusi odvezli pokraj hangara, i u tom smjeru sada odlazi. Divim joj se zbog hrabrosti što je ovamo sama došla kako bi spasila svoga sina.
Pitam se koliko je još u ovom hangaru tako mladih ljudi koji su još djeca, koliko ima Srba?
U gradu je živjelo puno Srba koji su bili lojalni našoj državi i koji se pred bolnicom nisu izjasnili kao Srbi. Uvjeren sam da i u hangaru ima onih koji od svoje „braće“ dobivaju batine, a to je samo još jedan apsurd u ovom gradu i ovom ratu.
Napokon prestaje batinanje u hangaru, čuju se samo bolni jauci, plač i jecanje jadnih i napaćenih ljudi. Četnici i vojnici izlaze i prolaze pored nas, a sve više ih se propituje o nama uz stalno negodovanje i izražavanje sumnje u odluku da budemo spašeni. Osjećam se ponovno jednom nogom u hangaru i sumnjam u mogućnost spasa, pogotovo kad vidim njihova neuredna i pijana lica na kojima je očita mržnja. Boce rakije opet su u njihovim rukama i dobro potežu iz njih, očito slaveći dobro obavljen posao i nazdravljajući jedni drugima. Moje misli prekida Štuka:
-Koji broj cipela nosiš?
-42.
-Moraš skinut te „zenge“ s nogu!
Nosim visoke žute cipele od brušene kože koje je proizvodila tvornica obuće „Borovo“. To je kopija kanadskih cipela za drvosječe, pa smo ih zvali „kanađanke“, a zbog svoje kvalitete i topline podijeljene su većini branitelja Vukovara. Oni su imali neku svoju viziju da te čizme nose samo gardisti pa su i cipele nazvali kako i nas, „zenge“. Umišljali su si da su svi koji imaju te čizme posebni vojnici i specijalci, dobro obučeni i opasni.
Štuka traži i premeće po hrpi stvari, a nakon nekoliko trenutaka donosi mi nekakve cipele i crnu kožnu jaknu s krznom.
-Evo, navuci ove cipele! Ako ovi primete na tebi „zenge“, neću te moć’ spasit!
Požurujem odmah skinuti „zenge“ i u trenu obuvam cipele koje su mi za broj manje. Na sebe oblačim i crni „kožnjak“ koji je bio kvalitetan i topao. Moje „zenge“ su završile na Štukinim nogama, što mi i nije krivo, jer ipak njemu mogu zahvaliti što nisam prošao sve one muke kao moji supatnici. Kod ulaza u hangar se opet okupljaju četnici pa počinju rovariti po velikoj hrpi stvari. Trenutačno je mirno i nitko ne dobiva batine, ali se vidi uskomešanost među oficirima, vojskom i dijelu četnika koji nešto organiziraju i dogovaraju. Štuka me opet upozorava:
-E, skini tu burmu s ruke! Odseće ti prst ovi zbog burme!
Kad bih znao da ću ovo preživjeti, odmah bih dao da mi prst odsijeku. Skinuo sam prsten i dajem ga Štuki, govoreći:
-Evo tebi prsten! Ti ga uzmi!
-Neću, baci ga dole!
-Ajde, uzmi ga ti! Da ne bacam! Ti ga nosi i čuvaj!
-Neću tvoju burmu! – objašnjava mi tako da pokaže svoju čast, ali ja ga opet molim da uzme.
-Uzmi, molim te! Bolje da je kod tebe! Možda mi ga jednoga dana vratiš! Ajde, molim te, da ga ne bacam!
Opet mu pružam prsten. Ipak ga uzima i pokušava staviti na prstenjak lijeve ruke, na koji mu ne stane, pa ga stavlja na mali prst. Dok krvnici jedan preko drugog kopaju po odbačenim stvarima, dolazi vojni kamion TAM 110 i parkira se zadnjim dijelom prema toj gomili odjeće i ostalih osobnih stvari. Iz hangara izlazi oficir i govori im:
-Pustite to ljudi! To je prokleto! To je ustaško! Šta će vam to!?
Međutim, to njima ne znači puno jer su i dalje uporni u pretraživanju te hrpe, kao da se u njoj krije neprocjenjivo blago.
Koliku li vrijednost na toj hrpi može imati i najvrednija stvar da si čovjek može dopustiti takvo samoponižavanje kao ovi ljudi koji su nas mučili?
Ionako su lančiće, satove i novac odmah potrpali u svoje džepove. Dok ih gledam kako pohlepno kopaju, pomišljam koliko su jadni ti ljudi i kako jadno izgleda kad petnaestak odraslih ljudi pretražuje bijednu i nevrijednu hrpu odjeće i stvari koje su oteli od nas. Boli me što su među svim tim stvarima moja potrgana krunica te fotografija žene i sina koji na njoj ima četiri mjeseca. On je uvijek bio vesela i nasmijana beba pa je i na toj fotografiji, koja leži tu negdje na zemlji, velikog i širokog osmijeha.
Oficir i dalje pokušava prekinuti tu njihovu pohlepu:
-Jel’ čujete ljudi? Prokleto je to! Ne uzimajte ništa ustaško!
Taj nas oficir zaista mrzi kad misli da je sve naše prokleto. Iskreno mislim da se i njemu gadi to što teritorijalci i četnici rade, pa pred njima pokušava naći neki razlog, kao što je prokletstvo naših stvari, da ih spriječi u tome. Njima vjerojatno nije na pameti strah od nekakvog prokletstva jer oni sigurno ni u što ne vjeruju kad su u stanju činiti to što čine. Dok ih oficir odgovara od kopanja po našim stvarima, dolazi nekoliko vojnika JNA koji počinju sve te stvari bacati u parkirani kamion. Žurno pokušavaju ubaciti stvari u tovarni prostor kamiona, a četnici se trude biti još brži i uzeti još štogod. To je zaista jadna i bijedna scena i koliko god smo mi poniženi i jadni, ipak se u ovom trenutku osjećam ponosno i pobjednički. Svi ovi „ponosni srpski ratnici“, koji su cijeli dan ponižavali nas, sada doživljavaju vrhunac svoje sramote i dotiču dno ljudskoga dna. Dok vojnici utovaruju stvari u kamion, obraćam se Štuki:
-Štuka, što će biti?
-Vas ćemo prebaciti na jedno mesto pa odatle idete na razmenu! – ubacuje se momak koji stoji pored Štuke i sudjeluje u čuvanju svih nas koji smo izdvojeni. Viši je od mene, ima crnu kovrčavu kosu, a nema više od dvadesetak godina. Odjeven je u crnu jaknu i u ruci drži kalašnjikov.
-A mi idemo dalje uzet’ Vinkovce! – dodaje Štuka veselo.
-Kako tebe zovu? – pitam tog kovrčavog.
-Ja sam Mujdžon!
-A što će biti s ljudima u hangaru? – opet pitam.
-Pa rek’o sam ti lepo! Njih ćemo pobit’ večeras! – odgovara mi Štuka hladno.
-Vi ste jebene sreće! – govori Mujdžon.
-Čekamo da dođe kombi pa vas vozimo negde odakle ćete najbrže za Hrvatsku svojima! – ubacuje se u razgovor Ivanković mlađi.
Ovo je lijepo za čuti, ali nema u meni iskrenog veselja, jer mi je u mislima ono što mi je Štuka zadnje rekao. Ne mogu se pomiriti s tim da će samo tako pobiti dvjesto pedesetero ljudi, pa ispitujem Štuku dalje.
-Kako ćete poubijat’ te ljude?
-Lepo, streljaćemo ih!
-Rupa je već spremna! – dodaje Mujdžon i skupa sa Štukom se smješka.
-Trebali su tu završit’ i oni s Mitnice pre dva dana, al’ nas Crveni krst sjeb’o! – objašnjava Štuka.
Još u bolnici sam čuo da se Mitnica predala osamnaestog, pa je vjerojatno i on na to mislio.
-A gdje su ti s Mitnice sada? – pitam znatiželjno.
-Negde u zatvoru! – odgovara Mujdžon.
Hvala Bogu da su preživjeli i da se to nije ostvarilo, no tko zna što ih i tamo čeka. Imajući na umu sve što su mi ova trojica upravo ispričala razmišljam kako je bolje umrijeti od hica iz vatrenog oružja nego od noža ili batina. Da sam moram birati, izabrao bih rafal, ali nije mi ništa lakše zbog toga jer mi se srce kida zbog boli ljudi u hangaru. U mislima još čujem vrištanja ljudi iz vojarne, iza hangara, i sjećam se kako sam i tada pomislio da je „najbolje“ prošla zadnja grupa ljudi, koju su najvjerojatnije odmah ubili rafalima. Premda je ishod isti, smrt, bolje je napustiti ovaj svijet sa što manje patnje. Nisam vidio ništa što se događalo iza hangara, no nekako sam uvjeren da je tamo skončalo nekoliko naših ljudi. Da bih se umirio i nesvjesno ublažio sve što se događalo pomislio sam kako izvode neke rituale plašenja tih ljudi i da ih ipak nisu pobili. Kako sam čuo da će svi ovdje biti pobijeni, nemam razloga vjerovati da su oni iz vojarne preživjeli.
Kamion s utovarenim stvarima odlazi dok četnici razočarano gledaju za njim. Uspjeli su sa strane odvojiti nešto odjeće, a u džepove trpaju razne sitnice. Preko puta hangara još uvijek stoje transporter i BOV sa spremnim oružjem, a uz njih je dvadesetak vojnika. Iza hangara se čuje zvuk nekakvog malog stroja, mislim da bi to mogao biti agregat. Počinje se mračiti, moglo bi biti oko pet, šest sati. U hangaru je prigušeno svijetlo, a iz njega još dopiru tihi i bolni jecaji. Svi su unutra osim nas sedam i ovih koji nas čuvaju. Najbliži sam ulazu, možda dva metra od njega, ali ne pada mi na pamet da provirujem unutra iako slutim da se tamo nešto događa i priprema. Bojim se da i ja, iz nekog razloga, ne završim zajedno sa svim ovim ljudima koje će večeras strijeljati.
O Bože, jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se?!
Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik.
Dolazi bijeli kombi i parkira se pet, šest metara od nas. Vozač se obraća ovima što nas čuvaju pa Mujdžon i on odlaze u hangar.
Nakon nekoliko sekundi Mujdžon se vraća i govori nam:
-Ajde ulazite!
Ne, ne želim uopće ulaziti u taj hangar!
Zašto sad opet moramo unutra?
Zar sam se opet prerano poveselio da sam spašen?!
Kao da mi je pročitao misli, Mujdžon nam opet govori:
-Ajde da vas popišu pa idemo odavde!
Ulazimo u hangar u koloni jedan po jedan uz pratnju svojih čuvara. To je objekt predviđen za smještaj stoke, nekoliko metara udaljen od puta koji se pruža uzduž njega, veličine možda dvadesetak puta deset metara. U njega se ulazi s puta kroz velika klizna željezna vrata smještena na sredini, jednodijelan je i nema nikakvih manjih prostorija. Pod je betoniran, s kanalima za odvod tekućine. Na lijevoj strani su nabacane bale slame, a pri vrhu zidova, koji su viši od tri metra, nalaze se stakleni prozori.
U hangaru je slabo svjetlo, ali dovoljno jako da se može razabrati unutrašnjost. Osjećam se kao da sam ušao u mrtvačnicu. Pogled odmah bježi prema ljudima koji sjede uza zid okrenuti licem prema nama. Pokušavam pronaći nekog od svojih prijatelja. Na sredini hangara, malo zdesna, postavljen je improvizirani stol oko kojeg sjede oficiri. Dvadesetak vojnika JNA stoji nasuprot naših ljudi s oružjem uperenim u njih. Četnici i teritorijalci su posvuda uokolo u hangaru: jedni hodaju, drugi stoje u manjim skupinama, a nekolicina obilazi naše ljude i ispituje ih. Većina ih je odložila svoje zastrašujuće alatke, samo ih nekoliko ima batine u rukama, ali nikoga ne tuku jer su se vjerojatno napokon umorili nakon dvoipolsatnog batinanja. Oficiri i četnici se dogovaraju i raspoređuju, a i četnici sami između sebe nešto koordiniraju. Samo se nadam da to nema veze sa strijeljanjem o kojem je govorio Štuka.
Nas sedmorica stojimo oko tri metra od stola i čekamo dok se oficiri dogovaraju. Gledam u naše ljude koji sjede po podu, a osim na zid naslonjeni su i jedni na druge jer od batina ne mogu sami ni sjediti. Čitav unutarnji prostor uz zidove hangara ispunjen je ljudima koji su nagurani jedni preko drugih u dva, ponegdje i tri reda. Gotovo svaki treći leži na podu, čuju se tihi jecaji i jauci, a četnici na to galame i psuju zapovijedajući da se „nesme ni muva čut“. Prizor je jeziv, potpuno su izubijani od batina, a obrisi lica su neprepoznatljivi. Odjeća im je poderana i krvava, razbijene su im glave, a ruke i noge polomljene. Jednom čovjeku, koji je samo u gaćama, viri kost potkoljenice kroz kožu, cijelo tijelo mu je krvavo i u užasnim ranama. Bespomoćno leži i tiho jauče. Mnogim ljudima tijela su unakažena. S njih visi koža poput komada poderane odjeće natopljene krvlju.
Prvi sam u našoj koloni koja je okomita u odnosu na pretučene ljude, tako da mogu dobro vidjeti sve u hangaru, bez obzira na slabo svjetlo. Ponovno pogledom pokušavam naći Grubera i Majora, ali to je nemoguće. Ljudi su toliko unakaženi da nije moguće nikoga prepoznati. Teško mi je slušati te bolne jecaje i uzdahe jer znam da trpe stravične i nepodnošljive bolove. Mnogo njih proživljava agoniju umiranja pa nisu ni svjesni da jauču od bolova, a ovi što nepomično leže vjerojatno su već mrtvi. Ipak uspijevam prepoznati jedno lice, to je mali Oliver Jovanović. Borio se s nama na Prvomajskoj i bio je jedan od najboljih boraca, a ranjen je sredinom studenog u trbuh i u noge.
Gledamo se nekoliko sekundi i osjećam se nelagodno jer meni od onih petnaestak udaraca nije ništa, a on je sav krvav, zavoji na trbuhu su mu potrgani i gol je do pasa. Lice mu je razbijeno i puno modrica, krvi i podljeva. Osjećam grižnju savjesti prema tom dečku kad vidim kako izgleda. Peče me savjest što ću ja biti spašen i što moje muke prestaju, a njegove još nisu gotove. Čeka ga strijeljanje.
Oko nas su naši čuvari: Štuka, Mujdžon, Ivanković i još četvorica. Blizu nas je skupina četnika koja se raspituje o nama, tko smo i zašto smo tu. Uz sve odgovore koje im daju naši čuvari, nikako im nije jasno zašto se nas spašava i otvorenozbog toga negoduju. Govore oficirima i ostalim vojnicima kako i nas treba prebaciti među ove ostale „govnare“, kako nas oni zovu. Molim Boga da sve ovo bude gotovo i da što prije krenemo odavde. Dok stojim tu bojim se jedne druge stvari koja mi je upravo pala na um.
Da li da kažem svoje pravo ime ili da izmislim neko drugo, Dragan recimo?
Moje ime je njemačkog porijekla, a obzirom na to da su četnici blizu, bojim se da ne pomisle da sam strani plaćenik.
Srpskoj propagandnoj mašineriji namjera je bila upravo to – stalno govoriti kako se za nas navodno bore strani plaćenici. To su izmišljali kako bi umanjili vrijednost našeg otpora i borbe, iako je ta njihova logika bila potpuno kriva i bez temelja. Ni jedan plaćenik se ne može boriti s toliko srca i motivacije kao čovjek koji brani svoj narod, obitelj i svoj dom. Bez obzira na svu nelogičnost njihove propagande vojska i četnici su opsjednuti traženjem stranih plaćenika među nama.
Svaki tren očekujem da me pitaju za ime, a još ništa nisam smislio. Ako slažem i kažem krivo ime, to bi moglo biti nezgodno kada odem na razmjenu. Možda će na toj razmjeni biti popisi s naše strane pa me pod izmišljenim imenom neće biti na popisu traženih. Onda je upitno hoće li me uopće razmijeniti. Ne znam jesam li u pravu i koliko veze imaju popisi s naše strane, ali uza sve strahove koje proživljavam ne želim riskirati. Više nemam vremena za razmišljanje, jedan od oficira me upravo pita:
-Prezime, ime, godina rođenja, ime oca?
-Karlović, Vilim, 1970., oca nemam!
-Kako bre nemaš? Umro? Kako reče ime?
-Ne znam tko mi je otac. Vilim – naglašavam oficiru ime.
-A jel’ znaš tko je majka?
-Znam, Jelena.
-‘Ajmo sledeći.
Na zapovijed vojnika koji nas je čuvao odlazim na kraj naše kolone. Zadovoljan sam kako je ovo prošlo i kako sam se brzo sjetio da nemam oca. Puno sam razmišljao o opasnosti svog imena, a potpuno sam zaboravio na ime svog oca, koje je za Srbe i četnike puno gore nego ijedno njemačko ime. Reći ovdje da mi se otac zove Anto bilo bi ravno tome da na sav glas počnem vikati: „Živjela Hrvatska, ja sam ustaša!“ Ispalo je nekorektno prema mome ocu, ali trenutačno je to najmanje važno. Ovdje treba preživjeti i opstati pa sve formalnosti i nebitne obzire treba zaboraviti.
Neprestani jecaji ljudi, njihova bolna i isprebijana tijela, dovoljni su pokazatelji koliko je potrebno biti iskren prema ovim krvnicima. Ime majke sam također malo preoblikovao jer se ona zove Jela, što mi se činilo previše hrvatski, pa se odlučujem za Jelenu. Siguran sam da mi ni otac ni majka ne bi zamjerili da su ovdje sa mnom.
Dok stojim u koloni i čekam da se svi upišu, pogled mi zapinje na lijevoj strani hangara gdje je nabacana slama. Na slami nepomično leži desetak ljudi, a vidljivi su krvavi tragovi koji vode do te slame. Pokraj njih, uza zid, također sjede krvavi ljudi u ranama, a zid na koji su naslonjeni umrljan je krvlju. Želim što prije izići iz hangara u kojem su izmiješani mirisi krvi i znoja zbog kojih ovo mjesto podsjeća na veliku grobnicu. Ne mogu pomoći nikome od ovih ljudi, a slike koje gledam urezuju mi se u pamćenje i znam da ću ih nositi cijeli život. Toliko unakaženih ljudskih tijela, toliko boli i patnje. Ne osjećam se sigurno ovdje među četnicima dok alkohol kruži naveliko među njima i svi su prilično pijani.
Samome sebi činim se sebičnim i ravnodušnim dok želim što prije pobjeći s ovog jezivog mjesta, a u meni se vodi bitka zbog savjesti. Nemam ništa više prava na život od Majora, Grubera, Olivera ili bilo kojeg drugog patnika u ovom krvlju natopljenom hangaru.
Naša kolona izlazi iz hangara uz pratnju vojnika, Štuke, Mujdžona i Ivankovića. Ispraćaju nas jecaji i uzdasi naših ljudi koji u svojim bolima i mukama ostaju u hangaru. Bijeli kombi za prijevoz tereta čeka vani s otvorenim bočnim vratima. Ulazimo u tovarni prostor kombija u kojem je samo nekoliko plastičnih gajbi za kruh, a služe za sjedenje. Uz vozača je sjeo Štuka, vojnik JNA koji, čini mi se, među svojima ima autoritet, jer osjeća se da ga njegovi cijene i uvažavaju iako nema više od dvadeset godina.
-Vozi u Velepromet!
Zapovijeda vozaču i okreće se prema nama jer je prostor između vozačkog i transportnog dijela otvoren.
-Vozimo vas u Velepromet, a odatle idu žene i deca ujutro za Hrvatsku. Tu ćete biti sigurni, tamo je vojna policija.
Dok nam Štuka objašnjava, u razgovor se ubacuje i Mujdžon:
-Nemojte u Vinkovce jer mi za koji dan uzimamo i njih!
– Moramo se brzo vratiti da rokamo ujke! – govori Štuka.
– Pa kad će to da počne? – pita Mujdžon.
-Brzo, čim ih popišu! – odgovara mu Štuka.
Iz razgovora ove dvojice zaključujem da je spas nas sedmorice sada veoma izgledan. No kad nas naši spasioci izbave i odvezu kamo su naumili, vratit će se na Ovčaru kako bi dokrajčili naše nesretne i izmrcvarene ljude. Zbog svega toga naše spašavanje ima posebnu dimenziju i čudesno značenje. Ovo sigurno nije ljudsko djelo.